Vrsno poimanje bića

U ovom globalističkom (nametnutom!) vremenu koje je pro forma podložno zabranama, ali i otvoreno prijestupima u svekolikim varijacijama koje se čine vrtoglavima, jer izmiču zdravu razumu, autorica Mirjana Buljan vrsnom je romansijerskom akribijom prikazala povijesno egzistiranje jednoga, sada već davna desetljeća (1941–1951), koje je sustavno osmislila vještom komunikacijskom naracijom, otvorivši niz pitanja i problema što su i danas, nažalost, postali aktualni. Bez ikakvih ograda, ideoloških, svekolikih i svakovrsnih, autorica je znala izdvojiti ljudsko biće prema njegovoj osebujnosti, povezujući ga s mnoštvom u trenucima spašavanja egzistencijalne esencije, po kojoj to biće egzistira kao pojedinac. Postavivši u središte svoga proznog kazivanja djevojčicu Janu, koja se čudnovatim mijenama približava pubertetu i koja u svome mladenačkom nemiru pledira za svjetlost i ljubav, autorica propituje jasna, očigledna bivstvovanja ljudskosti koja se zna suprotstaviti razaranju i smrti.

Podijelivši roman u dva znakovita i iscrpna poglavlja (Željezno doba i Strah i nada), spisateljica je simboličkim i transparentnim epizodama (Odakle smo došli, Zašto ljudi ubijaju ljude, 1943. godine, Rasap, Zemlja radnika i seljaka, Nema odmora dok traje obnova...), jednostavnim i suzdržanim ritmom svojih rečenica, ispričala zlokobno vrijeme rata (1941), koje odnosi živote i nesmiljeno gazi osobnosti. Nazočna je iskonska želja da se preživi, da se opstane u svijetu grubosti i samovolje po kojima je razum sveden na nedefiniranu „nagodbu“ kojom se pokriva divljaštvo i nasilje: „Iako su me slike razaranja i ubijanja na filmskom platnu užasavale, za uzbuna su me morali silom odvlačiti od prozora s kojega sam voljela gledati igru snopova svjetlosti reflektora protuzračne odbrane visoko na nebu oko neprijateljskih bombardera i lovaca, izbacivanje i raspršivanje oblačaka ispaljenih protuzračnih granata. (…) Lovac je pikirao, ustremljivao se na nas nemilosrdno izbacujući kišu metaka. Uspjeli smo stići do nadvožnjaka. Đivo se priljubio uz mene. Drhtao je tako snažno da je svojim drhtanjem i mene tresao. – Zašto ljudi ubijaju ljude? – ponavljao je isprekidano.“

Zamračenju Mirjane Buljan prethodio je roman Zmija u raju, dakle, oba su romana dijelovi obiteljske sage, proznog kazivanja o tragičnim povijesnim zbivanjima, u kojima povijest nije učiteljica života jer se stvari, događaji, bezumno ponavljaju. Simbolički naslov Zamračenje slika je uništavanja ljudskih bića, detroniziranja obiteljskih postulata, kad se odvojeno, osamljeno biće lišeno skrovišta porodične aure, rastače do podčinjenosti, lišeno nasušna osjećaja slobode. Mirjanini likovi izvrgnuti su neizvjesnosti i nemiru u gubitničkom traženju smisla i opravdanosti egzistencije. U konačnici: u traženju smisla života kao takva. Roman Zamračenje ima svoju osebujnu, duhovnu ravnotežu, svoj smireni crescendo, dobrodošlu autentičnu žudnju za Dobrotom kojoj će svekolika ljubav biti oslonac u svakodnevici, i nepresušna životna snaga. Zamračenje je civilizirani, nadahnuti bunt protiv bezumlja.