Članak o Barcu napisan je tendenciozno i neprofesionalno: ne kao objektivan i razborit enciklopedijski prikaz činjenica i dominantnih procjena, nego kao tendenciozan popis naizgled slučajnih životnih i literarnih podataka te osobnih stajališta, začinjen političkim ocjenama, poluistinama, ali i čistim izmišljotinama
S kašnjenjem od gotovo godinu dana čuo sam da je u prvom svesku Hrvatske književne enciklopedije (HKE) izašao ne baš lijep članak o mojem pokojnom ocu, sveučilišnom profesoru hrvatske književnosti Antunu Barcu. Kao liječnik, vrlo zaposlen neurolog, imao sam rijetke kontakte sa stručnjacima, nasljednicima struke pokojnog oca, jer sam nakon završetka Klasične gimnazije razmišljao i o studiju komparativne književnosti ili lingvistike, pa i dalje donekle pratim zbivanja u toj sferi.
Antun Barac, hrvatski književni povjesničar, sveučilišni profesor i književni kritičar
Hrvatska književna enciklopedija, LZ Miroslav Krleža, 2010–2012.
Nekako istovremeno našao sam prikaz o HKE Roberta Perišića u tjedniku Globus od 12. studenoga 2011, u kojem je kao važan kulturni događaj komentirana HKE LZMK, navodeći riječi glavnog urednika Velimira Viskovića o „povrijeđenim taštinama“, ali i o „sigurnim i provjerenim podacima u HKE“. Stoga sam kupio prva dva sveska HKE, gdje sam našao prilog o Barcu. Pročitavši ga, bio sam duboko povrijeđen tvrdnjama njezina pisca i utjecajnoga političara Dubravka Jelčića, akademika i dugogodišnjeg Tajnika Razreda za književnost HAZU. Trebalo je očekivati objektivan prikaz o tom hrvatskom književnom povjesniku u skladu s principima pisanja enciklopedijskih priloga kakvi vrijede u svim područjima znanosti i kulture, temeljen na činjenicama i procjenama, kakvih ne nedostaje u brojnim napisima o Barčevu doprinosu razvoju hrvatske književnosti i jeziku tijekom njegova, nažalost, kratkog života u burnim godinama stare Jugoslavije, NDH i doba nakon Drugoga svjetskog rata.
Ma koliko sam očev rad pratio uzgred za njegova života pa i poslije, odmah sam uočio da je članak o Barcu napisan tendenciozno i neprofesionalno: ne kao objektivan i razborit enciklopedijski prikaz činjenica i dominantnih procjena, nego naprotiv kao tendenciozni popis naizgled slučajnih životnih i literarnih podataka te osobnih stajališta, začinjen političkim ocjenama, poluistinama, ali i čistim izmišljotinama. Moram priznati da sam se, pročitavši ga, osjetio zgranut ocjenom napisanom od čovjeka, koji je u nekoliko navrata o Barcu pisao čak panegirike. Ogorčenje je bilo to veće, što je prethodno, na znanstvenom skupu u Crikvenici 1994. u povodu stogodišnjice Barčeva rođenja, iznio dvosmisleno izlaganje, pod naslovom Antun Barac između jugoslavenstva i hrvatstva. Ne očekujući takav ružni napad na životno djelo Antuna Barca, koji je čitav svoj život posvetio hrvatskoj književnosti i hrvatskom književnom jeziku, još više – hrvatskoj kulturi i hrvatskoj nacionalnoj ideji u njezinoj najplemenitijoj tradiciji, poznat po velikim osobnim žrtvama i iscrpljujući svoje snage, nastojeći što više unaprijediti znanost o hrvatskoj književnosti i jeziku i u teškim poslijeratnim godinama, sve do svoje dugo nedijagnosticirane bolesti (gotovo dvije godine) i rane smrti 1955, doživjevši jedva 61 godinu života. Ta je grubost bila to ružnija što je na Barčevoj proslavi stogodišnjice rođenja predstavljao Akademijin Razred za suvremenu hrvatsku književnost, koji je osnovao upravo Barac. Stoga sam prvom prilikom, potkraj 1994, poslao o tome pismo g. Jelčiću, još u vjeri da je to vjerojatno slučajni ispad, a ne njegovo stajalište. Tada su takvi naslovi bili u modi, pa sam mislio da sam neke njegove rečenice krivo shvatio. Nakon nekog vremena, kad više i nisam očekivao odgovor, g. Jelčić nazvao me telefonom i uvjeravao me da njegove riječi nisu bile zlonamjerne i obećao mi poslati članak o svojem profesoru Antunu Barcu, kad ga bude objavio. Nažalost, nije to učinio.
Tek kad sam počeo proučavati relevantnu literaturu o Barčevu radu, osobito u odnosu na „njegovo jugoslavenstvo“, naišao sam na Jelčićev članak Antun Barac između jugoslavenstva i hrvatstva – nešto „popravljeni“ govor iz Crikvenice 1994, objavljen 1999. u njegovoj knjizi Književnost u čistilištu. Navodim Jelčićeve, naknadno dodane rečenice, koje su valjda trebale biti dio danog obećanja, ali koje niječu njegove ocjene o Barcu napisane u HKE: „Njegova su predavanja bila hrvatska ne samo temom nego i duhom. S toplinom koju se ne može glumiti govorio je i o malim hrvatskim piscima, trudio se da u njima otkrije što više vrijednosti. Naslov njegove knjige eseja Veličina malenih nije samo pregnantna literarna sintagma niti samo temeljna ideja te tako naslovljene knjige; više od toga, on je, taj naslov, temeljni program Barčeva kritičkog i povjesničarskog istraživanja hrvatske književnosti XIX. i XX. stoljeća, nalazio je u njima, u tim našim ‘malenima’, izraz našega identiteta, naše svijesti i naše emotivnosti, a u tome i znak njihove izvornosti i veličine.“ (U: D. Jelčić: Književnost u čistilištu, MH, Zagreb, 1999: 285–292). To je bilo u skladu s njegovim nekad objavljenim panegirikom o Barcu kao svojem učitelju, kad je kao tadašnji aktivist, student Filozofskog fakulteta, napisao nekrolog svojem učitelju: U spomen profesoru (Polet, srednjoškolski list, prosinac 1955), ili kao akademik pohvalu Barčevoj domoljubivosti u članku Marginalije uz dvije knjige hrvatske književne kritike (Izraz, 1962; knjiga, Teme i mete, 1999). Što se u međuvremenu, pola stoljeća, pa i manje, od Barčeve smrti, dogodilo? Trebalo bi pozvati u pomoć Freuda da rastumači Jelčićeve riječi iz 1999: „s toplinom koju se ne može glumiti“ – kad je kao student slušao Barca posljednje godine prije njegove bolesti (negdje oko 1953). Zašto bi Barac „glumio hrvatstvo“ u doba, kada to baš i nije bilo preporučljivo ni jako prihvatljivo?
Nakon što je uredništvo časopisa riječkog Ogranka DHK Književna Rijeka pretiskalo dva Barčeva napisa o Rijeci iz 1919. i 1953, stupio sam u kontakt s uredništvom Književne Rijeke, pa je pismo Jelčiću bilo objavljeno u broju 3 (jesen) 2012, zajedno s trima prikazima Barčeva rada – pok. akademika Dalibora Brozovića, tragično umrla pjesnika Josipa Pupačića i književnoga povjesnika, sveučilišnog profesora Nikole Ivanišina – koji tematiziraju značenje djela Antuna Barca za hrvatsku književnost i kulturu. Poslije, u broju 4. iste godine, objavljen je i esej o Barcu Samotnički put visine pjesnika, akademika i osnivača katedre teorije književnosti na zagrebačkom Sveučilištu Jure Kaštelana, suurednika (s fra Bonaventurom Dudom) elitnoga hrvatskog izdanja Biblije. Zainteresirani mogu čitati taj vrijedni časopis na internetu (treba uguglati ime časopisa: Književna Rijeka).
Jelčićev prilog o Antunu Barcu
Od oko tri stupca HKE gotovo cijeli stupac Jelčić je iskoristio za dokazivanje Barčeva „jugoslavenstva“, citirajući u svojem prilogu dio eseja Naša književnost i njezini historici kao važan (Knjiga eseja, 1924) upravo one misli kojih se Barac brzo potpuno odrekao, da bi dokazao Barčevo „odricanje od hrvatstva“ u korist nekakva „jugoslavenstva“, kakvo za Barca nikad nije egzistiralo, pa ni tada u njegovoj mladoj fazi. Mladi je Barac kao mnogi Hrvati, ogorčeni izrabljivanjem i odnarođivanjem Hrvata od njemačkih, talijanskih i mađarskih vlastodržaca, nalazio nadu za opstanak Hrvata u slozi s drugim južnoslavenskim narodima. Kao „važan argument“ navodi Barčevo pisanje na ekavici, kao da to nije bio tadašnji pokret mnogih hrvatskih književnika i javnih radnika (od Krleže, Cesarca, A. B. Šimića, i mnogih drugih, do Starčevića), s raznim motivima. Usput, Barcu to nije bilo strano ne samo zbog kajkavske komponente hrvatske književnosti nego je i sam dolazio iz čakavskoga kraja „ekavskog govora“: groblje u Grižanskoj općini gdje su pokapani stanovnici tog kraja, pa i rodnog mu Kamenjaka, nalazi se npr. u zaseoku imenom Belgrŕd. Vidjevši kamo ide politika kraljevske Jugoslavije, brzo se odrekao iluzije o južnoslavenskoj ideji, o čemu je poslije pisao Vinko Antić i drugi. Nikad, pa ni tada kada ju je zaista zastupao, nije se odrekao svojeg hrvatstva, što se vidi i u Knjizi eseja. Glavna ideja spomenutoga članka međutim nije bila to, jer mnogi ozbiljni istraživači i književnici članak citiraju po posve drugoj, važnijoj književno-filozofskoj i humanističkoj poruci. Jelčić sugerira da je Barac bio glavni i najuporniji ideolog „jugoslavenske ekavice“ (slično kao što ga u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (2004) proglašava ni manje ni više nego „jugounitaristom“). Nitko tako o Barcu ne piše, osim, iako blaže, poneki Jelčićev epigon, jer su valjda tako morali pisati. Bi li takvi detalji uopće imali važnost i smisao u enciklopedijskom članku o Barcu, kad bi i bili istiniti, pored svih bitnih prinosa koje je Barac dao hrvatskoj književnosti i kulturi? O tome su superiorno pisali pored spomenutih (Brozović, Pupačić, Ivanišin, Kaštelan) i stručnjaci akademici HAZU: Ivo Frangeš, Miroslav Šicel, Nikola Milićević, Krešimir Nemec, Zoran Kravar, Ante Stamać, Aleksandar Flaker, Stjepan Musulin, Mate Hraste, Zdenko Škreb, Stjepan Babić, Vlatko Pavletić, kao i drugi ozbiljni književnopovijesni znanstvenici: Vinko Antić, Dragomir Babić, Zlatko Vince i mnogi drugi.
Zbog ograničenosti prostora dajem kratak navod uvaženoga nasljednika Antuna Barca na Fakultetu, akademika Ive Frangeša: „Svaki razgovor o kritičkom i književnopovijesnom djelu Antuna Barca mora početi od jasne i danas općenito usvojene istine da je tu riječ o znanstveniku bez čijih je sudova nezamisliv bilo kakav pristup povijesti novije hrvatske književnosti.“ – „Po svojim političkim i nacionalnim pogledima, Barac se još od prvih istupa uključio u veliku liniju hrvatskoga kulturnog i političkog života koja je od ilirskih preporoditelja, preko Strossmayera i Račkoga, Šenoe i Nodila do predratne omladine i naših dana, budućnost i opstanak hrvatskog naroda vidjela u bratskoj zajednici svih Jugoslavena. U tom svjetlu valja ocjenjivati mnoge Barčeve rezultate i zaključke, jer samo to uvjerenje daje nužno historijsko postolje Barčevim književnopovijesnim pogledima. U tom smislu moramo ocjenjivati i njegovo prihvaćanje ekavskoga govora, kojim se služio do 1926; tako ćemo procjenjivati i njegovo nekadašnje uvjerenje o jedinstvenoj jugoslavenskoj naciji; tako, najzad, možemo razumjeti i njegovo ustrajanje na nekim pozicijama i onda kad su one već bile temeljito poljuljane: jer uman čovjek neće da bude samo gledalac nego i činilac, i ne odstupa od svoga osvjedočenja čim je ono udareno prvim kritikama, nego vraća udarce, a na nove pozicije staje onda kad je u njemu kriza sazrela, ali kad su drugi, vještiji i brži, već stigli da ‘uvide’. (Frangeš daje pripomenu: „U ovoj se radnji /Monografiji – prip. B. B./ svi citati navode ijekavski, iako Barac do 1926. piše ekavski.“) – „Na ovaj ili onaj način svoju će vrijednost sačuvati svaki Barčev spis. Kako je i sam govorio, sudbina je svakoga znanstvenog rada zastarijevanje i nesuvremenost. Ipak će još dugo vremena svako pisanje o hrvatskoj književnosti zahtijevati prije svega poznavanje i razumijevanje Barčevih radova u kojima se, po prvi put u našoj znanosti o književnosti, iza teksta i analiza, nazire snažna i bogata kritičarova ličnost. – I kad nadođu nove metode, i kad se otkriju novi podatci, i kad nastupe nova, toliko potrebna osvjetljenja, i tada će, kao naš trajan dobitak i stečevina, ostati ovo predano nastojanje Antuna Barca da se odredi nacionalno značenje, ljudski smisao i umjetnička vrijednost hrvatske književnosti.“ (Ivo Frangeš, Antun Barac (monografija s bibliografijom). Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt povijesti hrvatske slavistike. Zagreb, 1987.)
Dio Jelčićeve natuknice o Antunu Barcu
Treba navesti i mišljenje nastavljača barčevske tradicije (Krešimir Nemec), akademika Miroslava Šicela, iz njegove studije Antun Barac i njegovo djelo: „Život je Antuna Barca bio ispunjen radom do samoiscrpljenja: napisati dvadesetak znanstvenih knjiga (uračunavši one koje ostadoše u rukopisu), feljtona, kritika, studija, eseja, književnopovijesnih sinteza, monografija, a samo u tridesetak godina — dostojno je podviga. A ne zaboravimo: uza sve to Barac je (zajedno s Vladimirom Nazorom) pisao srednjoškolske udžbenike, bio je član redakcije časopisa ‘Jugoslavenska njiva’ (1924—1926), te gotovo punih deset godina urednik omladinskog časopisa ‘Mladost’ (1925—1933), uvodeći u literaturu mnoge književne početnike, a da i ne spominjemo uređivanje mnogih znanstvenih edicija, antologija, i tome slično. Jednom riječi, Barac je živio život u njegovoj mnogoslojevitoj punini: nije se zatvorio u akademski kabinet, nego je, pulsirajući na svim razinama društvenog i kulturnog života svoje zemlje, stjecao dragocjena iskustva, oformljivao svoju ljudsku ličnost koja je – to je evidentno – najviše domete ostvarila u samoprijegornom, kontinuiranom znanstvenom radu na području hrvatske primarno, ali i ostalih jugoslavenskih književnosti“ (Školska knjiga, Zagreb, 1986).
Posebno treba navesti nekoliko rečenica danas zaboravljena i potpuno nepristupačna članka profesora Josipa Pupačića, autora hrvatskih antologijskih pjesama: „Ne možemo bez gorčine primijetiti da je naš današnji nemar ne samo prema najvećemu nego prema jedinom velikom historičaru novije hrvatske književnosti odraz općeg našeg nemara prema povijesti naše književnosti, prema svoj našoj kulturnoj prošlosti, što znači i prema budućnosti, i kulture i naroda. Ime Antuna Barca sinonim je za historiju novije hrvatske književnosti. Bez njega vladala bi prava pustoš u ovom području našeg kulturnog i – kad se već moramo izražavati jezikom iliraca – narodnog našeg života. –Tragika profesora Barca (i naša tragika, istovremeno) nije samo u njegovoj preranoj smrti, već i u osudi na koju je i njegov život i djelo unaprijed bilo osuđeno. Ma koliko bio dug, ljudski život prekratak je za jedan takav pothvat. – Pojedinačni pokušaji, ako ih se nisu prihvaćale izuzetne ličnosti, davali su slabe rezultate. Tako je Barac morao početi ispočetka i sâm prijeći sve one faze koje bi ih inače, u kontinuitetu svog rada, trebale prijeći generacije. Nije li, dakle, u najmanju ruku neozbiljno predbacivati mu eklektičnost i čuditi se različitosti metoda njegova pristupa našoj književnosti? – Nije li ova desetogodišnjica bila povoljna prilika da se makar zamislimo nad tom činjenicom, pa da poradimo na štampanju, ako već ne sabranih (što bi svaki drugi narod učinio!), a ono makar izabranih djela Antuna Barca u nekoliko knjiga – kad to, na žalost, nismo do sada učinili. Ne Barca radi, već radi nas i onih – što dolaze“ (Telegram, 1965).
Ništa se nije od tada promijenilo, pa ni jedna od dviju inicijativa u bivšoj državi o Sabranim djelima Antuna Barca (Rijeka, Zagreb) nije realizirana. Nakon takve ocjene Barčeva rada, kako je objavljena u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, bilo bi još manje šanse u sadašnjim kriznim vremenima kad se hrvatski narod bori za goli opstanak pod pritiscima međunarodnog kapitala i domaćih profitera, ako se ozbiljno ne shvate Pupačićeve proročanske riječi.
Neistinite optužbe
Posebno je tužno čitati ocjenu Barčeve knjige Jugoslavenska književnost temeljenu na lažnim „podacima“ koje servira akademik Jelčić, gdje se ponavljaju neistine jednom već objavljene i dokumentirano opovrgnute. Dokumentacije i ne treba, ako se knjiga pročita, barem poglavlja koja Jelčić ocjenjuje: „Istodobno s prvom knjigom (Barčeve) ‘Hrvatske književnosti’ izišla je i njegova Jugoslavenska književnost (1954); zgusnuti priručnik, koji južnoslavenske književnosti prikazuje kao koherentnu cjelinu, a renesansno-baroknu književnost dubrovačkoga kruga izdvaja iz hrv. književnosti i predstavlja kao zasebni, samostalni segment, kako ju je svojedobno već vidio u nekim člancima iz Književnog juga 1919. i u eseju Naša književnost i njezini historici (1923). U trenutku kad se pojavila, ta je knjiga bila u neskladu s njegovim već definiranim znanstvenim profilom, zakašnjeli glas mladoga Barca.“
Nevjerojatna je lakoća iskrivljavanja, da ne kažem laži, „vodećeg akademika“, dugogodišnjeg tajnika Razreda za književnost HAZU, priređivača desetina knjiga, ocrnjivanje svojeg učitelja i mrtvoga kolege akademika, podmetanje nepostojećih „činjenica“. Treba samo pogledati Sadržaj navedene knjige, što niječe Jelčićeve tvrdnje: „III. ŠESNAESTI VIJEK: 1. Političke i društvene prilike. Turci. Humanizam i renesansa kod Jugoslavena (29) 2. Počeci hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku. Glavni njezini predstavnici u XVI. vijeku (Marulić, Menčetić, Držić, Hektorović, Lucić, Vetranović, Marin Držić itd.) (32) 3. Protestantska književnost u Slovenaca i Hrvata (45) 4. Počeci hrvatske kajkavske književnosti (49). IV. SEDAMNAESTI VIJEK. 1. Književnost katoličke reakcije. 2. Dubrovački pisci XVII. vijeka“, itd.
Posljednje poglavlje završava rečenicom: „Kao što je Gundulić očekivao spas slavenstva od Poljaka, tako je Menčetić tu misiju namijenio svome slavljeniku (Petru Zrinskom, op. B.B.). Ujedno je iznio i tragediju i veličajan položaj Hrvata u obrani Zapada. Po njegovim riječima, Italija bi bila davno osvojena
O hrvatskih da se žalih
More otmansko ne razbija.“
(A. B., Jugoslavenska književnost, Matica hrvatska, Zagreb, 1954, str. 59.)
I sam smisao knjige Jelčić namjerno krivo interpretira zbog njezina naslova, iako ga Barac na samu početku knjige jasno definira: „Izraz ‘jugoslavenska književnost’ zajednički je naziv za literature Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca, okupljenih u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Kao što su jugoslavenski narodi po svome jeziku i postanju vrlo bliski, tako su bliske i njihove književnosti. Politički, ekonomsko-socijalni i kulturni činioci kroz stoljeća su međutim rastavljali Jugoslavene, te su pojedini njihovi dijelovi živjeli odvojenim životom i razvili se u zasebne narode. Tako je bilo i s njihovim literaturama. Kao odraz različitih prilika, one su u mnogo čemu išle različitim putovima. Ali su im kraj toga ipak mnoge crte ostale zajedničke.“ Ne znam čemu služi g. Jelčiću da falsifikatima blati svog učitelja, tim više što su te optužbe lako provjerljive (teško jedino zato što je do Barčevih knjiga i članaka danas gotovo nemoguće doći. Je li i to slučajno?). O tome ipak postoje napisi hrvatskih i drugih, pa i srpskih kritičara (od njih sa suprotnih pozicija), o čemu su pisali, između ostalih, Brozović i Ivanišin.
Poslijeratna djelatnost
Barac je prihvatio ponudu za mjesto prvoga dekana Filozofskoga fakulteta 1945/46. sa željom da može utjecati na razvoj fakulteta. Tako već 1947. uspijeva osamostaliti na Filozofskom fakultetu Katedru za noviju hrvatsku književnost. Priprema osnivanje odsjeka (nakon katedara), koji počinje djelovati izborom novih kolega 1950: za hrvatski ili srpski književni jezik: Ljudevit Jonke, za povijest i dijalektologiju hrvatskog ili srpskog jezika: Mate Hraste, za narodnu književnost: Tvrtko Čubelić, za srpsku književnost: Vice Zaninović, za slovensku književnost: Anton Slodnjak, seminar za teoriju književnosti: Jure Kaštelan, za stariju hrvatsku književnost: Franjo Švelec (1951). Pregovarao je i o osnivanju katedre za makedonski jezik i književnost te imao intenzivne kontakte i prepisku s tada vodećim makedonistom iz Skopja Haralampijem Polenakovićem. Tih je godina morao u funkciji rektora (1950/51) rješavati mnoge probleme u kontaktu s nadležnim političkim tijelima: sjećam se da je zbog traženja novih stručnjaka na svojoj katedri dobio negativnu ideološku kvalifikaciju, došavši u sukob s tadašnjim ministrom prosvjete i znanosti (Milošem Žankom – poslije poznatim zbog svojih „unitarističkih stavova“, zbog kojih je bio isključen iz SKH na X. sjednici Centralnog komiteta SKH u procesima koje su u Hrvatskoj simbolizirali Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar). Zbog osnivanja „nepotrebnih novih hrvatskih odsjeka“ dobio epitet „skrivenoga hrvatskog nacionalista“, što je bilo poznato i nekim kolegama na Fakultetu. Jasno da se tada nije o tome javno govorilo, pa su ga poslije neki kritizirali, zbog neupućenosti, da se nije dovoljno brinuo „za nasljednike“.
U JAZU-u (HAZU) otvara već 1. veljače 1948. Institut za jezik i književnost, kojem postaje prvim predstojnikom, uskoro podijeljen na dva odsjeka: za jezik i za književnost. Godine 1951. iz Odjela (kasnije Razreda) za filologiju i književnost, gdje obavlja dužnost tajnika, stvara dva odjela: 1) za filološke znanosti i 2) za suvremenu književnost.
U suradnji sa zadarskim entuzijastima, braćom Ljubomirom i Vjekoslavom Maštrovićem, intenzivno radi na osnivanju Zadarskog instituta za književnost JAZU s velikim značenjem za razvoj hrvatskih nacionalnih znanosti, što je prethodilo osnivanju Zadarskoga filozofskog fakulteta. Već teško bolestan, nakon peripetija, Institut otvara 1954: u nj nije više nikad kročio zbog bolesti i smrti.
U suradnji s velikim indoeuropskim lingvistom Petrom Skokom inicira osnutak Hrvatskoga filološkog društva 1950, koje će uskoro aktivnošću Barca, Skoka i („sankcioniranog“) Ivšića, osnovati dvomjesečnik Jezik, „časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika“, prvi broj kojega će izaći već u rujnu 1952.
Gotovo se redovito „zaboravlja“ da je bio osnivač i voditelj Seminara za strane slaviste od 1952, održavana godišnje po dva tjedna u Zagrebu i Zadru, sve do njegove bolesti i smrti. Posljednji Seminar održan je ljeti 1954, kad su se jasno manifestirali znakovi bolesti: dovršio ga je s velikim teškoćama, što je bilo uočeno, smatrano je, posljedicom pretjeranih napora. Tek poslije su bili prepoznati kao znakovi prekasno dijagnosticirana infiltrativnoga malignog tumora mozga (glioblastoma).
Barčev slučaj pokazuje koliko naša sredina često nije znala cijeniti ljude koji su u Hrvatskoj radili za Hrvatsku. Kao religiozna čovjeka, što je došlo do izraza i u najtežim vremenima njegova života – u ustaškom logoru, po njegovoj smo ga želji ukopali sa svećenikom: pokop stoga nije bio obavljen u službenoj organizaciji JAZU-a, nego u privatnoj organizaciji obitelji. Vjernički obred nije bio po volji vlastodržaca, što se odrazilo i na pogrebu, kad su neki visoki dužnosnici demonstrativno napustili sprovod. Poslije pogreba došao je majci očev poštovalac prof. Ibrovac, beogradski romanist, profesor sveučilišta, pa je između ostaloga rekao: „Čudno je kako vi Hrvati ne znate cijeniti svoje ljude! Što bismo mi Srbi dali da smo imali jednoga Barca!“ Ako naši susjedi Srbi i imaju velikih mana, barem znaju cijeniti svoje veličine (osobito ako su Srbi). U posljednje vrijeme bilo je u nas ispravnih reagiranja, u slučajevima Andrić, Vojnović, dubrovačka književnost. Nisam nigdje zapazio da se za te velikosrpske teze moglo navesti Barčevo ime. Upravo obrnuto! Nije čudo da je „mladi Barac“ poštovao Skerlića: nemajući dovoljno znanja ni iskustva on je prihvaćao francusku književnu školu (Hippolyte Taine, Gustave Lanson), čiji je tada istaknuti nasljedovatelj u našoj regiji bio Skerlić. Aleksandar Flaker pišući o Šicelu (Miroslav Šicel inter pares), spominje: „Lanson je Lanson“. Tako su i Srbi još davno ostvarili Sabrana djela Skerlića u 14 knjiga, uz mnoga posebna izdanja. Oni znaju što je za njih bio Jovan Skerlić, koji za Srbe nije bio ni pola onoga što je Barac za Hrvate. Neki se odriču Barca jer im „smeta“ njegovo cjelokupno djelovanje. Je li to samo zbog „hrvatskog jala“, zbog „profita“ – sada u atmosferi „liberalnog kapitalizma“ i „privatizacije“ ne samo u privredi nego i u drugim sferama, po principu „Omrazi i ocrni, da podigneš sebe!“, ili možda iz drugih motiva?
U taj sindrom vjerojatno treba ubrojiti i Jelčićevo pisanje o Barcu, ali za natuknicu u HKE ne može biti krivac samo on, nego i dio odgovorne redakcije: nemar, neznanje, ili „respekt“ prema autoru? A slični su nam i školski udžbenici: a onda su krivi „mladi“, Thompson, i ne znam tko još!
Mnoge naše političke i društvene „akademske velikane“ nadvisio je srcem i duhom pravi hrvatski heroj, manje obrazovani „neakademski“ osloboditelj velikih dijelova Hrvatske, Ante Gotovina, zaduživši i buduće generacije svojim humanim izjavama nakon povratka iz Haaga u svoju domovinu Hrvatsku!
Klikni za povratak