Može li se otići od sebe?

Diskurz Marija Suška u zbirci Okviri pamćenja ujedinjuje veoma raznorodne elemente te je čitatelj ponekad u nedoumici u kojem smjeru krenuti. Taj se čitatelj na koncu s pravom može upitati: Jesam li doista čitao zbirku pjesama? Pa odgovoriti suškovski: Možebit

Što sam više odmicao s čitanjem pjesničke knjige Okviri pamćenja Marija Suška, sve me više kopkalo pitanje: Kakvo je moje iskustvo s riječju možebit? Rijetko se naime njome koristim, a rijetko za njom posežu i ljudi s kojima komuniciram. Ponajprije radi se o prilogu izvedenu prema kolokvijalnom izgovoru izraza može biti. Upotrebljava se obično u govoru u značenju možda, moguće, vjerojatno i sl. Gdjekad se pak pretvori u izraz kojim govornik sjenči svoj iskaz, umekšava izjavu ili unosi klicu neizvjesnosti u tvrdnju. Knjiška je inačica te riječi možebitan.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2012.

Stilem ili poštapalica

U Suškovoj zbirci prilog možebit zaista dobiva važnu ulogu – puno je češći nego u razgovornom stilu ili u tekstovima drugih pjesnika. Ovisno o kontekstu, ta riječ ili podcrtava narativnost lirskog idioma, ili ga čini artificijelnim ili pak pjesniku služi kao poštapalica. U svakom slučaju ona premrežuje zbirku. Uvodna pjesma počinje stihom „možebit dođe dan, jedan dobar dan“, a zaključna završava stihovima „svjesni da je netko drugi zaplet sastavio / tko budućnost je već možebit preradio“. Između tih graničnih stihova prilog možebit se uz ostalo pojavljuje u sljedećim izričajima: „spoznajući, možebit, kako pjesma ne pomaže“, „možebit sam ratove nadrastao“, „možebit me samo jedan put / natrag razboru mojemu vodi“, „bilo je možebit još nekoliko stvari za učiniti“, „možebit bih mogao tvrditi“, „mogao bih, možebit, kazati“, „možebit nije ni htio“, „možebit simuliram“, „možebit u onoj drugoj zemlji“, „otkrivajući, možebit, / staru mržnju, možebit čak zapanjenost“, „il možebit malo i jedno i drugo“, „u njima si možebit svako truplo“, „zureći možebit u isti vlak“ itd. Promotre li se pomnije konteksti u kojima Suškov lirski protagonist koristi riječ možebit, razvidnim postaje da se ona javlja u iskazima koji tematiziraju rat, ludilo, smrt, identitet, aporičnost govora i smisao poezije. A upravo su to tematska čvorišta zbirke Okviri pamćenja.

Mario Suško je pjesnik koji je prevalio put od eksperimenta do ispovijesti, iz neomanirista se prometnuo u neorealista. Kritičari su ga hvalili i kudili zbog blagoglagoljivosti, nasumičnih metafora, semantički neprozirnih verbalnih naplavina, hermetičnosti, filozofičnosti i izražene potrebe da sam pojašnjava ideju pjesništva koju zastupa. Tiskao je 17 knjiga pjesama. U zbirkama nastalim od druge polovice devedesetih (Versus Exul, Život poslije, Vječnost na čekanju, Vrijeme zatvaranja) pjesnik se neprestano vraća sarajevskoj ratnoj kataklizmi bilo da oživljava katastrofične prizore bilo da panično bježi od njih. Nekadašnju poetičku ekskluzivnost zamijenila su autentična iskustva svjedoka i izbjeglice.

Ratni prizori i mrtvi jezik

Prethodna zbirka Vrijeme zatvaranja djeluje kao narativna cjelina, a pojedinačne pjesme kao poglavlja globalne priče. Ti su tekstovi u pravilu duži nego prije, a vrijeme radnje je gotovo beziznimno perfekt. „Priča“ je svediva na sljedeće: poetski je protagonist nakon iskustva rata i progonstva ostao sam i razočaran, zagledan u sebe i prošlost koju više u potpunosti ne prepoznaje. Nakon različitih epizoda knjiga okončava tekstom Bez zemlje, u kojemu protagonist zamišlja vlastiti sprovod u navodnoj domovini. Budući da ne uspijeva izgraditi svoj identitet, neprestano se propituje ne bi li gdje našao uporište, točku s koje će moći krenuti dalje. Shvati li se naslov doslovno, Vrijeme zatvaranja sugerira dovršavanje, prekid, kraj, svođenje računa, prispijeće u krajnju poziciju.

Uvide stečene u toj zbirci Mario Suško produbljuje u Okvirima pamćenja, s tim što se sada usredotočuje na nepredvidive meandre memorije. Knjiga je podijeljena u dvije cjeline – Pravila borbe i Pokidani redovi. Cjeline su simetrične – svaka sadrži po 25 tekstova, a korespondencija među njima očituje se i na motivsko-tematskoj i na stilskoj razini. U Pravilima borbe lirski protagonist osvještava da mu se prizori rata neprestano podmuklo vraćaju i do nepodnošljivih granica obilježavaju njegovu egzistenciju:

ima časova kad rat uspijevaš zaboraviti

premda rat tebe nikad ne zaboravlja

· (Posljedica)

Da bi se uopće suočio s tim prizorima, on ih eufemizira sustavnim obnavljanjem svijeta djetinjstva u rasponu od sjećanja na majku, prvih erotskih uzbuđenja i odlazaka u kino do opisa dječačkih ratničkih igara u kojima se rukovalo olovnim vojnicima. Međutim kada u stihove prodru pravi vojnici, snajperisti, krv i smrt, Suškov je protagonist nemoćan, on se uvjerava da je prošlost samo plod njegove imaginacije, govori „mrtvim jezikom“, u više se navrata ritualno predstavlja kao netko tko je umro. Paradoks njegova identiteta sastoji se u tome da s jedne strane mora „otići od sebe“, zadati okvire svome pamćenju, svjesno zaboraviti pojedine slike i prizore kako bi mogao funkcionirati, dok mu s druge strane jedino te slike i prizori omogućuju da se dozove i prepozna svoje iskustvo i svoju poziciju:

u krajobrazu raseljena pamćenja

gdje međaši nisu ništa drugo

doli nagrđene humke, um se počinje igrati

skrivača sa samim sobom kako bi vratio

natrag ono što je jednom bio prisiljen pokopati

· (Otići od sebe)

U cjelini Pokidani redovi (Zabilježbe za svagdanju fikciju) Suškov je protagonist daleko od poprišta rata, izmješten je, pokušava „normalno“ živjeti, predstavlja se kao pjesnik. To mu dakako ne uspijeva, jer njegova memorija ne poštuje granice koje je iscrtao. Ako su u prvoj cjelini sjećanje i grčeviti pokušaji razumijevanja rata bili hotimični, u drugoj su nehotični i posve nepredvidivi. Asocijaciju na kakav prizor može izazvati bilo što – slučajan susret u kazalištu, na pjesničkoj večeri ili u samoposluzi. U jednom tekstu taj protagonist – promatrajući pješčanik na dječjem igralištu – u glavi vrti sliku terena s neeksplodiranim minama; u drugoj zatječemo pjesnika pred zamišljenim ubojicom. O zlokobnom prepletanju prošlosti i sadašnjosti, umišljaja i stvarnosti zorno svjedoče uvodni stihovi teksta U samoposluzi na drugom kraju svijeta:

uzimam sjajnu rajčicu

i stišćem je, neizrečene riječi

krvare kroz moje prste, kožica

puca duž zamišljenih šavova.

Obična kupovina povrća prerasta dakle u traumatsko iskustvo jer govornik posvuda prepoznaje tragove svoje traume. Jaz između slike i njezine upotrebe stalno se uvećava, svakodnevni prizori u trenutku se stapaju s prizorima koje riječima nije moguće opisati (slike se neprestano vraćaju / kao da je netko zaboravio iskopčati / projektor s dijapozitivima).

Pjesma bježi od sebe

Kada čitatelj dospije do kraja zbirke Okviri pamćenja shvaća da je njezina struktura zrcalna. Osim što je podijeljena na dvije simetrične cjeline, prvi i zadnji tekst imaju istu temu. Knjiga se otvara tekstom „tragom priče“, a završava tekstom „o pripovijedanju“. Govornik u oba slučaja propituje smisao, razvoj i učinke lirskog narativa. U oba su teksta ključne riječi povijest, ja, priča, krv i već spominjani leksem možebit, u oba se pojavljuje sintagma neka ina priča itd. Najposlije sam čin pripovijedanja terapeutsko je sredstvo – njime se održava privid smisla i posvjedočuje kakav-takav identitet govornika. Značenje pripovijedanja u samom je pripovijedanju. U pjesmi Kamo idemo doslovce stoji:

pričam ti priče što niotkud dolaze

i nikamo ne idu

Uopće diskurz zbirke Okviri pamćenja izrazito je narativiziran. Mnogi tekstovi po ritmičkim, sintaktičkim i kompozicijskim obilježjima slijede logiku kratke priče s poentom (npr. O pijetlovima, seksu i providnosti) te jedini signal njihove lirskosti postaje arbitrarno lomljenje proznih redaka u stihovne. Izvedbena razina tako na neočekivan način podcrtava tematsku – kao što prošlost ne dopušta protagonistu da živi „normalan“ život tako svjedočenje o toj prošlosti ne dopušta pjesniku da napiše „normalnu“ pjesmu. Uz to što je narativan, Suškov je diskurz zasićen kritičarskim leksikom (razbor, rasuđivanje, dekonstruirati, nesekvencijski rekonstruirano), sintaksa je gdjekad komplicirana, zbunjujuća, prepuna umetaka i inverzija, predikat je počesto na kraju višestrukosložene rečenice, a pjesma se nerijetko događa na razmeđi eseja i komentara. Ona klasična liričnost u takvim tekstovima potpuno iščezava, npr.:

razlogom je bilo svjetlo, ili kut, oblik

terena, ili, još važnije, tvoje učitavanje

u zbiljski događaj unaprijed postavljena

opažanja njegove uzročnosti i to

učinilo da zamijeniš ono što jest

pred očima bilo s tlapnjom

upravljanom refleksijom pamćenja.

· (Zamjenjiva roba)

U pojedinim tekstovima autor ima potrebu ponuditi i pokoji izravniji signal o njihovoj vrsnoj pripadnosti. Zastupnici lirskog koda od prigode do prigode postaju arhaizmi (znadući, hoteći), značenjski neprozirne sintagme (onkraj početka ničega, netronut ljetni dan, badrljak svijeće), inzistiranje na epitetima (samo u tekstu Sukladnosti pojavljuju se sablasno lice, zastakljeni brojčanik, nijema tamna zidna ura, ocakljena stabla, beživotna trava, sondažna zraka, sunčana kuhinja, potamnjeni prozor, beskrvna soba, umrtvljeni prsti) ili pak intencionalno uvođenje praznina u tekst koje semantiziraju njegov grafički lik i upućuju na ono zaboravljeno, neizgovorivo, nezamislivo, zabranjeno i sl.

Očito je da diskurz Marija Suška u zbirci Okviri pamćenja ujedinjuje veoma raznorodne elemente te je čitatelj ponekad u nedoumici u kojem smjeru krenuti. Taj se čitatelj na koncu s pravom može upitati: Jesam li doista čitao zbirku pjesama? Pa odgovoriti suškovski: Možebit. Isto tako može dvojiti o tome nudi li ta knjiga drukčiji pogled na iskustvo rata od prethodnih autorovih zbirki. Pa opet konstatirati: možebit. U toj riječi koja prividno oklijeva između suprotnosti na trenutak se dodiruju moć i nemoć protagonista zbirke, elokvencija i nemuštost poetskog govora, radost i napor čitanja. U njoj rastu spokoj i sumnja, ona potkopava i spašava pojave.