Čitava baština iz istog očišta

Zainteresirani čitatelj s općom kulturom u Pelcovoj će knjizi naći čitke, ali stručno fundirane spoznaje i procjene o svim bitnim hrvatskim likovnim dometima. Prijevodom knjige učinio bi se važan korak prema afirmaciji hrvatske stoljetne likovne tradicije i u univerzalnim razmjerima jer nas ona dolično i ozbiljno predstavlja

Doista je pravi pothvat obuhvatiti temeljno umjetničko nasljeđe hrvatskoga prostora u jedan jedinstveni svezak, odnosno prikazati glavne spomenike i stvaraoce iz različitih razdoblja i raznih regionalnih polazišta na isti, dosljedno morfološko-analitički način. Mogućnost takve sinteze sve donedavno bila je potpuno nezamisliva, jer se još nastojalo na primarnoj inventarizaciji i sistematizaciji građe, a stručnjaci iz raznih sredina i specijalisti za različite stilske epohe nužno su bili obuzeti terenskim iskustvima i određeni ograničenjima „fahovske“ podjele rada. A potreba sagledavanja ostvarene cjeline unutar nacionalnoga prostora (ne nužno i nacionalnoga predznaka) nameće se i kao naša kulturna legitimacija u europskom kontekstu. Prijevodom knjige koju ovdje predstavljamo učinio bi se važan korak prema afirmaciji hrvatske stoljetne likovne tradicije i suvremene humanističke znanosti u univerzalnim razmjerima.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.

Čini se najprirodnijim što je takav pothvat poduzeo upravo Milan Pelc, jer je u svojemu dosadašnjem radu imao možda najviše pretpostavki i predradnji za smjelo i uspješno djelo. Kao teoretičar okušao se na prevođenju i interpretaciji klasika povijesnoumjetničke struke te dokazao vlastitim tumačenjima medija i vizualne kulture. Kao empiričar iskazao se nizom pouzdanih studija o tradicionalnoj grafici, minijaturama i ilustracijama, a posebno monografijama nekolicine kasnorenesansnih Schiavona (Klovića, Rote-Kolunića, Bonifazija, Fortezze). Kao sintetičar led je probio knjigom o Renesansi u Hrvatskoj, a to je ostvarenje na više načina moglo biti i pokusni balon cjelovitijeg obuhvata. Naime, pokazao je mogućnosti kreativnog usvajanja i tuđih znanstvenih tekovina, a osim toga okušao se na izričito dijakronoj (stilski razvedenoj) problematici, jer je renesansa u našim uvjetima često „nečista“ (od sljubljenosti s gotikom, miješanja s manirizmom, pa do preklapanja s barokom), ali i u europskim okvirima izrazito je iznadvremenska, višedobna, ona premošćuje, kao epoha koja se ugleda u antičke uzore, a u koju se pak ugledaju svi budući klasicizmi i na koju se polemički referiraju svi antimimetički postupci.

Faktografija s teorijskim pokrićem

Kao organizator, konačno, Milan Pelc je u Institutu za povijest umjetnosti (koji vodi) potaknuo suradnike na kolektivno pisanje Hrvatske umjetnosti – povijesti i spomenika (izdane 2010), gdje je i sam ispisao važno (upravo renesansno) poglavlje, a redaktorski nastojao ujednačiti pojedinačne priloge u perspektivi cjeline. To ga je iskustvo konačno uvjerilo u mogućnost i potrebu sustavnoga cjelovitog pregleda te usmjerilo na fokusiranje vlastite vizure. Ta vizura ipak nije bila sasvim subjektivna ni solipsistička; dapače, u najvećoj je mjeri težila objektivnosti, odnosno punom uvažavanju pozitivnih tekovina niza prethodnika i zaslužnih istraživača pojedinih područja i specifične problematike. Uostalom, sintezu Renesansa Pelc je posvetio idealnom pretku Cviti Fiskoviću, a najnoviju panoramu obilježio motom Grge Gamulina o umjetnosti kao „pravom životu trajanja i postojanja“.

Od prve je rečenice knjige razvidno kako je piscu na srcu pouzdana faktografija s pokrićem teorijskoga razmatranja, jasnoga taksonomijskog skeleta i što čvršće aksiološke armature. Povijesnoumjetnička disciplina, stara oko dva i pol stoljeća (od Winckelmannova pionirskog zahvata) razradila je prihvatljive stilsko-tipološke rešetke, koje bolje odgovaraju proteklim fazama i epohama negoli suvremenijoj praksi, no nužno ih je – u stanovitoj mjeri – ipak primjenjivati ili prilagođavati i recentnijim pojavama. Nakon sumarnoga pregleda nacionalne tradicije shvaćanja i proučavanja spomenika te iskazanih opravdanih intelektualnih rezervi o potpunoj pouzdanosti predložene periodizacije, Pelc odlučno i argumentirano ulazi u predstavljanje glavnih epoha i ključnih djela (s razumljivim digresijama o povremenom importu ili eksportu nekih pojava i pojedinaca).

Strogost selekcije

Zainteresirani čitatelj s općom kulturom ovdje će na jednom mjestu naći čitke, ali stručno fundirane spoznaje i procjene o svim bitnim likovnim dometima, o vrhuncima slikarstva, kiparstva, arhitekture i primijenjenih umjetnosti, o glavnim tokovima oblikovanja i plastičkog poimanja u vremenu i prostoru, o elitno-kozmopolitskim i endemsko-autohtonim usmjerenjima, o južnjačko-sredozemnim i sjevernjačko-srednjoeuropskim utjecajima, o ulozi Bizanta i Islama i o relevantnoj participaciji pripadnika drugih naroda u stvaralačkoj aktivi hrvatske sredine. Knjiga je razdijeljena u dvanaest osnovnih poglavlja (prapovijest, grčki korpus, rimska antika, ranokršćansko-kasna antika, predromanika, romanika, gotika, renesansa, barok, rukopisna knjiga, islamski sloj te umjetnost 19. i 20. stoljeća). Svako poglavlje potom je raščlanjeno na pojedine tehnike ili načine izražavanja, a posebna potpoglavlja obuhvaćaju kulturne krugove i, vrlo često, reprezentativne spomenike i autore. Nikada dosad nismo imali tako komplementarne prikaze dalmatinskog i slavonskog ambijenta, istarskog, primorskog, međimurskog, bokeljskog i banijskog prostora s pripadnim indikativnim ostvarenjima. Od Vučedola i Dioklecijanove palače, Svetoga Donata i Trogirske katedrale, preko Jurja Dalmatinca i Ivana Duknovića, Antuna iz Padove i Tripa Kokolje, pa do Bolléa i Karasa, Bukovca i Meštrovića – uz ine sad nenavedene – dobili smo sažete kritičke profile i interpretativne medaljone, a uz inače dominantnu sakralnu arhitekturu vrlo je istaknuto mjesto dobila civilna, stambena izgradnja i sama gradogradnja.

Snaga je Pelcove sinteze u uvjerljivosti motivacije i strogosti selekcije. Na petstotinjak stranica uspio je predstaviti svu dinamičnost i dramatičnost civilizacijskih zbivanja, materijaliziranih u sačuvanim oblicima i održanim kontinuitetima, unatoč brojnim cezurama i lomovima. Povremeno se linija sukcesivnog izlaganja u knjizi kida i zbog same podjele građe po tehnikama i žanrovima (ekstreman je primjer činjenica da Ivan Rendić, kao izrazit predvodnik kiparstva 19. stoljeća, dolazi nakon Željka Jermana, koji zaključuje parcelu dizajna i fotografije). Ali zauzvrat Pelc nam daje neobično velik broj problemskih cjelina i koherentnih ministudija posvećenih specifičnim kulturnim krugovima i kreativnim motivima, koje nije bilo moguće uvijek kronološki zatvoriti ni susljedno ulančati, ali se simultano nadaju kao izvanredno zaokružene tematske ili tehničko-disciplinarne jedinice. Primjera imamo na izbor: Kultovi predaka i lova, Jadranski gradovi i Sklavinije, Crkve „slobodnih oblika“, Izgubljena romanika, Pogranične tvrđave, Crkve trolisnih pročelja, Nadgrobne ploče sjeverne Hrvatske, Oporavak gradova sjeverne Hrvatske, Barokna preobrazba sakralnog Dubrovnika, Kvadraturizam, Zlatno doba historicizma, Upravna i poslovna arhitektura, Nazarenci u Đakovu, Legenda oblika... Samim nizanjem pomalo metaforičnih ili manje strogo formuliranih naslova potpoglavlja upućujemo na fenomene i kategorije o kojima je sve Pelc vodio računa, a koji uglavnom izmicahu pozornosti usko estetski i isključivo stilski usmjerenih tumača.

Specifičnost hrvatske kulture

Već iz pokazana zanimanja za neortodoksne teme ili manje zastupljene tehnike, za reprezentativna ostvarenja, ali i primjere pučke djelatnosti, da ne kažemo obrta, očigledna je Pelcova svjesnost o razvedenosti, raznovrsnosti, raspršenosti i razuđenosti likovnog stvaranja u Hrvatskoj. Uz iznimnije sinkrone priključke na glavne europske tokove, on ne poriče niti podcjenjuje učestalija kašnjenja za stilskim predlošcima i modelima ili njihovu retardiranu modifikaciju, nego nalazi eventualne (i stvarne) vrijednosti u organičnosti i zanimljivosti makar eklektičnih postupaka, slijedeći u tome Karamanovu intuiciju o slobodi i relativnoj izvornosti stvaralaštva periferne, provincijalne i granične sredine. Središnjost gotičko-renesansnih dometa ne isključuje značenje povremeno rubnih dosega.

Svoj interpretativni program, svoju hermeneutičku „poetiku“ sam autor najbolje je eksplicirao u ulomku što ga moramo navesti: „Povijest umjetničkog stvaralaštva podsjeća na polifonu kompoziciju u kojoj se neki glasovi ističu jače a drugi slabije, neki zamiru a drugi se bude, neke su dionice dulje a druge kraće. Povijest umjetnosti osluškuje te glasove i nastoji im dati odgovarajuće mjesto u svojim analizama i sintezama. Naravno da je hrvatska kompozicija drugačija od onih koje su ‘skladane’ u susjednim zemljama, jer, premda su sve sastavljene od istih ili sličnih glasova, njihov je raspored različit. Zato se specifičnost hrvatske kulture, odnosno kulture na hrvatskom prostoru u odnosu prema drugima, može doživjeti samo nakon temeljitog upoznavanja njezine složenosti – a tome ima poslužiti i ovaj priručnik.“

Upravo u komponiranju povijesnih i regionalnih dionica, u što adekvatnijem proporcioniranju uvrštenih likova i pojava sastoji se prava izvornost Pelcova pregleda hrvatske likovne umjetnosti i oblikovnog stvaralaštva. Njegov raspored protagonista i zborista, njegovo vrednovanje kreativnih fortissima i izvedbenih sostenuta po mnogočemu je izvorno, nipošto sasvim neutralno ni pasivno, pa se i ne obraća isključivo široj publici kao popularizatorsko štivo, nego stupa u najravnopravniji dijalog sa stručnjacima, znalcima pojedinih područja.

Baveći se profesionalno čitavoga života hrvatskom likovnom umjetnošću 19. i 20. stoljeća, osjećam se pozvanim na ovome mjestu uputiti autoru nekoliko primjedaba. Mislim da se u predstavljanju razvedene panorame 19. stoljeća Pelc jako dobro snašao i plodno uvažio brojne aspekte u međuvremenu nastalih otkrića i revalorizacija, a za prikaz 20. stoljeća treba naglasiti kako nije imao tipoloških predrasuda ni zaziranja od radikalnosti ili od multimedijalnih zahvata. Zaključujući logično svoju disciplinarnu i vrijednosnu inventuru s koncem prošloga stoljeća, odnosno, preciznije, sa stvaranjem hrvatske države (jer dva zadnja desetljeća više pripadaju kronici negoli povijesti) dobro je ukazao na raspone između organičkih i racionalističkih pobuda, između autonomije oblika i težnje za izravnom akcijom u životnom okolišu, između dominantno estetskih i primarno etičkih, „angažiranih“ tokova. Uostalom, primjerena potpoglavlja posvetio je i socrealizmu i naivi, i enformelu i Novim tendencijama, i Biafri i Gorgoni, da ne govorimo o Zemlji, Zenitu ili Exatu.

Preskočene osobnosti

Drukčije kazano, Milan Pelc kao dosljedni povjesničar umjetnosti bio je i ostao osobito sklon „zajedničkom nazivniku“. Pa kao što se u povijesnim razdobljima opravdano oslanjao na stilske kategorije, tako se u modernom, postmodernom, avangardnom i neoavangardnom kontekstu najradije „poštapao“ pojmovnom aparaturom manifestnoga karaktera te nije ostao gluh na izričite prodore, glasne inovacije, žestoke akcente. No iz rešetke sačinjene po kolektivnim kriterijima ispalo je nekoliko sasvim nemimoilaznih individualnih prinosa. Koliko god sam svjestan da pisac nije želio prekoračiti zadane okvire i dati suvremenosti neprimjereno velik prostor, ne mogu a da ne navedem nekoliko primjera neopravdano preskočenih osobnosti. Svaka čast nabrojenim ekspresionistima i realistima između dva rata, ali tu je – uz razložno spomenuta Plančića – svakako morao naći mjesto barem još Ignjat Job, a ne bi bila odveć ni snažna Nevenka Đorđević, makar kao primjer ženskog sudjelovanja. Lijepo je što je Seissel interpretiran kao autor i geometrijsko-konstruktivističkih i nadrealno-grotesknih radova, ali je šteta da se u prezentaciji Tartaglie stalo na prvoj fazi, dapače na prvoj slici (1917). Drago mi je da su, makar u Dulčićevoj sjeni, našli svoje mjesto Masle i Pulitika, ali teško prihvaćam da nije ni spomenut Šime Perić, barem kao prvi slikar odlučne „akcijske“ formacije (dripping). Nemam ništa protiv uvrštavanja fenomena Biafre, štoviše, no da se povelo računa o svojevrsnoj figurativnoj „subverziji“ prethodnoga naraštaja, odnosno o autorima stasalim u krugu kratkotrajne Akademije primijenjenih umjetnosti bilo bi – uz usputno spomenute Lipovca i Lončarića – i mjesta i razloga za spomen i analizu doprinosa Zlatka Boureka i Jagode Bulić, inače autora već svjetskoga glasa.

Svjestan sam vlastite pristranosti i činjenice da svaki specijalist ima vlastite predilekcije, premda smatram da spomenute primjedbe imaju i objektivnu težinu, no, isto tako, da ne dovode u pitanje solidnost, skrupuloznost, savjesnost s kojima je Milan Pelc pristupio i konačno realizirao svoj povijesni pregled hrvatske umjetnosti, svoj pledoaje za bolje razumijevanje i prihvaćanje stvaralaštva nevelikog, malobrojnog naroda kojemu pripada. Knjiga zaslužuje da je sa zanimanjem i s ponosom listamo i čitamo, da uđe u što veći krug stručnjaka i zainteresiranih ljubitelja, a poželjeti joj mogu i prijevode i inozemna izdanja, jer nas dolično i ozbiljno predstavlja.