Na Držićevu tragu

Sršenova rekonstrukcija izgubljene Držićeve komedije Pomet nastajala je desetljećima; ona je estetski i logički vrhunac njegove teorije, prema kojoj je Držić komedije Pomet i Dundo Maroje napisao kao Komedije od Pometa

Mala i ugledna nakladnička kuća Jesenski i Turk izdala je knjigu velikoga formata u golemu opsegu, više od 600 stranica, koju vizualno određuje naslovnica sa slikom globusa, što je prepoznatljiv nakladnički znak i knjige iz Držićeva vremena, ali i znak Vlaha Držića, komediografova brata, slikara i izrađivača globusa. Knjiga plavih korica s rukopisnim ispisom koja uključuje Držićev tekst Dunda Maroja i Sršenovu rekonstrukciju Držićeve izgubljene komedije Pomet hrabro je naslovljena Marin Držić: Komedije od Pometa. Priredio Matko Sršen. Fotografija na ovitku prikazuje scenu iz predstave Dundo Maroje na Dubrovačkim ljetnim igrama 1964. u režiji Koste Spaića, koja je obilježila hrvatsku festivalsku kazališnu scenu i ušla u povijest hrvatskoga glumišta kao najbolja i najcjelovitija.

Izd. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.

U skladu sa simbolikom brojeva i u renesansi od antike naslijeđenoj simetriji, knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi dio, Držićeve Komedije od Pometa, Sršenov je autorski prilog i vrijedan prinos proučavanju života i djela Marina Držića, a čini ga Pomet-paradigma, Teatrologija Držićijane i Post scriptum. U prvom poglavlju Pomet-paradigme Sršen objašnjava svoj rekonstrukcijski pristup, inicijalno utemeljen na prologu Dundu Maroju i na Djelima Marina Držića koja je priredio Frano Čale, uzimajući izraz sve jedna komedija kao istoznačnicu za duologiju, iz čega nastaje Sršenova teorija, koju argumentira polemičkim, esejističkim i teorijskim tekstom i nastalom rekonstrukcijom izgubljene komedije nakon višedesetljetnoga povijesnog, tekstualnog i kazališnog istraživanja, a koja tvrdi da je Držić komedije Pomet i Dundo Maroje napisao kao Komedije od Pometa. Kao što se rekonstruirani Pomet i izvorni Dundo Maroje jedan prema drugomu odnose kao zrcalni tekstualni odraz i tekstualno tkanje, tako u zatamnjenu zrcalnom odrazu stara držićologija, koja se gradila na slici Držića kao probisvijeta ili Držića kao Pometa, i nova držićologija, koja je započela Držićev lik graditi na Držiću kao pjesniku dubrovačke sirotinje i narodnog borca, kao ni tiha, historijska držićologija, koja je istraživanjem u arhivima prenosila spomen o Marinu Držiću, prema Sršenovoj argumentaciji ne uočavaju Držićevu duološku koncepciju, previđaju Držićevo prološko dundomarojevsko objašnjenje vlastita dramaturškoga i redateljskoga postavljanja Pometa pred Kneževim dvorom, navođenje pometovskih dramskih osoba, situacija i jezika kojima govore te iste prikazaoce koje je publika upoznala u prvom dijelu, prije drugoga dijela, Dunda Maroja.

Praški rukopis

Nastavljajući svoj snažno polemičan i ironičan diskurs, drugo poglavlje prvoga dijela Sršen naslovljuje Pometovim tragom i usredištuje kritiku previđanja Pometa i nastajanja Pometslučaja u Fotezovu članku Držićeva nadgrobna ploča u Veneciji iz 1972. kao svojevrsnu stupu ideološkoga zrcalnoga zamućivanja Držićeve dramaturgije: „Pitanje nikad ne postavlja ploče, njih uvijek i oduvijek postavlja poredak. I kad god je poredak negdje postavio neku ploču, pod nju je uvijek skrio neko sebi neugodno, uznemirujuće pitanje. Mora da je tako bilo i na onom impozantnom skupu našijenaca u Veneciji, 1971.” – zapisuje Sršen, nakon toga malo pridignuvši „ploču” i sam zavirivši u Pometov „grob”: Praški rukopis, „jedini izvor svih osam poznatih Držićevih proznih komedija”, uspoređuje s brodom koji je u nedaćama vremena plovio s Držićevim blagom, izbacujući svoj dragocjeni teret, „gubeći pojedine listove”. Pometov grob Sršen pronalazi u hijatu Praškoga rukopisa, između listova 27 i 50, „što poslije Skupa fale”, prema Rešetarovu opisu, da bi pročitao i analizirao Držića u okvirima etičke paradigme. Ona u putokazu djela promatra kako Držićeva komedija moralno razodijeva predmet koji predstavlja, a u putokazu života kako pisac svojim životom potvrđuje svoje djelo. A budući da poredak vlada već više od petsto godina, i da za svaki poredak komediograf znači najveću opasnost, zato je pravo pitanje, u Sršenovu tekstu utemeljeno na pirandelovskom mehanizmu, gurnuto u sjenu stalnom manipulacijom pitanja.

U trećem poglavlju Pomet-paradigme, Dundo Marojev atentat na Držića, Sršen povezuje atentat na Držića nekoliko tjedana nakon praizvedbe Pometa upravo s tom praizvedbom. Naime, mornar Vlaho Kanjica, otprije poznat po agresivnim napadima, pokušao je atentat na Marina Držića motkom u glavu dok je s prijateljima šetao Crevljarskom ulicom u Dubrovniku 16. travnja 1548. A bio bi ga i „ubio silinom udara”, prema sudskom zapisu svjedokinje Pere, „da mu se motka nije zapetljala o ogrtač”. Iznimno blagu kaznu koju je Kanjica dobio, ali i nepostojanje osobnoga razloga da Marina Držića Kanjica napadne, Sršen povezuje s imenima sudaca-vlastelina: Dundo Maroje Gundulić i Dundo Maroje Gučetić našli su se pred Držićem u sudnici 17. travnja 1548. kao naručitelji, obrnuti počinitelji sinoćnjega naručena atentata; a njihovo ime kao istovjetno pravome naručitelju atentata Držić će ispisati u imenu sljedeće svoje komedije – Dundo Maroje, tvrdi Sršen, argumentirajući gubitak komedije Pomet.

Iskustvo redatelja

U drugom dijelu Teatrologije držićijane, Sršen nakon uporabe diskursa vlastite struke filozofa i kroatista-komparatista rabi svoje iskustvo kazališnoga redatelja i profesora režije, teatrologa-istraživača, ali i gledatelja i sudionika držićevskih predstava. Tako u prvom poglavlju, Pomet-teatar, Sršen rekonstruira okolnosti izvedbe Pometa pred Kneževim dvorom o pokladama 1548, povezujući ih s otkrićem Ennija Stipčevića iz 2007: prvotiskom Tirene s naslovnicom koja svjedoči da je drama prvi put prikazana 1548, ne 1549. godine. Sršen daje i široki kontekst pira Vlaha Držića, Držićeva bogata rođaka, s popratnim kazališnim svečanostima, koji je ženidbom s Marijom Sinčićević dobio miraz od 50.000 dukata te ocrtava sliku prve pojave profesionalnoga kazališta „na ovim našim obalama” u izvedbi Pomet-družine i donoseći repertoarnu tablicu Pomet-teatra.

U drugom poglavlju, Držićev teatar prije Držića, Sršen postavlja, na tragu nekih zaboravljenih istraživanja i mimo tzv. doktrinarne, negativne držićologije, argumente za postojanje kazališne sezone u starom Dubrovniku tijekom cijele godine s iznimkom korizme, a ne samo za vrijeme poklada, pišući o repriznim (ne samo premijernim i jednokratnim) izvedbama i Držićevih i Vetranovićevih dramskih tekstova. Prizorišta Držićeva redateljskoga teatra Sršen povezuje s crkvenim kazalištem i pasionskim, uskrsnim i predbožićnim, adventskim igrama, ali u tekstu pronalazi, na tragu tvrdnji Miljenka Foretića, i potvrde o Držićevim glumicama, a ne samo o maskulinu teatru. U trećem poglavlju, Držić i teatar Igara, Sršen iskustveno i analitički prikazuje važnost Dubrovačkih ljetnih igara za izvedbe Držićevih djela, od estetičke polemike Fotez, Stupica – Gavella na tijelu figure Držić, do maestralnih Spaićevih režija Skupa i Dunda Maroja i drugih tekstova u Dubrovniku od 1958. do 1971, kojima je „osvojio Dubrovnik”. „U prostornom smislu grad-teatar predstavlja načelo sinegdohe – a to znači da je Spaić park Muzičke škole, u kojem je režirao Skupa, ili Gundulićevu poljanu, na kojoj je postavio Dunda Maroja, tretirao kao da je to cijeli Grad, a ne samo njegov isječak” – argumentira Sršen, prateći i dalje Dubrovačke ljetne igre, koje su u današnje vrijeme „postale u vlastitom gradu – podstanarom”. U poglavlju Post scriptum: Komedije od Pometa i jubilarna držićologija Sršen oštro polemizira s tvrdnjama najnovije držićologije, napominjući i da je u njezinim obzorima zaboravljen Ivo Hergešić, koji je samoj držićologiji „nadjenuo njezino današnje ime”. A s mišlju da „Držića nema i neće ga biti na svjetskim scenama, niti će njegova živa riječ opet naći dubljeg odjeka u srcima domaćih gledalaca, sve dok držićolozi, dakle upućeni ljudi, koji ujedno posjeduju i izrazit komediografski talent – kakav je posjedovao Kombol – ne rekonstruiraju izgubljene fragmente njegovih komedija, u svim slučajevima u kojima je to moguće”, Matko Sršen u središnjem dijelu knjige donosi svoju rekonstrukciju Pometa.

U tom, drugom dijelu knjige, naslovljenu Komedije od Pometa, a podnaslovljenu duologija, objavljen je Pomet, koji je rekonstruirao Matko Sršen, i Dundo Maroje, koji je nadopunio Mihovil Kombol. Sršenova rekonstrukcija izgubljene Držićeve komedije nastajala je desetljećima i prikazana je s uspjehom u Kazalištu Marina Držića i na Dubrovačkim ljetnim igrama na početku 21. stoljeća, u režiji Ivice Kunčevića. Ta je rekonstrukcija, o kojoj sam pisala u više navrata, i stavila je na repertoar u Dubrovniku, utemeljena na temeljitu proučavanju Držićeva kronotopa, leksičkog rekvizitarija, morfologije, sintakse, ali i ucrtane gestualnosti i komedijskoga nerva, a dramaturški zasnovana na obratu Dubrovnik–Kotor, maskulino-feminino, teatrološki pak u kazališnom „okviru od pira”, s osobama koje postaju protagonisti u Dundu Maroju. Uz nju je u knjizi tiskan Držićev Dundo Maroje opremljen bogatim i informativnim Sršenovim bilješkama koje otkrivaju etičku paradigmu Marina Držića u njezinoj životno-kazališnoj mnogostrukosti. Detaljno čitanje Držićeva teksta rezultiralo je i probranim tekstualno-grafičkim tkanjem.

U trećem dijelu knjige, Dodacima, Sršen donosi Varijantu svršetka Kombolove nadopune koju je napisao Ranko Marinković za Spaićevu režiju Dunda Maroja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1964; a predstava se prikazivala sve do 1972, za vrijeme ravnateljskih mandata Fani Muhoberac. Usto, priređivač Sršen donosi i Napomene o redakciji u Dunda Maroja u ovom izdanju; polemičku Anatomiju leksikonske držićologije; detaljan Rječnik; opsežnu Citiranu literaturu; precizan Indeks imena i potreban Summary, koji bi trebao poslužiti i stranim proučavateljima i inscenatorima Držićeva djela kao poticaj u ulaženje u slojevit život i djelo Marina Držića što ih ovo opsežno izdanje, nastajalo godinama i desetljećima, prikazuje u mnogim lucidnim i za hrvatsku sredinu neobično oštrim, polemičkim nitima.