Manipulacija i moć

Master je film snažno izražene religijske simbolike, u kojem se autor na dojmljivo studiozan i slojevit način bavi odnosom učitelja i učenika, odnosno posredno oca i sina. Riječ je o jednom od filmova godine kojem se treba često i višekratno vraćati

Parafrazom znanih riječi nekad popularna animiranog antijunaka Calimera, činjenica da je sjajna psihološka egzistencijalna drama Master scenarista i redatelja Paula Thomasa Andersona nominirana za svega tri Oscara može se nazvati pravom nepravdom. Premda se nominacijama za tri glumačka pozlaćena Akademijina ćelavca ne može baš ništa prigovoriti, jer se uistinu ne zna tko je bolji, povratnik Joaquin Phoenix u glavnoj, uvijek sjajni Philip Seymour Hoffman u njemu važnošću ravnopravnoj prvoj sporednoj, ili u svakom novom filmu sve bolja Amy Adams u drugoj sporednoj ulozi, tu se ni u kom slučaju ne iscrpljuju sve odlike značenjski iznimno bogata i u praktički svim segmentima izvedbe fascinantnog ostvarenja. Slično Andersonovu prethodnom remek-djelu, na segmentu romana Nafta Uptona Sinclaira temeljenoj egzistencijalnoj postvesternskoj drami Bit će krvi, a isto u određenoj mjeri vrijedi i za izvrsnu mozaičnu egzistencijalnu dramu Magnolija, i Master je film što doslovno, a što metaforički, snažno izražene religijske simbolike, u kojem se autor na dojmljivo studiozan i slojevit način bavi odnosom učitelja i učenika, odnosno posredno oca i sina. Dakako, to je samo površinski i najjasnije vidljiv sloj djela u kojem se tematiziranjem nastajanja i razvoja isprva pseudoreligijske sekte utemeljene na ispraznim vizijama i trivijalnim učenjima narcisoidnog šarlatana, sekte koja će naposljetku postati konkretna vjerska zajednica, kroz prizme manipulacije te stjecanja i zlouporabe moći progovara o sukobu dviju vizija svijeta opredmećenima u dvama potpuno različitim i međusobno suprotstavljenim karakterima, o traganju autodestruktivne zabludjele ovčice za smislom života i spasom od sebe sama, o uzaludnosti traženja izbavljenja od nepouzdanih zemaljskih idola te napokon, ali svakako ne i najmanje važno, o igrama manipulacije i moći koje temeljno definiraju relacije među likovima.

Philip Seymour Hoffman

Učitelj i učenik

Središnji od triju najvažnijih likova, kojima se u širem smislu može pridodati i četvrti, jest duševno labilan Freddie Quell (Phoenix), sudionik Drugoga svjetskog rata koji se nakon povratka u Ameriku nimalo ne snalazi u novom životu. On nemir i nesigurnost koji često prerastaju u iracionalnu agresivnost bezuspješno pokušava liječiti alkoholom, točnije potencijalno otrovnom žesticom u spravljanju koje se usavršio tijekom rata, a sastojci kojeg su kerozin, petrolej i još koješta. Freddie je asocijalna i izrazito autodestruktivna osoba koja će zbog nekontroliranih ispada agresije najprije izgubiti posao fotografa, a potom zbog možda smrtonosna trovanja svog starog kolege i onaj radnika u polju. Već gotovo sasvim izgubljen u alkoholnom stuporu, Freddie se jednoga dana zatekne u luci San Francisca, gdje se kao slijepi putnik uvuče na jahtu na kojoj ekscentrični Lancaster Dodd (Hoffman) upravo organizira raskošnu zabavu. Isprva se dobro uklopivši u situaciju u kojoj alkohol teče u potocima, Freddie naposljetku i osobno upozna Dodda, riječima i ponašanjem šarlatana koji je napisao knjigu naslova Cilj, koji je osnovao svojevrsni agnostički kult istoga imena i koji tvrdi da različitim traumama pogođenim ljudima može pomoći u prevladavanju stresa i egzistencijalne nesigurnosti. Ono što pojedinac za svoje izbavljenje treba napraviti jest da pod Doddovom hipnozom oslobodi svoj um i otplovi daleko u vlastitu prošlost, čak milijunima godina unatrag. Dodd u svojim knjigama i na predavanjima poučava da svi mi postojimo od početka vremena, da je duh neuništiv i da se samo moramo prisjetiti vlastite srži sa samih početaka, pa ćemo živjeti u miru i skladu sa samima sobom i s čitavim svijetom. No ako netko posumnja u Doddove riječi, ili ako im se poput sudionika jedne njegove seanse pokuša suprotstaviti racionalnim argumentima i elementarnom logikom, guru se odjednom nađe na brisanom prostoru bez mogućnosti pružanja smislena odgovora ili iole uvjerljivijih protuargumenata, pa se utječe vikanju, napadanju i vulgarnom vrijeđanju. U takvim trenucima ključnu mu pomoć pruža trudna supruga Peggy (Adams), formalno ljubazna, susretljiva i uvijek tješiteljski nasmiješena, no zapravo hladna, u svakom trenutku gotovo neprirodno staložena i razorno racionalna osoba koja se postupno pomalja kao jaka žena iza znatno slabijeg muškarca. Premda je Dodd formalni Učitelj, vođa sekte, stvarna snaga na kojoj počiva i Dodd i čitava sekta zapravo je Peggy, koja će se tijekom filma profilirati u jezivo učinkovitu manipulatoricu iz sjene, onu koja svima vlada i o svemu odlučuje, iako se na formalnoj razini često doima kao tek pasivna promatračica.

Joaquin Phoenix

Značenjsko bogatstvo

Nakon što Freddie na brodskoj zabavi upozna Dodda, ovaj će okupljenim sljedbenicima ispričati poučnu, zapravo sasvim šuplju i besmislenu, priču o kroćenju strašnoga zmaja i njegovu podvrgavanju vlastitoj volji. Tu će priču saslušati i isprva cinični i skeptični Freddie, nesvjestan da je upravo njemu već dodijeljena uloga zmaja na kojem će Dodd i Peggy iskušati i dijelom usavršiti igru manipulacije, usmjeravanja i nametanja svoje volje. Dok je u tom trokutu likova Peggy njegov racionalni vrh, koji sve postiže riječima i mirnoćom, Freddie je njezina iracionalna suprotnost, submisivna osoba zadužena za batinanje skeptika i nedovoljno čvrstih vjernika. On će tako najprije premlatiti spomenutoga sumnjivca koji tijekom seanse logikom remeti Doddovu bujicu besmislica, a poslije i Doddova sina Vala (pridodani četvrti lik u odnosima manipulacija i moći), razumna mladića koji shvaća da je učenje njegova oca hrpa budalaština. No to već od sama početka shvaća i Freddie, koji Doddove riječi tada komentira smijuljenjem, grimasama pa čak i upadicom, ali kojemu međutim s jedne strane odgovara u bijegu od vlastite prirode možda i trajno, a svakako što dulje pronaći utočište u okrilju samozvanog autoriteta kojem može služiti, dok s druge strane Učiteljevo gostoprimstvo i lagodan život kupuje spravljanjem žestoka bućkuriša. Onoga trenutka kad Peggy suprugu zapovjedi da mora prestati piti, kucnut će i trenutak prestanka međuovisničkog odnosa Freddieja i Dodda. Freddie će tada poslije punih sedam godina pokucati na vrata djevojke s kojom je neposredno nakon povratka iz rata započeo nekovrsnu vezu te koja mu se onda kao plaha i naivna šesnaestogodišnjakinja zavjetovala na odanost i bespogovorno čekanje. Kad dozna da se ona u međuvremenu udala, odselila i da ima dvoje djece, Freddie će ostati i bez posljednjega lažnog oslonca te će se opet prepustiti alkoholu i besciljnu životarenju. A kad se naposljetku u novom pokušaju traženja izbavljenja nađe s Doddom, koji je zbog sugeriranih problema s američkom javnošću i vlastima sjedište sad već religije Cilja preselio u London, kamo je Freddieja pozvao zbog navodno važne stvari, Učitelj će se s malo riječi i pod Peggyinim nadzorom odreći učenika. Činjenica da je Freddieju pomoć sad potrebna barem podjednako kao na početku, ako ne i više, više nema baš nikakvu važnost, jer iracionalna, nasilna i samorazorna zabludjela ovčica institucionaliziranoj Doddovoj religiji sad može samo smetati.

Master imponira ne samo neopisivo mirnom i sugestivnom režijom, koja svakom pa i naizgled najnevažnijem detalju, baš kao i svakom trzaju mišića na licima i tijelima likova daje dovoljno vremena, nego i jedinstvenom ugođajnošću, dojmljivom rekonstrukcijom razdoblja druge polovice 40-ih i ranih 50-ih godina te impresivnom fotografijom dosad ne baš zapažena Mihaia Malaimarea Jr.-a, koji u nekim sekvencama, poput one s Freddiejevim fotografiranjem u trgovačkom centru, igrom svjetla i uporabom drugoga plana postiže čudesne rezultate. Osobito je zanimljiva recimo sporedna značenjska razina filma, zapravo čitavoga projekta, koja se proteže od poput Rorschachove mrlje dizajnirana plakata, na kojem je samo Freddiejev lik jedan, dok su likovi licemjernih Dodda i Peggy udvojeni, preko poigravanja imenima likova (Freddie Quell može se čitati i kao Fredd Iequell / Equal tj. Fred Ravnopravni – Učitelju odnosno gospodaru), do pozadine u kojoj neprestano diskretno, ali jasno lebdi priča o utemeljitelju scijentologije L. Ronu Hubbardu. Ukratko, Master je jedan od filmova godine kojem se treba često i višekratno vraćati.