Aktualne, inteligentne i duhovite skulpture

Ono po čemu se Marinić razlikuje od većine aktualnih prepisivača novinskih naslova i patetičnih „zamišljenih i zabrinutih“ umjetnika njegova je duhovitost i izvornost oblikovanja

Ne treba trošiti previše riječi na definiranje funkcije javnih spomenika. Oni veličaju lokalne kultove, heroje, ličnosti „nadljudskih razmjera“, velike ratnike, umjetnike, vođe, što u članovima zajednice stvara osjećaj pripadnosti i kohezije. Vanja Radauš, uspješan autor mnogih herojskih spomenika po navedenim uzusima, godine je 1961. izložio skulpture u bojenom gipsu pod naslovom Hrvatski panoptikum, u kojima je dao portrete niza ličnosti iz hrvatske povijesti: od Jurja Križanića do Josipa Račića i Augusta Cesarca. Zajedničko svim portretiranim osobama bilo je to što su ih za života prezirale i demonizirale institucije, često i vlastitoga naroda, koji ih je poslije slavio kao heroje, i što su izmučeni umrli na bijedne i ponižavajuće načine. Njihova tijela koja se u Radauševoj interpretaciji raspadaju poput kadavera pred nama (kao odjek enformela koji je tada bio u zenitu) ekspresivno svjedoče o bijedi na koju masa osuđuje svoje najistaknutije pojedince. Taj je ciklus nastavak Matoševe More i Krležina Planetarijoma, pjesama koje daju široku i mračnu sliku hrvatske povijesti. Radauš je vrlo zanimljivo prikazao povijesne ličnosti: ne u monumentalnoj i herojskoj pozi kakva pristoji spomeničkim portretima, nego kao očajnike, ostavljene i prezrene, luđake koje piskarala vrijeđaju po novinama, nad kojima se zgraža pristojan svijet i čija se katastrofa zlurado očekuje.

Marinićev Atlas pobjednik je globalizacije

Poigravajući se idejom monumentalne plastike, i to poliesternim skulpturama obojenim na način da podsjećaju na broncu, akademski kipar Marin Marinić u Domu HDLU predstavio je zanimljivu izložbu koja je društveno kritična, duhovita, pomalo provokativna, a tematski podsjeća na već spomenuta djela koja sagledavaju drugu stranu „nacionalne mitologije“. U takvim djelima čita se i ponos zbog pozitivnih, ali i gnušanje nad negativnim stranama nekog naroda.

Teme skulptura obuhvaćaju velebitske konje, gastarbajtere, samoubojstva branitelja, globalizaciju, religiju, eksploataciju religije, riječju sve ono što bi moglo ići pod zajednički nazivnik: problemi našeg (i ne samo našega) društva jučer, danas, sutra. Ono po čemu se Marinić razlikuje od većine aktualnih prepisivača novinskih naslova i patetičnih „zamišljenih i zabrinutih“ umjetnika njegova je duhovitost i izvornost oblikovanja. Temama on pristupa posve sardonično, ponekada crnohumorno, ali uvijek izbjegava banalnost, kao i preveliku hermetičnost. Skulpture postižu začudnost i prenose poruku, bez ikakva dociranja. Mogli bismo naširoko tumačiti njihovu specifičnu ikonografiju – od Atlasa, koji više nije pogrbljen nego likuje u zlokobnom trijumfu globalizacije, do Križnoga puta gdje je muka Velikoga petka naglašena ljudskom nebrigom za onoga tko križ nosi, kao i jeftinim i površnim odnosom naspram života, koji simbolizira masa fotografa na Kalvariji, eksploatatora muke u senzacionalističke svrhe. No najveća je vrijednost skulptura Marinićevo inteligentno shvaćanje volumena i ostalih kiparskih kvaliteta, koje od njih čini uspjela djela. Primjerice, rad Mi Hrvati prikazuje skupinu ljudi u kolopletu udaraca, ugriza i mržnje, a rasporedom elegantnih masa i agresivnom dinamikom podsjeća na manirističku skulpturu Giovannija Bologne Otmica Sabinjanki. Skulptura prilično jasno sugerira jal, podmetanja i nepotrebna rivalstva s kojima se susrećemo svakoga dana u nas. Stilizirana lica likova u kanibalskim grčevima ukazuju i na to da je ekspresija glavni modus kroz koji treba gledati ove skulpture i cijeli Marinićev opus, a to potvrđuju i dva portreta, najslabija ostvarenja izložbe (posebice portret Alojzija Stepinca). Kipar se očigledno bolje snalazi u karikaturi nego u prikazu stvarne tjelesnosti, što na dobar način iskorištava u vrlo dinamičnoj skupini Maora (odnosno Tarara – potomaka Maora i iseljenih Hrvata) u igri ragbija i energičnom ritualnom plesu zvanom haka, kojim se plaše protivnici. Njihova lica u sebi imaju demonsku crtu, što pridonosi snažnom i poletnom naboju kojim zrače. U skulpturama kipar se ne libi elemenata kiča (recimo štit s hrvatskom šahovnicom koji nosi kentaur), ali njime se koristi s mjerom, tako da radovi ne zastranjuju u lakrdiju. To nije uzvišena, kvaziintelektualna ironija koja na sve gleda svisoka (česta danas u umjetnosti), nego proizvod stvarne proživljenosti problema.

Jedna od postaja Križnoga puta

Križni put također pokazuje autorove formalne i skulptorske kvalitete. Tradicionalna tema obrađena je s malim (već spomenutim) ikonografskim varijacijama, a figure su modelirane u izduženim proporcijama u stilu Lehmbrucka. Svaka postaja elegantna je interakcija pročišćenih i stiliziranih formi. Na njima nema deskriptivnosti, ni detalja visokog realizma, nego su to ljudska tijela svedena na znakove raspoznavanja, čovječuljke u tradicionalnim epizodama Križnoga puta. Te skulpture druga su strana umjetnikova gorkog humora – one ne ironiziraju stvarnost, ne ogrću se plaštem komičnosti koji toliko pomaže pokvarenoj estetskoj probavi suvremenoga čovjeka, nego ga suočavaju s esencijom prikazane muke. Stara je kršćanska tema tu aktualizirana, i kristalizira se njezina poruka suosjećanja prema drugome u ovom teškom životu. Česte su estetski jednostavne i banalno patetične interpretacije Velikoga petka u suvremenoj sakralnoj umjetnosti, a tomu je tako jer je njegova bit danas uglavnom zaboravljena. Marinićevim skulpturama možemo se diviti bez obzira na vlastitu religijsku pripadnost ili nepripadnost bilo kojoj religiji. One su aktualne, ali se odupiru emotivno ispraznoj dosjetki suvremene umjetnosti, a i duhovite, na način suprotstavljen agresivnom zaglupljivanju koje nudi jeftina internetska zabava ili televizijski programi s plebejskim celebrity-kvizovima i besciljnim natjecanjima.