Jazz bez swinga

Kombinacija sastava od dva glasovira nije u jazzu baš česta. Jedan takav duo je 16. veljače u maloj dvorani Lisinski imala prilike čuti zagrebačka publika nastupom dvojice američkih pijanista Brada Mehldaua i Kevina Haysa, koje neki glazbeni stručnjaci svrstavaju u kontekst suvremenoga jazza. Pijanista i skladatelja Mehldaua (Jacksonville, 1970), inače snažno vezana i za europsku glazbenu scenu, naša je metropola već u formaciji trija imala prilike čuti tijekom jednog od prošlih zagrebačkih jazz festivala. Uz glazbeno obrazovanje stečeno na poznatoj školi Berklee u Bostonu te kasnijoj klasičnoj edukaciji na New York School of Music kod Freda Hirscha, ali i kod poznatoga jazz-pijanista Juniora Mancea, Mehldau će karijeru poslije graditi na jednom dosta specifičnom pristupu jazzu, nerijetko na granici fuzije. Taj je jazz bio temeljen na originalnim skladbama, utjecajima njegovih deklariranih uzora kao što su nenadmašni harmoničar Bill Evans, Wynton Kelly, Herbie Hancock i Keith Jarrett, pa čak i na nekim idejama Beethovena i Schumanna. Klavirski je trio inače formacija imanentna pijanistima jazza, pa ni Mehldau nije prema njoj bio ravnodušan, nastupajući često s kontrabasistom Larryjem Grenadierom i bubnjarem Jimmyjem Cobbom.

Brad Mehldau

Nešto slabije poznat od Mehldaua, u ovom je sastavu s dvama klavirima i moderni američki jazz-pijanist Kevin Hays (New York City, 1968). Glasovir je počeo učiti sa šest godina, a profesionalno nastupati sa šesnaest te dvije godine surađuje s proslavljenim bariton-saksofonistom Nickom Brignolom. Godinu dana proveo je studirajući na glasovitoj Manhattan School of Music, da bi potom prešao u profesionalce, nastupajući s nizom proslavljenih imena jazza kao što su Benny Golson, Joe Henderson, Eddie Gomez i Sonny Rollins. Nerijetko je nastupao i kao solo pijanist, da bi se poslije priključio glasovitom gitaristu Johnu Scofieldu. Nije ni on bježao od formacije klasičnoga klavirskog jazz-trija svirajući u sastavu s kontrabasistom Dougom Weissom i bubnjarem Billom Stewartom. Poznat je danas i kao član sastava Sangha Quartet.

Kevin Hays

S obzirom na te dvije ne jako različite glazbene biografije, ne začuđuje da su se baš Mehldau i Hays, u svojim počecima inače profilirani džezisti, generacijski, idejno pa i stilski, našli zajedno u formaciji klavirskoga dua na podjeli sličnih glazbenih ideja i razmišljanja o modernoj glazbi. Koncept i suradnja dvojice nedvojbeno educiranih pijanista i skladatelja, u jednom tako delikatnom sastavu, koji će trajati jamačno samo za vrijeme ove europske turneje te nekih snimanja, nudi nakon slušanja i neka druga razmišljanja. Uz nužnu precizno uigranu i dogovorenu komunikaciju među instrumentima, pri čemu se logično ne mogu isključiti kontrapunktni dijelovi, i odluku da se na koncertima sviraju samo njihovi originali i skladbe autora Patricka Zimmerlija, ta dvojica nonšalantno odjevenih glazbenika, izuzev džezističkog načina fraziranja u diskantima, nije u izvedbama pokazala ništa posebno revolucionarno, ali bi se ta glazba mogla staviti u kontekst poznat danas kao modern music. U devet izvedenih originala sa sjećanjem na Theloniousa Monka na kraju osjećala se neka artificijelna atmosfera improvizacija s ostinatima bez swinga, što dovodi do dilema je li to jazz ili neka vrst neangažirane glazbene fuzije, nekih novih poimanja suvremene glazbe, što za jazz ni u edukativnom smislu nije baš dobro. Njihovo je spominjanje nekadašnjih suradnji s Golsonom, Rollinsom, Kellyjem i sličnima s obzirom na ono što smo čuli u Lisinskom gotovo deplasirano, jer je očito da obojica u ovom trenutku smatraju da su muzički nadišli razine sviranja svojih poznatih nekadašnjih jazz-leadera.