Zvučne slike u pogonu

Slike od zvuka naziv je izložbe sound arta održane 25–27. siječnja u Galeriji 90–60–90 u prostoru Pogona. Izložba obuhvaća dvadeset radova produciranih i emitiranih u sklopu istoimene emisije urednice Eveline Turković, koja je ujedno kustosica izložbe nastale u koprodukciji Trećeg programa Hrvatskoga radija i Galerije 90–60–90. Emisija je pokrenuta 2009, a od tada se emitira na Trećem programu Hrvatskog radija i posvećena je promoviranju sound arta. U sklopu emisije izvedeno je četrdeset radova, a ova, druga po redu, izložba obuhvaća dvadeset radova emitiranih i produciranih u razdoblju 2010– 2012.

Sound art je umjetnička forma koja u središte istraživanja postavlja upravo zvuk. Sam naziv obuhvaća različite pristupe i izričaje, od onih koji se koriste isključivo tehnološki deriviranim zvukom, do prenošenja narativa, kritičkih praksi te ispitivanja mogućnosti sama glasa. Unatoč činjenici da je svojevrstan derivat multimedijalnih i konceptualnih praksi koje primarno karakterizira galerijsko izlaganje, sama forma radova više odgovara mediju radija.

Iz postava izložbe / Snimio Antun Maračić

Emitiranjem u izložbenom prostoru radovi se vraćaju u prvobitni kontekst, a postav izložbe odgovara na specifične zahtjeve tog oblika umjetničkog izražavanja – deset automobila parkirano je unutar prostora Pogona, svaki okrenut prema zidu na kojemu su legende s opisima radova. Posjetitelj tako, sjedajući u automobil, ulazi u intimni prostor u kojemu sam može regulirati koji će od radova poslušati i kojom glasnoćom. Mogućnost interakcije, ali i sam osjećaj izolacije posjetitelju omogućava koncentraciju na radove.

Djela tematski variraju: od montaže i aproprijacije zvukova iz Godardova filma Strast u radu Davora Sanvincentija aka Gurtjo Ningmor, intimizma Marijane Batinić, do angažiranih društveno-političkih komentara Nicole Hewitt u radu Eco Europe u kojemu umjetnica snima dvije izvođačice na Trgu Sv. Marka, koje, hodajući jedna mimo druge, neprestano u razmaku na rubu čujnosti jedna za drugom ponavljaju zadani tekst, pri čemu dolazi do zabuna s obzirom na udaljenost i okolnu buku. Pritom upravo prostor nabijen šumovima, onaj koji uzrokuje nejasnoće, postaje jednako važan akter, onaj koji utječe na mogućnost komunikacije i razumijevanje teksta i/ili situacije. Neki umjetnici, poput, primjerice Antuna Maračića, naprosto preuzimaju izvatke iz stvarnosti. Maračić snima usputne razgovore na šetalištu, fasciniran, prema vlastitim riječima „činjenicom sinkrone prisutnosti beskrajne množine ljudskih tema na jednom mjestu“. Sličan je postupak i Mladena Stilinovića koji kejdžovski bilježi zvuke tramvaja. Ksenija Turčić stvara kompoziciju snimanjem zvukova vode koju, zbog nepredvidivosti i neprestanih promjena u tijeku, povezuje s „emocijama i samim životom“, dok Andreja Kulunčić kreira svojevrsni eksperiment pokušavajući izolirati neverbalno, vidjeti koji su zvukovi koji prate značenjsku, jezičnu komunikaciju. Kata Mijatović ritualno ponavlja/doziva svoje ime, dok Zoran Pavelić, zajedno s još četiri muškarca, vokalizacijom stvara meditativnu, energijom nabijenu atmosferu.

Unatoč činjenici da smo kulturološki usmjereni na okulocentrizam, činjenica je da je zvuk vibracija kojoj smo neprestano, često i nesvjesno, izloženi. Koristeći se tom formom izraza umjetnici su dotaknuli široki raspon tema koji svjedoči o brojnim mogućnostima što se nalaze u istraživanju sama zvuka, bilo da se koriste njegove značenjske, izvanznačenjske, tehnološke ili prirodne komponente.

Osim navedenih, izloženi su radovi: Luke Hrgovića, Tanje Deman, Bojana Gagića, Gorana Škofića, Kontekst Kolektiva, Luize Margan, Nermina Durakovića, Brace Dimitrijevića, Sanje Iveković, Amele Frankl, Vedrana Perkova, Hrvoja Hrišla, Sandre Sterle, Ane Hušman, Dana Okija i Borisa Cvjetanovića. Izložbu prati kvalitetno opremljen dvostruki CD s komentarima.