Tradicija je važna kao i eksperiment

Račić, a osobito Kraljević, ostavili su najdublji trag u djelima umjetnika koji se javljaju tijekom Prvoga svjetskog rata i neposredno nakon 1918. / Umjetnost je bila moj životni izbor i razumljivo je da sam prihvatio umjetnost svoje generacije kao najbližu / Nakon tri knjige shvatio sam da je to što pišem recikliranje tuđih tragova / Hrvatska baš i ne prednjači u neoliberalizmu / Tuđmanova vizija Hrvatske mene nije zadovoljavala / Ne pripadam i nikada nisam pripadao

privilegiranima / Danas učim više nego ikada

Nedavno je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu postavljena i otvorena izložba Praška četvorica Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Marijana Trepšea i Vladimira Varlaja koje je autor povjesničar umjetnosti i književnik Zvonko Maković. O izložbi, slikarstvu, književnosti Maković govori u ovom razgovoru.

Gospodine Makoviću, osim što je izložba sukus vaše kunsthistoričarske stručnosti, može li se reći da je socijalnodepresivni karakter toga doba vidljiv kod Trepšea i Gecana usporediv s našom današnjom situacijom?

Na izložbi su prikazana djela praške četvorice nastala mahom neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Najstariji je jedan Gecanov crtež nastao 1915. tijekom njegova zarobljeništva u vojnom logoru na Siciliji, zatim je tu Uzelčeva slika Most iz 1916/17. i onda se nižu djela nastala što u Pragu, što u Zagrebu u rasponu od 1918. pa do 1923. Dakle, obuhvaćeno je razdoblje koje s jedne strane možemo smatrati, kako kažete, „socijalnodepresivnim“, ali tip depresije koji prepoznajete danas je sasvim drukčiji. Dakle, nije mi to uopće bila neka vezivna komponenta.

S druge strane, izložba je rezultat mojega sustavnoga bavljenja zastupljenim umjetnicima, a na njima sam radio dvadesetak posljednjih godina i rezultate toga rada dijelom pokazao na retrospektivnim izložbama Gecana (2005), Uzelca (2007) i Trepšea (2010), brojnim objavljenim znanstvenim radovima i, naposljetku, monografijom Gecan koja je izašla u Matici hrvatskoj 1997.

Na Gecanovim slikama, kao i na Trepšeovim bakropisima, vidljivi su elementi kubizma. Je li to slučajnost ili utjecaj?

Elementi kubizma koji se tu naziru dakako da odaju utjecaje. Nažalost, ti se utjecaji u djelima hrvatskih slikara javljaju s velikim kašnjenjem, dakle nakon što su kubizam prvi elaborirali Picasso i Braque 1906/07, a vrlo dobru dionicu toga pravca na maestralan način demonstrirala skupina čeških umjetnika između 1911. i 1915. Hibridna linija kubizma, koja dolazi iz škole Andréa Lhotea, prisutna je u Hrvatskoj od 1920, i to u djelima Save Šumanovića, Uzelca, Gecana, Sonje Kovačić-Tajčević i drugih.

Osim europskih utjecaja, jesu li na četvoricu utjecali Račić i Kraljević?

Račić, a osobito Kraljević, ostavili su najdublji trag u djelima umjetnika koji se javljaju tijekom Prvoga svjetskog rata i neposredno nakon 1918. Kraljevićevo je djelo bilo svojevrsna norma, vrednovalo se koliko je neki mladi slikar dobar njegovim približavanjem Kraljevićevoj umjetnosti. Marijan Trepše, pa i Gecan, ali i Milan Steiner, bili su u određenim svojim fazama najuspješniji u takvu odmjeravanju s velikim i rano umrlim uzorom. Kraljević je umro s 28 godina, a njegovu se posthumnu izložbu u Ulrichovu salonu obilazilo, kako je to poslije govorio Uzelac, „na prstima, iz strahopoštovanja“.

Je li Uzelac, kako bi rekli stručnjaci, ekspresionistički eklektik?

Da, naravno da je eklektik. Eklekticima možemo nazvati i druge umjetnike, i to ne samo s ove izložbe. Nikada nismo pripadali maticama umjetničkih događanja, nego smo uvijek slijedili ono što se u kulturno razvijenijim sredinama začinjalo i artikuliralo. No to nam je davalo druge prednosti. Recimo, usvajajući impulse iz više izvora i usklađujući to nastaju hibridne, složene i na svoj način zanimljive vrijednosti.

Unatoč tomu naši stručnjaci znaju reći pa i napisati da tadašnji naši slikari nisu zaostajali za tadašnjom europskom umjetnošću. Ima li u tome istine?

Ne znam kakve su to usporedbe i na što se odnose, ali činjenica je da se uvijek kod nas slijedilo ono što se iniciralo u jakim sredinama, pa stoga i kasnilo. To podjednako vrijedi i za gotiku i renesansu, baš kao i za barok i modernu umjetnost. Mi smo pripadali tzv. rubnim sredinama i u starijoj prošlosti i u onoj nama bližoj. Ali nipošto u svemu tome ne treba vidjeti isključivo nedostatke. Ima u svemu tome itekakvih vrijednosti, posebnosti koje nastaju iz širine utjecaja.

U nas se prema socrealizmu često ima negativan odnos, dok se u Rusiji to smatra ozbiljnim i umjetnički relevantnim segmentom likovne umjetnosti. Je li naš socrealizam podcijenjen?

Ne samo u Rusiji nego i drugdje u bivšim socijalističkim zemljama socrealizam se nastoji razmotriti druk­čijim kriterijima nego prije. Kod nas se također ispituje i interpretira stvaralaštvo nastalo pretežito u poratnim godinama, kada je socijalistički realizam imao status službene, odnosno državne umjetnosti. Neosporno će neka djela nastala u to vrijeme i s obilježjima socrealizma ostati kao važan segment kulturne baštine.

Primjerice?

Recimo, Augustinčićev spomenik Crvenoj armiji postavljen na obali Dunava u baranjskom selu Batina, zatim Bakićev Spomenik strijeljanima u Bjelovaru, pa Drežničanin Koste Angelija Radovanija, nekoliko Kršinićevih radova... Naravno da ta djela traže uspostavu novih kriterija i na tome se ozbiljno radi. Ideološki naboj kojim su takva djela opterećena ne razlikuje se mnogo od onoga koji je bio ključni sadržaj u umjetnosti protureformacije, dakle umjetnosti 17. i 18. stoljeća. I u jednom i u drugom slučaju umjetnost je bila opterećena naglašenom persuazivnošću, potrebom da se ideologija što neposrednije nametne kao bitan konstitutivni element umjetničkoga djela, bilo da je riječ o arhitekturi, skulpturi ili slikarstvu.

Je li A. Warhol „kriv“ što je likovna umjetnost manje-više postala podređena kiču?

Mislim da je to vrlo opasno pojednostavnjenje. Warhol je bio veliki umjetnik, pa je već time nedopustivo uvoditi pojam „krivice“ u njegovo djelo i njegovu osobnost. Umjetnost danas nije ni bliže, ni dalje od kiča, problem je, dakako, kako se gleda na stvar, kako se poznaje umjetnost.

A ne i kako se doživljava?

Umjetnost nije nikada bila baš jednostavna, da ne kažem još nešto užasnije, primjerice, „lako razumljiva“. Naivno je vjerovati da su Giorgione, Dürer, pa i Tizian, sasvim jasni kada vidite što su prikazali na svojim slikama. Na Giorgioneovoj Oluji vidimo golu ženu kako sjedi dojeći dijete, smještenu u lijep krajolik s vedutom nekoga grada, rječicom s mostom i prelomljenim klasičnim stupom; ambijent kakav možete donekle i danas naći u Venetu, ispod Dolomita. Nasuprot toj ženi, na lijevoj strani slike, smješten je lijep muški lik, odjeven u vojničku uniformu iz oko 1500. Sve to natkriljuje nebo s oblacima i munjom. I to je sve što bi se konkretno moglo navesti da ovo renesansno remek djelo prikazuje. No što ono stvarno znači, što je prikazano ispod onoga što sam nabrojao, to se nipošto ne može dokučiti bez solidna obrazovanja, poznavanja čitavog spektra znanja.

Za umjetnost je potrebno i znanje?

Da. Naivno je vjerovati da su djela klasične umjetnosti „jasna“ i „razumljiva“ time što možete prepoznati jedan segment sadržaja koje je slikar dao – vizualnih, odnosno figurativnih sadržaja. Često sam znao to Giorgioneovo djelo pokazati studentima kao svojevrsni antipod nekom modernističkome djelu Picassa, Matissea ili Mondriana, pa da shvate kako za sva umjetnička djela treba golemo znanje, obrazovanje koje se ne iscrpljuje dobro položenim ispitom.

Dakle, Warhol nije kič?

Kič je druga kategorija, a vjerujte da su Warhol, da ne spominjem Jeffa Koonsa, Takashija Murakamija i brojne druge suvremene umjetnike djela kojih površnomu promatraču sliče kič-predmetima, da su svi oni itekako svjesni značenja i kiča, konceptualne dimenzije djela, svega onoga što im je prethodilo, ali i tvori njihovo vrijeme.

Napisali ste da ste svoj umjetnički ukus formirali na konceptuali. Što vam to znači?

Umjetnost je bila moj životni izbor i razumljivo je da sam prihvatio umjetnost svoje generacije kao najbližu. Ja sam se intelektualno, pa i stručno, formirao potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina, a kako je to bilo vrijeme u kojemu su siromašna i konceptualna umjetnost bile vrlo aktualna umjetnička opcija, prirodno je bilo da sam svoje nazore oblikovao u takvu kontekstu. No nikada nisam bio isključiv, nego sam uvijek nastojao stvari promatrati kao cjelinu, pa sam i svoje nazore oblikovao bez isključivosti.

Drugim riječima, konceptualna je umjetnost bila u tim mojim formativnim godinama prioritetna, ali znao sam vidjeti i cijeniti vrijednosti koje pripadaju umjetnosti prošlih vremena, od enformela do manirizma, pa i dalje iz povijesti. Činjenica je, isto tako, da je priklanjanje konceptualnoj umjetnosti, kao tada evidentno alternativnoj opciji, bilo vrlo prihvatljivo i iz političkoga aspekta.

Zašto iz političkog?

Zato što politika teško usvaja drukčije spoznaje, a ja nisam takav. Prošle sam godine bio u Berlinu kada je uz velike počasti Njemačka obilježila 80 godina Gerharda Richtera, danas sigurno jednog od najvećih umjetnika, i kada je u Neue Nationalgalerie otvorena velika retrospektiva tog umjetnika. Ljetos sam vidio istu tu izložbu, ali drukčije složenu, i u pariškom Beaubourgu. To me podsjetilo na davnu 1972, kada sam bio u Veneciji na otvaranju Bijenala, na kojem je Richter predstavljao Njemačku. U velikom nacionalnome paviljonu bile su izložene njegove slike, iz serija crno-bijelih portreta, do svojevrsnih zračnih pogleda na gradove, zatim niz apstraktnih slika. Kada sam ušao u paviljon, zatekao sam ondje samo jednoga gospodina, s kojim sam započeo razgovor. Bio je to sam slikar. Osjećao sam se vrlo nelagodno zbog njegove uglađenosti i želje za razgovorom. Imao sam dojam da razgovaram s umjetnikom prema čijim djelima baš ništa osobitoga nisam osjećao. Richter mi je uz posvetu potpisao i veliki katalog, a ja sam sve vrijeme bio uvjeren kako je riječ o slikaru čija umjetnost ne korespondira s njegovim vremenom. On je slikar, a moj je idol bio Joseph Beuys, kojega sam također viđao kako se šetka po Giardinima.

Što je bio povod vaše, kako kažete, nelagode?

Bio sam naivan i mislio kako je Beuys bliže tome vremenu zbog svoje političke angažiranosti, svoje deklarativnosti, dok je Richter slikao. Srećom, uskoro sam shvatio svoju naivnost, svoju površnost. Veličinu Gerharda Richtera spoznao sam cjelovito početkom osamdesetih, a onda ga zavolio, shvatio da nema nijednoga drugog suvremenog umjetnika koji je tako duboko proniknuo u svoje vrijeme, ali i svoju Njemačku, i čija je angažiranost tako sveobuhvatna.

Hoćete reći da ste se i vi tako mijenjali?

Da. Ja sam te 1972. bio u dvadesetima i imao, uz bezobraznu dozu mladenačke isključivosti, ne osobito obrazovanje, što je bio i moj hendikep.

Rijetki to priznaju.

Ja priznajem. Danas o tome govorim bez srama, bez nelagode, jer smatram da su u mladosti neke stvari dopuštene, a strašno opasne ukoliko se petrificiraju. Kod mene to nije, nasreću, bio slučaj, ali znam mnogo njih koji su zastali na nekom davnome vremenu i idealiziraju ga do neukusa. Ja danas učim više nego ikada i otkrivam mnogo toga što prije vjerojatno i nisam bio u mogućnosti posložiti kako to mogu sada.

Inovativnost je bitna karakteristika i vašeg pjesništva, u koje ste uveli elemente postmodernizma. Jeste li to radili iz protesta prema krugovaškom ili još artificijelnijem razlogaškom modelu?

Postmodernizam sam izabrao oponirajući ponajprije sam sebi, dakle sebi iz svoje pjesničke prakse sedamdesetih. Ja sam se u poeziji formirao na tragu krugovaša i razlogovaca, dakle dviju generacija koje su mi prethodile kada sam potkraj šezdesetih počeo pisati i, nažalost, sve objavljivati.

Zašto nažalost?

Zato što sam nakon tri knjige shvatio da je to što pišem recikliranje tuđih tragova. Tada sam se okrenuo protiv toga i počeo pisati poeziju koja je bila drukčija od svega što se ovdje tada pisalo, objavljivao to u časopisima, a tek prije nekoliko godina skupio u knjigu Međuvrijeme. Nakon tih vrlo eksperimentalnih pjesama, u kojima je u prvi plan izbijao jezik kao gola činjenica, složio sam zbirku Komete, komete..., koja je dugo čekala na objavljivanje i izašla u drugoj polovici sedamdesetih. Tada se javila generacija pjesnika i kritičara koji su u mojem pisanju prepoznali srodnosti, pisali o tome s uvažavanjem, na neki način nastavljali ono što sam započeo.

To vam je bilo drago?

Da, svakako mi je imponiralo. Bilo mi je na neki način tijesno u tom prostoru pisanja, lišenu osjećaja, osobnosti, svedenu na razgrađivanje sintakse, traženje nekih sadržaja koji isključuju stvarnu, prije svega moju egzistenciju. Nastalo je nekoliko knjiga koje su kritičari prepoznali kao neki oblik neoegzistencijalizma, u svakom slučaju udio govora u prvom licu bio je primaran. Nije stoga bilo teško u tome prepoznati osobine tada, osamdesetih godina, nastupajuće postmoderne. Te su se osobine mojega književnog iskustva povezivale s mojim kritičkim tekstovima, bilo da je riječ o književnim, a još više o tekstovima kojima sam pratio likovnost.

Nije li na redu opet sabiranje svih krhotina postmoderne u nekog novog čovjeka koji ima suosjećaja za nemoralnost neoliberalizma i suvremene politike?

Pa ja baš ne posustajem, ne mirim se sa zatečenim... Ponekad mi to liči na donkihotstvo, no ima u tome i koristi. Osjećam da sam jednostavno morao reagirati. Stavljanje morala u igru, shvaćanja kako je to neki adut, možda nije opcija koja će rješavati probleme. Štoviše, mislim da je tu prije riječ o nedodirljivim svjetovima. Ruku na srce, Hrvatska baš i ne prednjači u neoliberalizmu, ima više drastičnijih slučajeva od našega, pa i u našem okruženju.

Kada ste u vrijeme stvaranja Hrvatske i njezine obrane od velikosrpske agresije pisali tekstove natopljene liberalizmom, jeste li pomišljali da bi se liberalizam mogao pretvoriti u totalitarističku ideologiju? Pomislite li kada da je vaša kritika nacionalnoga bila ishitrena zabluda?

Apsolutno ne mislim da je to bila zabluda. Kada sam pisao te tekstove, a bile su to kolumne koje sam objavljivao isprva 1990. u Čegecovu Oku, zatim u Vijencu koji je uređivao Slobodan P. Novak i od 1995. u Feralu, politička je scena u Hrvatskoj bila vrlo živa, ali s dvama jasnim blokovima, jednim Tuđmanovim, i drugim, vrlo heterogenim, u kojemu su mi bili najbliži Gotovac, Tripalo, Savka i Račan. Dok je prvi i dominantni blok bio izrazito konzervativan, čak anakron, drugi je svojom širinom pružao više mogućnosti za pronalaženje nekih osobnih opcija. Jedino što je povezivalo ta dva bloka bila je želja za osamostaljenjem zemlje i završetkom rata.

Zašto vam je smetao Tuđmanov blok?

Tuđmanova vizija Hrvatske mene nije zadovoljavala, jer sam svoju državu vidio kao modernu europsku zemlju, a ne anakronu kako ju je on oblikovao, u kojoj je pozivanje na hrvatstvo bilo mjerilo svih vrijednosti. Znamo, a znali smo već i tada, kako je taj tip pozivanja na domoljublje često znao biti samo dobra maska ispod koje su fermentirale razne afere koje će se do kraja rasvijetliti nakon Tuđmanove smrti, afere koje danas pune županijske sudove i zatvore širom zemlje. Pitanje ljudskih prava i nepoštivanje prava, prije svega srpske manjine, ali i prava svih onih koji se nisu slagali s vladajućom političkom opcijom, bilo je također tema mojih tekstova. Pisao sam o svemu tome i stekao status neprijatelja naroda.

Ali ste ipak mogli pisati. Danas, recimo, predsjednik Josipović smjenjuje novinare koji mu ne odgovaraju. Svojedobno je pod njegovim pritiskom smijenjen urednik Novosti.

Ne zaboravimo da se devedesetih o onima koji misle drukčije govorilo kao o „stoci sitnog zuba“, da podsjetim zaboravljive. Užasavao sam se takve retorike.

Nije li današnji svijet postao zarobljenik svih vrsta građanskih sloboda, manjinskih prava, korektnoga političkoga govora?

Građanskih sloboda nikada ne može biti dovoljno, a pritom je temeljno pravilo, temeljna dužnost većine štititi manjinu. Ono što se običava zvati političkom korektnošću, politički korektnim govorom, ponekad se izvrće u karikaturu, a može u ekstremnim situacijama poprimiti groteskne oblike. Ali u svim tim situacijama jednostavno ne razumijem što bi mogla značiti sintagma da je svijet zarobljenik građanskih sloboda. Ne, ne vjerujem u takvo nešto.

To znači da se recimo u nekim državama SAD-a ne smije čitati Marka Twaina.

To je ono što sam nazvao grotesknim oblicima političke korektnosti. Dakle, čisto zastranjenje.

Je li suvremena politika zarobljenik kapitala, koji ne zanima ništa osim profita?

Pa to nije osobina suvremene politike, toga je oduvijek bilo i u nekim aspektima jednostavno nismo evoluirali, ali danas smo stvorili mehanizme kojima se to može nadzirati i ispravljati mnogo učinkovitije nego prije.

S obzirom na iskustvo tzv. socijalizma jugoslavenskoga tipa, sve se više govori o dobroj prošlosti. Je li ta prošlost doista bila tako dobra ili je to mišljenje privilegirane komunističke manjine koja ima medije i utjecaj?

Ne pripadam i nikada nisam pripadao privilegiranima. No neke pozitivne strane socijalističkoga sustava itekako cijenim. Danas je, na primjer, nezamisliva socijalna zaštita kakvu smo imali u bivšem sustavu. Nemam nikakve statističke podatke, no iz neposrednoga iskustva znam kako je studentski život bio neusporedivo dostupniji i siromašnima nego što je to danas. Ja sam od svoje dvadesete pisao, objavljivao i živio od pisanja. I nisam bio jedini. Dakako, usporedno sam studirao, postizao dobre uspjehe na fakultetu i ostao na njemu. Danas je to nezamislivo. Nezamislivo i onima s diplomom, a pogotovo studentima. Rad se prije cijenio na drukčiji način nego danas, pisanje u novinama, časopisima, za radio i televiziju honoriralo se i redovito plaćalo. Dakle, govorim vam o vlastitome iskustvo, bez imalo idealiziranja. Iskreno, baš i nemam mnogo razloga idealizirati minulo vrijeme, nisam nostalgičar ni u čemu, iznosim samo činjenice, a zaključke prepuštam čitateljima.

Jeste li jugonostalgičar? Ne u smislu da ističete ono što je bilo dobro, nego i da sagledate ono što je bilo loše.

Nije to nikakva nostalgija za vremenom, za državom, za sustavom koji su odavno prošli i skončali na drastičan i tragičan način. No možda sam nostalgičan za nečim drugim, nečim što me se izravno tiče. Govorio sam vam o socijalnim pogodnostima u kojima smo živjeli, a koje su danas mladima potpuno neshvatljive. Rekao sam vam kako su se isplaćivali honorari. Bilo je mnoštvo novina i časopisa s danas potpuno nezamislivim nakladama od stotinu i nekoliko stotina tisuća prodanih primjeraka. Tzv. omladinska i studentska štampa dobivala je sredstva iz državnoga proračuna, baš kao i sva druga. Zadržat ću se samo na području kulture i citirati danas beogradskoga, a prije zagrebačkoga glumca Miodraga Krivokapića, koji je nedavno u intervjuu jednom našem tjedniku govorio baš o tome što me sada pitate.

I što kaže Krivokapić?

Kaže da je jugonostalgičar. No odmah zatim kaže kako želi objasniti razloge za to. Tijekom osamdesetih godina, kaže on, bivša je zemlja izdvajala za kulturu 3,5% sredstava iz državnoga proračuna. Veliki srpski režiser Živojin Pavlović, za kojega bi se moglo reći sve samo ne da je bio režimlija i ljubitelj režima, ipak je stvorio bogat i fascinantan opus relevantan najvišim europskim filmašima, dakle takav je Pavlović govorio da će se vrijeme u kojemu je stvarao, i stradavao, pamtiti kao zlatno Periklovo doba. Krivokapić onda rezimira svoju jugonostalgiju usporedbom onih 3,5% sredstava koja su se tada iz državnoga proračuna izdvajala za kulturu sa sadašnjom situacijom u Srbiji. Tamo se sada izdvaja 0,63%. Krivokapić ne spominje, a možda i ne zna, koliko se danas izdvaja u Hrvatskoj za kulturu.

Izdvaja se malo.

Izdvaja se, mislim, 0,68%, a samo prije godinu i nešto, u vrijeme ministrovanja Jasena Mesića, izdvajalo se 0,80%. Najviše se izdvajalo u vrijeme Račanove vlade i ministrovanja Antuna Vujića, koji je uspio iz proračuna dobiti više od 1,1%. Eto, i ja sam stoga nostalgičan za vremenima u kojima se čak i studentsko, mladenačko pisanje vrednovalo na primjeren način, omogućavalo mi da završim odličan fakultet i da ostanem na njemu cijeli radni vijek.

Fali li vam tzv. jugokulturni prostor, koji osim u pop-rock-domeni uglavnom nije funkcionirao, nije se ni u čemu prožimao nego ustrajavao na razlikama?

Moram priznati da uopće ne razumijem pitanje. Kako, na primjer, nazvati sve ono o čemu sam maloprije govorio?

Jugonostalgija. Jer primjerice, nikada nije postojala jedna i jedinstvena jugoslavenska književnost, napisana na jugoslavenskom jeziku.

Pa ja nisam pripadao pop- i rock-domeni, nego nečemu što se, u nekoj podjeli, naziva elitnom kulturom, koliko god to zvučalo čudnim. I itekako sam kao Hrvat, kao hrvatski pisac, sudjelovao u kulturnom životu i u Ljubljani, Kopru, Beogradu i u Sarajevu. Ne znam kamo bi se mogao, primjerice, smjestiti izniman kazališni projekt kao što je KPGT, koji su 1977. osnovali Ljubiša Ristić, Rade Šerbedžija i Dušan Jovanović i koji je u današnjoj situaciji apsolutno nezamisliv. Mogao bih nabrajati sve one nakladničke pothvate, i kad su knjige i kad su časopisi u pitanju, od Biblioteke Razlog, do Nolitovih izdanja, od časopisa Quorum u Zagrebu do Književne reči u Beogradu.

Ili projekti koje je šezdesetih godina započeo Miodrag B. Protić iz Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, sa serijom izložaba i izdavanjem velebnih kataloga u kojima se valorizirala umjetnost od kraja 19. stoljeća pa naovamo. To su izložbe na kojima su sudjelovali najistaknutiji stručnjaci iz svih republika, dakle i nacionalnih kultura, i u svojim su pothvatima tu uspostavili kriterije koji su i danas jedini napisani, a tiču nas se. Neću namjerno ići dalje i to iz vrlo jednostavna razloga, jer ne vidim baš nikakva smisla u svim ovim nabrajanjima činjenica koje netko niti vidi, niti ih želi prihvatiti kao argumente.

Činjenice su i velikosrpstvo kao proizvod te vrste jugoslavenstva. Primjerice, jedan sadašnji srbijanski ministar, dok je bio profesor, studentima je bacao u koš bočice Jamnice s argumentacijom da je to neprijateljska voda. S druge strane ne smeta im svojatanje dubrovačke književnosti i baroka, Ruđera Boškovića...

Taj, sasvim evidentno primitivan, ispad srbijanskoga ministra govori o njemu, njegovu civilizacijskome profilu. Meni je Jamnica draga voda ne zato što je naša, a zapravo nemam pojma tko sve ima dionice u njezinu vlasništvu, nego mi jednostavno odgovara zbog svojeg okusa. Odgovara mi isto tako i Knjaz Miloš zbog njezina okusa, a draža mi je, recimo, od austrijske Römer Quelle ili francuske Badoit, dok mi je San Pellegrino možda najdraža mineralna voda. Govorim, dakle, o mineralnoj vodi i ne vidim apsolutno nikakve veze između mineralnih voda i niza dobara što pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini. Onaj tko želi uzeti nešto što mu ne pripada mislim da u svim sredinama, svim kulturama, ima vrlo precizno ime.

Kada biste morali birati između kulturne tradicije i eksperimenta, što biste izabrali?

Nikada se ne postavljam na poziciju ili–ili, pa ni takva izbora između tradicije i eksperimenta. Tradicija je podjednako važna kao i eksperiment. Forsiranje isključivo tradicije i zanemarivanje eksperimenta kulturu dovodi u gangrenozno stanje, isušuje iz nje vitalne sokove, energiju koju joj ubrizgava upravo eksperiment. Vrlo se brzo, međutim, eksperiment ugrađuje u tradiciju, a pronaći idealnu ravnotežu između jednoga i drugoga stvara dobru umjetnost, dobru kulturu.

Književnica Božica Jelušić tvrdi da živimo u svijetu sustavna zaglupljivanja. Pretjeruje li?

O, da. Mislim da Božica ima pravo, samo bih dodao da se to ne odnosi isključivo na naše vrijeme. Vratimo se tradiciji, čitajmo klasike, pa ćemo vidjeti da su tako o svojemu vremenu mislili i prije.

Je li vaše bavljenje umjetnošću bilo žrtvovanje za svijet koji je odavno mrtav? Ili možda mislite da je, kako bi rekao Vlado Gotovac, najljepše žrtvovati se za uzaludnu stvar?

Iskreno, ne mislim da sam se žrtvovao u bilo čemu, pogotovo kada sam umjetnost izabrao za svoje zvanje. Dakle, umjetnost je isključivo moj izbor, pa prema tome i moja odgovornost. Kao vrlo mlad, s nekih 16 ili 17 godina, znao sam okvirno čime bih se želio baviti. Mnogo sam čitao, stvarao tako svoje kriterije, svoju lektiru, koja se nije nužno poklapala s onom školskom. S 14 ili 15 godina o sebi sam razmišljao kao o velikom arhitektu. Na to me poticao moj tetak koji je, uopće, bio presudan u mojem intelektualnom formiranju. On je bio inženjer i davao mi je knjige i časopise posvećene arhitekturi. Živio sam u Osijeku i posjećivao lokalni muzej, kazalište, pa galeriju koja se otvorila, izložbe koje su organizirane u raznim prostorima. Nešto kasnije shvatio sam da nije arhitektura samo ono što sam zamišljao, lijepe, velebne građevine, nego traži poznavanje statike, pa matematike i drugih sadržaja u kojima nisam nalazio baš nikakva zadovoljstva. Povijest umjetnosti bio je stoga logičan slijed, a književnost je bila, reći ću to patetično, trajna ljubav. Zaista, zaista u svemu tome ne vidim neko žrtvovanje, nego vlastiti izbor zbog kojega nisam požalio.