Žažara ili bitka za životni sklad

U okviru proslave osamdesetogodišnjice Ogranka MH Samobor, u Dvorani MH u Zagrebu 28. siječnja predstavljen je roman prvijenac istaknute pjesnikinje iz kruga samoborskih pjesnika Ljubice Šego (Sinj, 1948). Nakon četiri knjige pjesama (Grožđe ljubavi, Ruža vjetrova, Od zlata koruna, Apolonov krug) pod imenom Žažara (dijalektalni izraz za večernje rumenilo), s jakim poetskim nabojem, roman o životnom susretu vremešnoga para koji se upoznao putem interneta donosi začudan broj dodataka suvremenom romanu. Osim suvremenih junaka i njihova naizgled neuzbudljiva današnjeg života, roman ima i antijunaka i prateću junakinju, ljude raznih životnih dobi koji se susreću u traganju, pri uobličavanju i zaokruživanju svojih životnih putova. Svi junaci, danas egzistencijalno zbrinuti, s preboljenim ranama proizašlim iz nezahvalne hrvatske povijesti, gradski ljudi u borbi protiv osamljenosti nastale nakon životnih drama, nalaze rješenja u prijateljstvu, partnerstvu, planiranju budućnosti, a pomažu im zajedničke sklonosti, ljubav za prirodu, glazbu i knjige. Naoko jednostavna ravnomjerna priča, a ipak puna posebnosti.

Obilna prepiska između dvoje protagonista kao okosnica romana pokazuje da još ima ljudi koji nisu svoj život osiromašili na simbole, iako se služe svim suvremenim sredstvima. U roman je skladno uvrštena neviđena količina stihova koji su njezin organski sastav; vještina povezivanja najrazličitijih poglavlja sa stihom kao svojevrsnim motom kod autorice sjajno je dorađena. Treba naglasiti i detaljnu autoričinu analizu sklonosti prema pravim vrijednostima u životu. Ničim nije varala čitatelja, da bi izokretala prave vrijednosti, ne uvažavajući današnju pohlepu za materijalnim, dala je ne na deklarativan već na posredan, a veoma tankoćutan način svojim junacima visok stupanj lojalnosti, suosjećanja, uvažavanja, pa i odsutnosti gorčine u nepravdama koje su proživjeli. Rijetkost je i to da ljudi koji vrijedno rade, u suvremenosti ugroženi pojedinci u obrani svoga integriteta, umjesto droge, alkohola, sukoba s drugima i sumornih beznadnih stanja, posežu za najprirodnijim sredstvima koje im suvremeni život baš i ne pruža u obilju, da svojim širokim poznavanjem prirode oko sebe pune svoje akumulatore kako bi uopće mogli funkcionirati. Najsnažnija je karakteristika Ljubičina stvaralaštva, osim usputnih, ali vrijednih putopisa po Lijepoj našoj, himna prirodi, ovdje uz obilate reminiscencije na hrvatsku i svjetsku literaturu. Ova je knjiga prijatelj i lijek, ona ne razara u nama vjeru u sutra, daje motive za ustrajnost, cijeni poštenje, dobrotu i snagu osjećanja koji ne smiju izostati u borbi za opstanak, za traženje male sreće koja u romanu izrasta u nešto golemo i vrijedno da se o tome napiše čitava knjiga kao apoteoza željenom odnosu između dvoje ljudi, između žene i muškarca.

Možda je još važnije da je autorica u tkivo romana uplela cijeli jedan rječnik dvaju govora, hvarskog i sinjskog, pa neizmjerno obogatila kolorit ovog djela. Uspjela je učiniti presedan, jedno čitavo poglavlje u obliku pisma pisano je na sinjskoj štokavskoj ikavici i kao takvo sjajan je zasebni alem kamen ove knjige i po dijalektalnom izrazu i po iskazu koji pogađa srž tradicije, odgoja, ćud i srce glavne junakinje i to po neshvatljivo suptilnom potresnom opisu njezina doživljaja, izvanrednog i zasigurno u hrvatskoj literaturi najboljeg opisa najvažnijega događaja u ženskom životu. Prvi seksualni susret (ovdje bez imalo bolesnih nagnuća uvriježenih u današnjim profitabilnim pisanijama) u romanu je doživljaj za koji ne možeš prosuditi da li je bilo silovanje ili nije, jer junakinja i svoga zlotvora nastoji shvatiti, i prije nego što ga osudi definitivno već mu je oprostila. A uplela je autorica tu i dio sjajne obrade istoga problema iz najsjajnijega muškog pera koje se tomu također posvetilo, citirajući iz Raosovih Prosjaka i sinova. Bez vulgarnosti, pornografije, bez senzacionalizma, ovo je poglavlje umjesto usiljeno bolesnih nagnuća istinski puno znoja, krvi i suza. A kad tomu dodamo raskrivanje još i danas užasno patrijarhalna hrvatskoga pogleda na seksualnost pa potom i sjajan opis davne tradicije sinjskoga kraja o djevojačkom gonanju (to bi bilo nešto kao suvremeni petting) o ovom se poglavlju nema što drugo reći nego da je zaista sjajno.

Ova knjiga protresa, kao što to čine mnoge autoričine antologijske pjesme, jer je njezina pjesma snažna, strasna i odvažna, i ovdje u romanu prerasta u spjev kao summu jednoga poetskog djelovanja. Nastojanja Ljubice Šego bile su da iskaže tegotnu i upornu bitku za postignućem sklada u životu. Nedostojno je da se bavimo autobiografskim tragovima, jer u svakoga pisca toga ima, stoga nazirući iskrenost kojom je iskazana sva muka vezanosti za hrvatski kraj i ljude, odajemo poštovanje opisima tako strasnih osjećaja kojima autorica povezuje naše suvremeno biće s njegovim korijenima. Netko je lijepo izrekao da osobno određenje zavičajem opravdava emocionalne naboje u stvaralačkom izričaju, a toga u Ljubice ne nedostaje i to ne na sladunjavi kampanilistički način, već iskonski snažno i argumentirano. Ova knjiga puni baterije, nismo bolesni, već puni snage, korisna iskustva, povjerenja u sebe, jer su sjajni karakteri njezinih junaka s njihovom nadom i vjerom da će još biti sunca i žažare i u našim životima. Samo treba strpljenja za njihovo oživotvorenje.