Imamo li komu slati poruke u boci?

Mlakić je futurološki istražio i povezao neka protekla i aktualna zbivanja te je razvio viziju budućnosti koja nameće brojna pitanja u vezi s čovjekom i njegovim svijetom: socijalna, ekonomska, psihološka, filozofska

Pojava Mlakićeva antiutopijskog romana Planet Friedman – nakon Koščecova Centimetra od sreće, Brozovićeva Bojnog polja Istra, Popovićeva Lomljenja vjetra, Žiljakova Irbisa, Balenovićeva romana 2084: Kuća Velikog Jada – ne bi se mogla nazvati žanrovskim ekscesom u našoj najnovijoj prozi. Prije bi valjalo reći kako je to prilično pouzdan znak da se akumulirala kritična masa straha i nezadovoljstva društvenom zbiljom, što potiče pisce da se oglase projekcijama sumorne budućnosti. U nekih od spomenutih pisaca – a svi se oni s temom hvataju u koštac na različite načine i s različitim uspjehom – sasvim su jasne aluzije na hrvatsku stvarnost. Mlakić takvu doslovnost izbjegava, već i zato što svojim scenarijem budućnosti želi obuhvatiti globalnu sliku, a tek onda pokazati kako mi sudjelujemo u njoj.

Josip Mlakić

U Mlakićevu romanu, koji se zbiva u nekoj bliskoj budućnosti, naš se planet više ne zove Zemlja, nego Friedman. Umjesto država, svijet je podijeljen na tri strogo odijeljene zone: elita je u zoni A, stanovnici koji još imaju neke izglede u životu zauzimaju zonu B, a oni koji su bez ikakve nade smješteni su u zoni C. Svijetom vladaju korporacije, i sve je u službi njihova profita. Fabula je relativno jednostavna. Glavni junak dr. Gerhard Schmidt, zaposlen u moćnoj farmaceutskoj korporaciji i tipični predstavnik elite, dobiva zadatak da prati atletičarku Paulu Bolt u zonu B, iz koje ona potječe. Pauli, koja je pri kraju sportske karijere, rečeno je da je liječnik prati kako bi joj bio pri ruci jer se doping koji joj je godinama ubrizgavao oteo nadzoru; pravi je pak razlog bio pokušaj da moćnici iz zone A preko njih otkriju vođu pobunjenika Blacktootha, za kojega ne znaju ni kako izgleda ni gdje je. Na tom putovanju, punom opasnosti i iznenađenja, neobičnih emocionalnih preobrazbi, Gerhard doznaje i nove pojedinosti o sudbini svog oca, koji je osuđen na smrt zbog zločina samilosti (veliku količinu cjepiva protiv supergripe otuđio je i podijelio u zoni B, gdje se nije mogla nabaviti). Gerhard i Paula na koncu shvaćaju da su između dvije vatre, da im smrt prijeti jednako i od sadašnjih gubitnika i od budućih pobjednika. Tračak optimizma unosi činjenica da im Blacktooth, kojega je Gerhardov otac liječio kao dječaka, dopušta da žive duboko u planini, gdje im se pridružuje i Gerhardov sin.

Metodologija futurologije

Slika svijeta kakva se nudi u Planetu Friedman zapravo je uvelike već viđen i doživljen svijet čiji su samo detalji zaoštreni do krajnjih granica. Upravo to zaoštravanje i razlikuje distopijsku prozu od moderne futurologije kao znanosti o budućem tehnološkom, gospodarskom i društvenom razvoju. Cilj je suvremenih futurologa, organiziranih u interdisciplinarne timove vrhunskih znanstvenika, davanje prognoza (na osnovi povezivanja i promišljanja prošlih i sadašnjih zbivanja i trendova) i razmatranje posljedica predvidivih događaja. Takve studije i predviđanja služe korporacijama da procijene svoje tržišne mogućnosti i donesu planove za budućnost. Književniku je, dakako, taj konačni, utilitarni cilj izvan interesa, no metodologija futurologije (sociologije budućnosti), bez robovanja strogoj egzaktnosti, može biti od koristi i piscima negativnih utopija, pa se njome poslužio i naš autor. Pritom valja reći da je Mlakić vrlo vješto i funkcionalno u svoju distopijsku prozu uklopio pojedine motive npr. iz Huxleyjeva Vrlog novog svijeta, Bradburyjeva Fahrenheita 451, Dickova Sanjaju li androidi električne ovce?, a osobito obilato iz Biblije.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2012.

Mlakić je dakle, kao što to rade futurolozi, istražio i povezao neka protekla i aktualna zbivanja te je, dovevši pojedine ideje do ekstrema, razvio viziju budućnosti koja nameće brojna pitanja u vezi s čovjekom i njegovim svijetom: socijalna, ekonomska, psihološka, filozofska. Među proteklim zbivanjima obuhvaćenima romanom najvažniji je sukob dviju najutjecajnijih škola ekonomije 20. stoljeća – kejnzijanske ekonomije, čiji je tvorac britanski ekonomist J. M. Keynes, i čikaške škole, s njezinim ključnim predstavnikom M. Friedmanom na čelu. Prvi traže suzbijanje i kontrolu korporacija te državno arbitriranje u raspodjeli njihova profita, a drugi se zalažu za neoliberalizam, za punu slobodu pojedinca i onemogućavanje državnog intervencionizma. Pobjeda fridmanovaca nad kejnzijancima označava nultu godinu u romanu, razdvaja staru od nove ere i ustoličuje Friedmana kao jedino božanstvo. Pojednostavnjeno, roman zapravo govori o posljedicama te pobjede. Čak i Zemlja dobiva ime po njemu. Posvuda niču njegovi spomenici, a s displeja svjetlucaju njegove misli prema kojima se oblikuje novi svijet: „Pohlepa je dobra. Sva dobra moraju imati svoju tržišnu vrijednost. Ona je njihova bit.“; „Tržište sámo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo. Nikakvo upletanje u taj proces nije dopušteno. Ovo je vrhovno pravilo naše civilizacije iz kojeg proizlaze sva ostala.“; „Emocije su beskorisni balast.“; „Samilost je destruktivna i u konačnici dovodi do rušenja filozofije profita.“; „Naša moć proizlazi iz njihova neznanja.“ Tako će u temelj nove civilizacije biti ugrađena piramida pohlepe i uspostavljena piramida neznanja, kao što će civilizacija koja će je srušiti biti stvorena na piramidi straha.

Čitljiv i pametan roman

U tom novom svijetu države i njihove vojske slabe i nestaju, korporacije jačaju i preuzimaju stvari u svoje ruke, a čuvaju ih zaštitarske tvrtke (vlastite vojske). Pred njihovom pohlepom nestaju šume i oranice, širi se pustinja („mrtva zemlja“), a metafora s osušenim stablima koje uništava imela vrlo slikovito upućuje na parazitizam i potpunu nebrigu bogatih („poslije nas potop“). Svijet se, prema statusu, dijeli na zone. U zoni A provodi se proces „protuemocionalne evolucije“: čim se dijete rodi, odvaja se od roditelja i šalje u drugo područje, s tim da ga roditelji prvi put mogu vidjeti na pet minuta kad napuni četrnaest godina, a ono njih ni tada. Pripremajući se za odlazak u zonu B Gerhard mora proći „emocionalnu obuku“ jer bi u tom drugom svijetu bio izgubljen. U komorama Odjela za emocionalno istraživanje prvi put, uz pomoć tableta i projekcija na digitalnom zidu, upoznaje ljubav, strast, depresiju, tugu, žalost, sreću, mržnju. Emocije su iz zone A protjerane jer „imaju svoju cijenu“, koja je često smrt ili solventnost. Gerhard će u Bibliji koja je pripadala ocu naći njegove ispisane listiće („pismo u boci“ namijenjeno sinu), gdje vrlo precizno opisuje svijet u kojem su se zatekli: „Prije smo svijet ostavljali svojoj djeci. Toga više nema. Svijet je oko nas, danas: poslije nas apokalipsa. To je naša civilizacija. Janjičari su ključ razumijevanja naše civilizacije. Očevi ne postoje, sinovi ne postoje. Ostaje samo gola pohlepa i ograničen rok trajanja, kraj ljudske povijesti.“

U zoni A nema ni knjiga, koje doduše nisu zabranjene, „međutim nisu opstale na tržištu“. Jer one govore o emocijama, a emocija tu više nema. Ali kad se u jednom trenutku ilegalno pojave knjige iz pretfridmanovskoga razdoblja, stajalište se mijenja: knjige postaju opasne jer je u njima „zapisana memorija civilizacije i sve dotadašnje znanje“. Oni su to znanje uskratili ostalima, ali sad to neće moći pa knjige treba uništiti. Paula, koja voli knjige i povremeno ih daje Gerhardu na čitanje, na to kaže: „Ničije neznanje ne smije biti razlog nečije moći. Knjige to mogu promijeniti. Zato se u zonama A boje knjiga.“ Iz istog razloga knjiga se pobojao i pobunjenik Blacktooth, koji ih je sam dao tiskati i distribuirati, a potom zapovjedio da ih spale. Ili, kako rezignirano ustvrđuje vođa poraženih, „svijet se vrti na potezu revolucija-kontrarevolucija“. A protagonist romana ostaje s otvorenim pitanjem: „Kome poslati poruku u boci? Ili: imamo li ih kome slati?“

Mlakić je ponovno napisao čitljiv i pametan, standarno dobar roman.