O čemu govore kad govore o sreći

U Galeriji Matice hrvatske u tijeku je izložba Cenzura sreće umjetnice Tee Hatadi. U prostor galerije postavljena je videoinstalacija – televizor u zidnoj niši na kojem je prikazan videorad koji obuhvaća razgovore s dvadesetak umjetnika. Tema razgovora je sreća koju povezuju uz vlastito stvaralaštvo, pri čemu je većina umjetnika govorila o osobnim osjećaju ispunjenja, prijelomnim događajima vezanim uz umjetničko djelovanje i ponekad vanjskim potvrdama i prihvaćanju likovne scene. Rad nije dovršena cjelina, a autorica planira nastaviti intervjuirati umjetnike te tako stvoriti svojevrsni arhiv cenzurirane sreće. Dio je izložbe knjiga u koju posjetitelji mogu upisati svoje komentare ili opisati vlastite osjećaje sreće.

Isječak iz videa Cenzura sreće

Sreća je kontradiktoran pojam. U društvu opterećenu proizvedenim potrebama i željama, utrka za srećom podrazumijeva jasne ciljeve ostvarenja. Imati, dobiti, postići. Postati sretan. Bruckner je prije desetak godina pisao o kontradiktornosti dostupne, obvezujuće sreće. Budući da prividno gotovo da i nema tabua, a iskustvo možemo kupiti, nema razloga za nesreću. Imperativ sretna života i ostvarenja ciljeva postao je društveni kanon. S druge strane, medijska slika svijeta postaje sve tamnija. Informacije o katastrofama, krizama, ratovima i ubojstvima koje generiraju našu sliku svijeta čine sreću sve upitnijim pojmom. U tipičnom raskoraku između proizvedene slike sreće često izjednačene s uspjehom i sustavom koji iz dana u dan sve jasnije dokazuje vlastitu nedostatnost, pitanje stvarne sreće postalo je nepoželjno, a pursuit of happiness kao osnova američkog liberalizma otkrila je svoje naličje. Zamor je zamijenio čak i skepsu i dekonstrukciju. U tom kontekstu, koji se iz dana u dan brusi i polira novim potencijalnim, generiranim ili stvarnim katastrofama, sreća kao društveni konstrukt postala je suvišna, a razgovor o osobnom doživljaju sreće gotovo neprihvatljiv. Postoji li uopće sreća?

Dvadesetak umjetnika, koji, snimljeni u protusvjetlu, prikazani kao siluete, ostaju anonimni, govore upravo o osjećaju sreće vezanu uz vlastito stvaralaštvo. Što je ono u samu činu stvaranja što znači ispunjenje? Intervjuirani su umjetnici zagrebačke scene pa je njihova anonimnost u ovom društvenom kontekstu više deklarativna, što će se, jasno, promijeniti promjenom društvenoga konteksta, odnosno prikazivanjem rada izvan Zagreba. Razgovori su snimljeni u jednom kadru i nisu naknadno montirani, pa nemamo osjećaj ekstrakcije ili svedenosti razgovora na bitno – narativ naprosto teče, uza sve nesigurnosti, stanke i razmišljanja. Na taj način govor ostaje integralan, a unatoč tamnoj silueti koju promatra, promatrač dobiva dojam intimnosti. S druge strane, zatamnjeni identitet referencija je na intervjue u medijima čiji akteri, uglavnom zbog negativnih konotacija razgovora, ostaju skriveni. Referencija na medijski prostor ukazuje na opći negativitet medija koji, kao proizvođač straha i paranoje, kreira sliku svijeta. Referencija je ipak ublažena vizualno atraktivnom pozadinom u tonovima sepije koja stvara, kako i sama umjetnica naglašava, gotovo meditativni osjećaj topline. Takvim vizualnim i značenjskim obratom postavlja se pitanje prihvatljivosti sreće u današnjem društvu, tim više što je u većini snimljenih intervjua naglašen aspekt unutarnjeg ispunjenja samim procesom stvaranja, uključujući i problematične trenutke unutar procesa, iako nije isključen osjećaj zadovoljstva zbog vanjskih potvrda. Za razliku od konzumerističke sreće kratka daha, medijski deriviranih internaliziranih želja ili društvenog imperativa iskazivanja veselja kao paradoksalnoga naličja potrage za vanjskim ispunjenjem, u ovom slučaju naglašeno je zadovoljstvo u samu procesu stvaranja. U širem društvenom kontekstu upravo je osjećaj unutarnjega zadovoljstva najveći neprijatelj konzumerizma. Ako sreću pronalazimo iznutra ne oslanjajući se na svu silu pomagala i blještavilo za njezino ostvarenje, sustav se neće imati na čemu hraniti. U tom slučaju, postaje jasno zašto i sreću treba – cenzurirati.