Neuspjesi državne vjere u Francuskoj

Aktualni val nasrtaja na katoličku vjeru ponukao me da podsjetim na spektakularne, ali sasvim promašene „performanse“ dekristijanizacije koji su se zbili u jeku Revolucije...

Ideolozima Revolucije jedna je od prvih zadaća bila iskorijeniti kršćanstvo iz života ljudi. Uništavali su križeve i svete slike, zabranili vjerske obrede i svetkovine, mijenjali toponime koji su sadržavali izraz sveti. Ukinuli su gregorijanski kalendar, a uveli revolucionarni s tjednom od deset dana. Neradni dan, umjesto nedjelja, nazvali su desetdan! Progonili su i ubijali svećenike. Palili knjige, talili srebrninu i zvona. Crkve pretvarali u krčme, konjušnice i skladišta. Čak su profanirali grobove francuskih kraljeva u bazilici Saint Denis. Gorljivi su patrioti djeci nadijevali nova suvremena imena: Fructidor, Krastavac, Mrkva, Brutus, Likurg, Epaminonda...

U jeku dekristijanizacije Pariška općina pokušavala je uvesti kult novih božanstava Božice Razuma i Vrhovnog Bića. Iznimno slikovita bila je svetkovina u čast Božice Razuma (francuski la raison, zato predstavljena ženskim likom), održana 10. studenoga 1793. u katedrali Notre-Dame. U unutrašnjosti drevne crkve bila je sagrađena „planina“ od obojenoga drva i ljepenke. Na vrhu se nalazio „antički hram“ s natpisom „Filozofija“ ukrašen poprsjima slavnih filozofa. Do njega je gorjela velika baklja Istine. Kada su u prepunu crkvu stigli predstavnici vlasti, iz „hrama“ je izišla Sloboda, prekrasna polugola žena (inače operna pjevačica!) s frigijskom kapom na glavi i kopljem u ruci. Planinom su u dvoredu kročile djevojke i djevojčice odjevene u bijele haljine (plesačice i statistice iz pariške Opere!) s gorućim bakljama u ruci. Oduševljeno mnoštvo zapjevalo je Himnu Slobodi (tekst Marie-Joseph Chenier, glazba Gossec). Tada u raskošnoj nosiljci unesoše Božicu Razuma (postariju glumicu obilatih oblina!) kojoj Sloboda predade baklju Istine. Nakon obreda iz crkve se zaputiše u povorci prema Konventu. Na čelu su svirali mladi glazbari, za njima kročila dječica iz sirotišta i predstavnici klubova s frigijskim kapama i kopljima. Prolazeći pariškim ulicama, oduševljeno su klicali: Živjela Republika! Kada stigoše u Konvent, predstojnik Općine i organizator te veličanstvene priredbe Chaumette obrati se poslanicima: „Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo (...) Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine (...) Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek-djelom prirode.“ Božica tada siđe s nosiljke i sjedne uz predsjednika Konventa, koji je zagrli i poljubi. Konvent proglasi da je bivša katedrala odsad posvećena Božici Razuma! Zatim se povorka, kojoj se pridruže svi poslanici, ponovno vrati u Notre-Dame.

Tim povodom u Hebertovim novinama Pčre Duchesne pisalo je: „O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog desetdana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu! Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi. Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, to remek-djelo prirode (...) Prekrasna žena, lijepa poput božice koju i predstavlja, sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je one lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice pjevajući ljepše od anđela patriotske himne.“

No antički raskošno zamišljen kult Razuma ubrzo se pretvorio u prave orgije. Na crkvene oltare penjale su se kojekakve djevojke i djevojčure koje su okruživali polupijani vojnici i razvratne bakantice. U crkvama se priređuju pijanke, vodi se ljubav, prodaju sušene haringe i napici. Zvukovi orgulja, miješajući se s onima bubnjeva i truba, potiču na razbludne plesove. Drevna crkva Saint-Eustache bila je pretvorena u običnu krčmu. Na sjedalima kora improvizirane su lože okićene zelenilom. Sagrađene su špilje i pećine od ljepenke. Postavljeni stolovi opskrbljeni bocama vina, kobasicama i paštetama. Navraćao je tko je htio. Čak i djeca koja su se nesmetano opijala i sablažnjivo natjeravala po okolnim kapelicama. U tim novovjekim saturnalijama sudjelovali su i neki od bivših svećenika!

Robespierre ipak nije bio sklon takvoj anarhičnoj dekristijanizaciji, pa je 7. svibnja 1794. zatražio od Konventa, a u ime Komiteta javnog spasa, da se uvede nova „ozbiljna“ državna vjera. Predložio je da se proglasi kult Vrhovnoga Bića. Bio je uvjeren da će ta novotarija učvrstiti Revoluciju i dostojno zamijeniti kršćanstvo. Konvent tada donese ukaz: „Francuski narod priznaje postojanje Vrhovnog Bića i besmrtnost duše. Priznaje da je kult dostojan Vrhovnog Bića sastavni dio čovjekovih dužnosti. Da bi se podsjetilo čovjeka na Božansku Misao i dostojanstvo njegova Bića, uvest će se posebni blagdani. Nazvat će se po slavnim događajima iz naše Revolucije, po vrlinama najdražima i najkorisnijima čovjeku, po najvećim dobročinstvima prirode. Na dan 20. prairiala (8. lipnja) proslavit će se blagdan u čast Vrhovnog Bića.“

Organizacija tog novog velikog „performansa“ bila je povjerena slikaru Davidu i njegovim učenicima. Dan je osvanuo obasjan suncem. Sve su kuće bile ukrašene zelenilom, ulice zasute cvijećem, a križanja okićena državnim zastavama. U osam sati topovski pucnjevi pozovu narod u perivoj Tuileries, gdje je bio podignut veličanstveni amfiteatar. Majke su bile okićene ružama, djevojke su nosile košarice cvijeća, muškarci hrastove grančice. Giljotina je bila omotana i skrivena pod raskošnim zastorima! Nepoznati su se pozdravljali, grlili i ljubili. U tom svečanom oduševljenju neki su bili povjerovali da je svršeno s terorom i revolucijom. Poslanici Konventa zauzeše svoja mjesta. Robespierre se pojavi posljednji uz oduševljeno klicanje mnoštva. Elegantno odjeven, održi birani kraći govor. Na kraju je kazao: „Stvoritelj prirode povezao je sve smrtnike beskrajnim lancem sreće i ljubavi: neka propadnu tirani koji ga se usude razbiti.“ Nakon govora uputi se prema skupini „čudovišta“ koja su predstavljala Ateizam, Egoizam, Neslogu, Slavoljublje. Iza njih nalazio se kip prekriven velom. Kada je potpalio „čudovišta“, plamen je zahvatio i veo, pa se simbol Mudrosti, koji je trebao ostati neoštećen, pojavi sav crn od čađe. Povjerovalo se da je to loš znak! Zatim se svi zaputiše prema Champ-de-Marsu. Poslanici odjeveni u raskošne kostime nosili su u ruci buket sačinjen od klasja, cvijeća i voća! Između njih osam volova pozlaćenih rogova vuklo je divovska antička kola na kojima su se nalazili trofeji raznih umjetnosti. Posred Champ-de-Marsa uzdizala se simbolična Planina na koju su se popeli članovi Konventa. Nepregledno mnoštvo zazivalo je Svevišnjeg, djevojke su bacale u zrak cvijeće, mladići podigli sablje. Izvedena je svečana himna uz pratnju brojnih orkestara i pjevanje zborova... Na kraju zapucaše topovi i svi se opet bratski izljubiše.

Bila je to po mišljenju svih prisutnih najuzvišenija svetkovina Revolucije. Apoteoza Vrhovnoga Bića, ali i sama Robespierrea. Možda je baš ona pridonijela njegovu skorašnjem padu. Među poslanicima čule su se primjedbe: „Pogledaj ga! Nije mu dovoljno što je apsolutni gospodar, već hoće biti i Bog!“ Kada se vratio kući, Robespierre reče članovima obitelji Dupay (kod kojih je stanovao):„Uskoro me više nećete vidjeti!“ Tako je i bilo: giljotiniran je 28. srpnja iste godine. Uvidjevši da se „nove vjere“ pretvaraju u lakrdiju te da ih većina naroda ipak ne prihvaća, Konvent od veljače 1795. opet dopusti obavljanje obreda po crkvama. Jedan suvremenik, mladi vojnik Joliclerc, pisao je majci: „Danas je Uskrs, prvi su put održane dvije-tri mise. Prošle su gotovo dvije godine otkako nisam bio na misi! Taj čin ipak vraća radost u srce vojnika i civila.“