Interpretacija se manje cijeni

S nagradama u skromnoj ceremoniji dodjele, uza sve nabačene stolce preostale od Simfonijskog orkestra HRT-a u velikoj dvorani Lisinski, završilo je i jubilarno, Deseto međunarodno natjecanje za mlade violiniste Vaclav Huml, nazvano imenom tadašnjega doseljenika i osnivača mnogo spominjane tzv. zagrebačke violinističke škole, koja je očito posljednjih desetljeća zakazala, odnosno nije se slijedom nadolazećih pedagoga prilagodila suvremenim cirkuliranjima glazbenika izvan svojih udobnih kratkovidnih sredina. Školica za one koji su se odlučili za neizbježnu kompetitivnost u zadnje se vrijeme tek počinje prilagođavati, barem kada je o natjecanjima riječ. Tu je, ma kakva bila!

Nagrade Humlova natjecanja su silazno, od pet tisuća do petsto eura u kunskoj protuvrijednosti – uz koncerte sa Zagrebačkom filharmonijom i Solistima, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Splitskim virtuozima, Varaždinskim komornim orkestrom i nagradom Koncertne direkcije Zagreb – podijeljene ocjenama uglednoga međunarodnog ocjenjivačkog suda. Deveteročlanom žiriju (broj članova, demokratičnosti i praktičnosti radi, uvijek dakako mora biti neparan), zacijelo nije bilo lako. Sijedim glavama uglednih violinista i pedagoga uz iznimku dvije dame predsjedavao je Viktor Tretjakov. Imao je čak dva potpredsjednika, Zlatka Stahuljaka i Tonka Ninića. Tonko Ninić nagrađen je usto posebnom nagradom za sveukupni doprinos organizaciji i odvijanju natjecanja od 1977.

Prvonagrađena Mai Suzuki / Snimio Mirko Cvjetko

Kao kuriozitet spominjemo: od šestero odabranih za finale u velikoj dvorani Lisinski uza Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Uroša Lajovica čak njih troje bilo je iz Japana! Suzuki-metoda ili kakva druga osobita disciplina, moglo se zapitati? A upravo jedna iz obitelji Suzuki imenom Mai dobila je prvu nagradu. Za finale savršeno dizajnirana porculanska figura, besprijekorna i ni sa čim izazvana i isto tako savršena navodno muzikalna izvedba Sibeliusova violinskog koncerta 24-godišnje Mai, koja malo toga govori, očito je očarala. A da se ovaj put brojna i isključena publika dvaju finalnih koncerata pitala, pobjednik bi sigurno bio drugonagrađeni Sho Akamatsu, hrvatski Japanac, kao što se to kaže, jer je šest godina u klasi Leonida Sorokova proveo u Zagrebu. Nije svaki put miljenik publike po ocjenama nužno i najbolji, ali u dvije večeri, među tri izvedbe Koncerta za violinu i orkestar Čajkovskog, Akamatsu je pokazao da je upravo ta izvedba, toga trenutka, mjesto nove kreacije. Prema ocjenama slijedio je i trećenagrađeni Koreanac Woo Hyung Kim senzibilnom i čipkastom izvedbom Čajkovskijeva koncerta, ujedno dobitnik nagrade Hrvatskoga društva skladatelja za obveznu izvedbu zahtjevne skladbe Danza di corde Mladena Tarbuka.

¸

Marinu Marasu četvrto mjesto

Jedini domaći kandidat koji se uz devetero prijavljenih probio u finale bio je Dubrovčanin Marin Maras. Natjecanje je imalo veliki odziv. Od gotovo osamdeset prijavljenih pristupilo ih je pedesetak. Marin Maras zaslužio je četvrto mjesto u možda, na planu razumijevanja, najtežem finalnom zalogaju sa solističkom dionicom u Brahmsovu koncertu za violinu i orkestar osobite izvedbe Adagia. Dobitnici pete i šeste nagrade su, za sljedeće dobre umjetničke biografije i preporuke za budućnost u snažnoj konkurenciji, bili još i Marek Pavelec, čija razmahana gesta nije slijedila sadržaj Sibeliusova koncerta, te odlična Eri Masaoku ponovno s Čajkovskim, popularno zvana autoritativnom umjetnicom borilačkih vještina. Veliko priznanje za iscrpljujuće finale ide i dobrom orkestru i osobito maestru Urošu Lajovicu, koji je, nakon više od dva desetljeća otkada je kao dirigentski mladac bio šef Zagrebačkoga simfonijskog orkestra, finaliste profesionalno i nemilo smjestio u ozbiljnu koncertnu situaciju svim nemalim dirigentskim silama izbjegavajući tek tako odrađeni posao takozvane pratnje kojoj se obično priklanjanju dirigenti zaduženi na nekom natjecanju. U Simfonijskom orkestru HRT-a imao je predane suradnike. Posebnu nagradu za najmlađega natjecatelja zaslužila je sedamnaestogodišnja Carolina Blašković. Na dvama završnim koncertima postalo je jasno koliko je uvijek upitan natjecateljski nastup koji ponajmanje cijeni umjetnost interpretacije, kreativnost u trenutku izvedbe, jer mjerljive su samo falš-note i vještina sviranja. „Dole škole!“, svojedobno je žustro objavio Ivan Ilić. Sjeća li se toga itko? A što s umjetničkim natjecanjima? Brže, bolje i u skladu sa svim mogućim i nemogućim konvencijama koje mogu zadovoljiti raznolike izobrazbe i ukuse žirija. Dok je umjetničkih natjecanja, ni Huml nije iznimka.