Od potrage prema vrhuncu

Na petom koncertu ovogodišnjeg ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj predstavio nam se mladi pijanist Ivan Krpan (1997). Kao i većina mladih glazbenika koji dobivaju priliku nastupiti u sklopu koncertnih ciklusa ovog tipa, Krpan ima iza sebe poveći broj osvojenih nagrada na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima. Organizatori ciklusa uspjeli su tijekom godina nametnuti visoke kriterije prilikom izbora izvođača, tako da često imamo priliku slušati visokokvalitetne izvedbe, a i mladim glazbenicima nastup postaje stvar prestiža te dodatni poticaj za rad. Nažalost, publiku još pretežno čine prijatelji i znanci, što u Krpanovu slučaju nije bilo relevantno jer je dvorana bila prilično ispunjena.

Snimio Mirko Cvjetko

Program koncerta, sastavljen od djela tradicionalnoga repertoara, pokazao se kao polovično sretan izbor. Pedagoški proces koji se zasniva na malom uzorku odabranih djela iz glazbene povijesti u prijenosu na koncertnu pozornicu može biti nezgodan za izvođače u razvoju. Krpanova izvedba Bachova Preludija i fuge u gis-molu, WTK I i Beethovenove Sonate u d-molu, op. 31, br. 2 (Oluja) vjerojatno je bila u znaku početne treme, ali osjećaj homogenosti možda nas upućuje na svjesnu intenciju. Pri izvedbi obaju djela moglo se osjetiti traganje za nečim drukčijim, no da bi to bilo moguće, potrebna je prirodna uvjerljivost koja će se tek potom oformito kao vlastiti stil. Iznimno spor tempo kod Bacha i „dedramatizacija“ Beethovena nisu bili na tom putu. Neobičan je također odnos u pristupu instrumentu. Početno sviranje po površini tipaka nakon izvedbe Studije br. 1 iz zbirke Osam studija najizvođenijega hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula pretvorilo se u osjetljiviju kontrolu nad instrumentom – kao da je virtuozna motoričnost Studije br. 1 bila potrebna za zagrijavanje i uspon u drugom dijelu koncerta. Izvedba Schumannovih ABEGG varijacija, op.1 posebno je zanimljiva budući da je riječ o djelu koje ne odgovara umjetničkim zahtjevima visokoga stila, što se može reći i za Chopinovu Etidu, op. 10, br. 5, ali ona svoju estetsku odgovornost djelomično prebacuje na naslov. Retrospektivno gledajući korektna izvedba obaju djela ipak je imala svoje usmjerenje prema Chopinovoj Polonezi u As-duru, op. 53. Prije toga imali smo prilike čuti Etidu u h-molu, op. 8, br. 3 ruskoga skladatelja Aleksandra Skrjabina. Taj izvrstan glasnik Nove glazbe još se nedovoljno nalazi na koncertnim programima pa je svakako pohvalan izbor njegove etide (iako se radi o ranom djelu). Chopinova Poloneza u As-duru sadržava grandioznost kao bitnu estetsku pretpostavku, stoga je Krpanova izvedba bila izvrsno koncipirana. Simbolično je već samo smještanje na kraj programa, koje potvrđuje koliko mladi interpret osjeća bliskost s takvim tipom djela.

Da je izvedba Poloneze bila posebno nadahnuta, osjetila je i publika, a usklici ponosne rodbine i prijatelja dodatno su naglasili uspješnost koncerta. Nemoguće je zanemariti činjenicu da svaki glazbeni interpret ne predstavlja isključivo djelo, već i sebe sama. Mladi Krpan sigurno ima predispozicije da nam u budućnosti pruži nove zvučne forme poznatih djela, što je bilo vidljivo iz drugoga dijela koncerta. Ne možemo znati koliko je početna uznemirenost imala utjecaja na prvi dio koncerta ili mu drugi dio programa bolje leži, no da bi se jednako uvjerljivo kretao cijelim repertoarom za glasovir potreban je samo dalji rad, koji kod velikih izvođača nikada ne prestaje.