Djevojčica Nora i nekorektne ankete

Iako su se o hrvatskoj naciji često stvarale negativne slike, povijesna je istina da se ona nikada nije homogenizirala oko zločinačkih ciljeva

O petogodišnjoj zagrebačkoj djevojčici Nori Šitum danas u Hrvatskoj svatko znade sve. To „posebno i vrlo neobično ljudsko biće“ ujedinilo je naciju, oslobodivši toliko solidarne energije za koju smo mislili da je neobnovljiva s obzirom na „potrošnju“ u dramatičnim devedesetim godinama prošloga stoljeća. Ugodna je to spoznaja u ovim hladnim bespućima neoliberalne zbiljnosti.

Negdje u vrijeme dok je zrakoplov s malom Norom tek prizemljivao u filadelfijsku zračnu luku spasa, na jednoj televizijskoj postaji odvijala se redovita politička emisija. Na temelju razgovora poznatih ljudi iz političkog i javnog života o našim današnjim (ne)prilikama gledatelji su s podnožja televizijskoga zaslona pozivani da sudjeluju u anketi s pitanjem: Može li Hrvatska uspjeti s narodom kakav u njoj živi? Da ili ne!

Zagovornici političke korektnosti ne bi se ni osvrnuli na ovo anketno pitanje. Za njih je ono nekorektno postavljeno pa ne može dobiti ni valjan odgovor. Oni, naime, drže da je nacija tek zamišljena zajednica, prošarana mnogim interesnim skupinama i drugim specifičnostima zbog čega ju je nemoguće svesti na zajednički nazivnik. Stoga govor o osobinama neke nacije može završiti samo u stereotipu, odnosno predrasudi. Mnogo toga iz ove teorije nacije je prihvatljivo, no iskustvo govori da se ona u određenim okolnostima može homogenizirati, dakle svesti na zajednički nazivnik, kao ni jedna druga ljudska zajednica. (Sjetimo se ne tako davnih slučajeva kad su se zbog homogenizacije nacije dehomogenizirale čak i obitelji!) No upravo je to ono što kod političkih korektnika, kako bi ih zvao Starčević da su istupali u njegovo vrijeme, stvara odbojnost prema naciji. Polazeći s negativnih pozicija, oni vide samo negativne povijesne primjere u kojima je nacionalna homogenizacija proizvodila samo zle učinke. Dežurni primjer za to je uvijek nacionalsocijalizam i fašizam. Iskustvo nas, međutim, uči da se nacija može homogenizirati i oko pozitivnih, humanih ciljeva. Ta tko se suprotstavio i na kraju pobijedio navedena zla nego homogenizirane i međusobno udružene nacije na programu antifašizma, humanizma, ljudskih, građanskih, etničkih… prava?

Iako su se o hrvatskoj naciji često stvarale negativne slike, povijesna je istina da se ona nikada nije homogenizirala oko zločinačkih ciljeva. Prođimo dvadeseto stoljeće. Pri kraju Prvoga svjetskog rata Hrvatska je homogenizirana oko izlaska iz predmoderne Austro-Ugarske. U međuraću ujedinjena je u otporu monarhističkoj diktaturi. Tijekom Drugoga svjetskog rata duboko je podijeljena, s time da je na kraju pobjedu odnijela ideja (nažalost ne i praksa) dobra. Nakon njega opet smo podijeljeni uz iznimku masovnog pokreta (1970/71), koji za ciljeve postavlja nacionalnu emancipaciju i socijalizam s ljudskim licem. Devedesetih godina ujedinjuje nas otpor dominaciji i agresiji te želja za neovisnosti u državi uređenoj na zapadnim vrijednostima. Nakon ostvarenja toga cilja dolazi do (pre)naglašene dehomogenizacije u kojoj nas, tek povremeno, ujedinjuju ne ideje, nego akcije za pomoć bespomoćnima. Posljednja takva akcija u prilog male Nore poprimila je oblik humanitarnog plebiscita.

I upravo u tom trenutku najmasovniji medij dovodi u pitanje kvalitetu naroda „kakav živi u Hrvatskoj“. Nije mi poznat ishod ankete, premda me, s obzirom na sugestivno pitanje i prepariranost javnosti crnilom, ništa ne bi iznenadilo. Moj je odgovor bio gašenje televizora.

Najvažnije je ipak da nam se mala Nora što prije vrati vedra iz Amerike.