Višeglasje u suvremenoj hrvatskoj prozi i esejistici

Helena Sablić Tomić zainteresirana je za „slavonski tekst hrvatske književnosti“, no to ne znači da ona s velikom pozornošću ne prati stvaralaštvo hrvatskih pisaca, ne samo, primjerice, u Istri ili u Dalmaciji nego i izvan hrvatskih državnih granica

Već naslovom najnovije esejističke knjige O strasti, čitanju, dokolici, koju je objelodanila ugledna zagrebačka nakladnička kuća Ljevak, autorica nam otkriva da je usmjerena upravo prema sadržajima koji nam, u današnjoj ubrzanoj utrci s vremenom i u današnjoj zaokupljenosti novim tehnologijama, sve više nedostaju. Zato poručuje čitateljima, tražeći i nudeći im privatnost: „Ovo nije knjiga za one koji nemaju nikakvu želju za samoćom, koji ne znaju gdje se nalazi Drugi, koji ne mogu zamisliti zašto bi bilo vrijedno biti sam i stapati se s tekstom. Ovo nije knjiga za one koji žele ostati mirni, ona traga za čitateljima koji žude izaći iz ustaljenog klišeja ponašanja i mišljenja.“

Tri tematske cjeline, sedamnaest tekstova

Trodijelna naslovna sintagma ove nekonvencionalne, otvorene knjige korespondira s njezinom kompozicijskom strukturom, a tako, iza proslova, slijede tri tematske cjeline: Eseji o strasti, Zapisi o čitanju te Bilješke o dokolici. Znanstvena aparatura sadrži napomenu o tome u kojim su publikacijama tekstovi, tiskani sada u knjizi, prvi put objelodanjeni, popis literature, kazalo imena te bilješku o autorici. A nepretenciozno formuliranim podnaslovom svoje knjige, Mali eseji, Helena Sablić Tomić, čini se, ne želi reći samo to da sedamnaest tekstova, koliko ih je sabrano u njezinoj knjizi, nisu predugi za čitanje, nego tim podnaslovom, prije svega, deklarira svoju postmodernu nehajnost u odnosu na ekskluzivnost velikih tema. Recimo i to da su svi naslovi njezinih eseja literarno atraktivni, često i metaforični. Nikad eksplicitno ne najavljuju koja je tematika fokusirana u tekstu. Vođen znatiželjom, čitatelj će sam otkriti o čemu je, zapravo, riječ.

Strast provincije i memoarski diskurs

Pod strašću Helena Sablić Tomić, da je citiramo, podrazumijeva „isključivo osobnu stvaralačku, poticajnu energiju u različitim tekstovima Drugih“. Često uzaludno tražeći tu energiju u suvremenom hrvatskom ljubavnom romanu, u svojoj raspravi o ostvarenjima toga žanra u novijoj književnoj produkciji autorica se pohvalno izražava o ljubavnim romanima hrvatskih književnica, među kojima su, primjerice, i Vedrana Rudan, i Julijana Matanović. Upravo zahvaljujući ženskom pismu, drži autorica, odgovor na pitanje „Ima li strasti u suvremenom hrvatskom romanu?“ ne mora biti jednoznačan, tj. izričito negativan.

Razmišljajući, pak, o knjizi Zore Dirnbach Dnevnik jednog čudovišta, Helena Sablić Tomić, uz izvanredne književnoteorijske opservacije o dnevniku kao pripovjednom žanru, suvremenu književnu terminologiju obogaćuje i novim terminom, inaugurirajući, u odnosu na specifičan tip literariziranja (dnevničke pektografije), naziv romansirani dnevnik. A u eseju Strast provincije, riječi provincija i provincijalno, koje često imaju pejorativno značenje, tumače se u tematskom krugu zavičaja, poglavito u odnosu na djela pisaca s panonskih prostora, kojih je doživljaj Slavonije i Srijema konotiran metaforikom lijepog.

Helena Sablić Tomić itekako je zainteresirana za, citirajmo naslov njezine antologije u koautorstvu s Goranom Remom, slavonski tekst hrvatske književnosti, no to ne znači da ona s velikom pozornošću ne prati stvaralaštvo hrvatskih pisaca, ne samo, primjerice, u Istri ili u Dalmaciji nego i izvan hrvatskih državnih granica. Tako sam u njezinoj najnovijoj knjizi pročitala i esej o romanu Petka Vojnića Purčara Prstenovani pisac, dabome, i privatno motivirana, jer riječ je o mome suprugu. Tog književnika Helena Sablić Tomić metaforički proglašava postmodernim Odisejem, koji se ne vraća kući, budući da je za njega Itaka arhipelag vlastitih tekstova. A u eseju Paralelni procesi autorica uspoređuje poznatog istarskog književnika Zvanu Črnju, koji je nekad bio tako gorljivo angažiran promoviranjem dijalektalne čakavske književnosti, s vojvođanskim književnikom Tomislavom Žigmanovom u njegovim aktualnim nastojanjima na revitaliziranju novoštokavske dijalektalne književnosti Hrvata Bunjevaca u Bačkoj. O zbirci priča tog autora Prid svitom – saga o svitu koji nestaje Helena Sablić Tomić izražava se veoma pohvalno. Također zapaža kako, poput nje same, ni Žigmanov nije sklon regionalnost sagledavati na stereotipan način, samo iz perspektive pučkih folklornih zbivanja.

U eseju Razgovor u Klaićevoj 60 te u eseju Predavanja četvrtkom prevladava memoarski diskurs. Prvi od tih tekstova sjećanje je autoričino na suradnju s Irenom Vrkljan, o kojoj je, po sinopsisu i scenariju upravo Helene Sablić Tomić, snimljen dokumentarni televizijski film. A drugi od spomenutih tekstova čitam ponesena emocijama, za što, itekako, imam razloga. Naime, osobito se ponosim što je, među uspješnim mojim nekadašnjim studentima, od kojih ja danas mogu mnogo toga naučiti, također i Helena Sablić Tomić. Predavala sam joj na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a pripadala je posljednjoj generaciji koja je još mogla pratiti moja izlaganja ex cathedra, dok mi ratna zbivanja iz ranih devedesetih nisu onemogućila putovanja u Hrvatsku. Dakako, u to doba nisam mogla ni naslutiti da u auditoriju komu sam se obraćala svojim predavanjima četvrtkom, promatrajući me i slušajući me pozorno, sjedi i buduća istaknuta književnica i znanstvenica, koja će jednoga dana napisati i esej o meni, onako kako je moju osobnost i moju predavačku energiju sagledala i doživjela. Odista ne kanim demantirati ni jednu od njezinih dobro uočenih karakterizacija.

Strategije pripovijedanja u povijesnom romanu

Kreativne rezultate iz svoga pera, objedinjene u drugom dijelu knjige, autorica je označila naslovnom sintagmom kao Zapise o čitanju, prepuštajući čitatelju da se sam uvjeri kako to nisu tek marginalije, nego, nedvojbeno, studiozne i dokumentirane književnoznanstvene rasprave. Tematski, to su najčešće izvješća o novim strategijama pripovijedanja u suvremenom hrvatskom povijesnom romanu. Konkretno, Helena Sablić Tomić piše o projiciranju književne povijesti na suvremenu zbilju u romanu Koraljna vrata Pavla Pavličića, o elementima magičnoga realizma u romanu Tajna sarmatskog orla Ivana Aralice, o literariziranoj biografiji, javnoj i privatnoj, bana Josipa Jelačića u romanu Hrvoja Hitreca Što Bog dade i sreća junačka, a u kontekstu svoga svođenja bilance književno relevantnih domašaja hrvatskoga ratnog pisma, autorica prepoznaje humanističke poruke u romanu Nedjeljka Fabrija Smrt Vronskog, koji je, kao prvi hrvatski ratni roman, objelodanjen još 1993.

Autorica također piše o Nedjeljku Fabriju kao esejistu, i to u raspravi naslovljenoj Vodeni žig, što je u referentnom odnosu prema Josifu Brodskom. Jer riječ je o tekstu u kojem se osvjetljava i privatna osobnost Fabrijeva, povijest njegove obitelji te njegova životna zbilja, na koju se itekako reflektirala ne samo kulturna i politička povijest grada Rijeke nego i povijesna kompleksnost hrvatsko-talijanskih od­no­sa.

A pri čitanju eseja Pisac i njegov prireditelj, u kojem se s književnoznanstvenim prepleće memoarski autoričin diskurs, navirala su i moja osobna autobiografska sjećanja. Jer Helena Sablić Tomić predočava nam u tome tekstu i privatnu osobnost moga dugogodišnjeg prijatelja Branimira Donata (pravim imenom Tvrtko Zane), i to tako uvjerljivo da nas se doimlje njegova krupna pojava, odjekuje njegova, nadasve kompetentna, protiv ideoloških dogmi često hrabro usmjerena riječ, plijeni njegova blagonaklonost prema mladim piscima te, kako Helena Sablić Tomić veli, njegova djetinja radoznalost.

Za mene nije nikakva tajna da je Donat rado odlazio na književne skupove u Osijek, Požegu, ili Đakovo, gdje ga je susretala i autorica, koja, inače, s pravom ističe njegovu ljubav prema Slavoniji te njegovo osobito zanimanje za slavonske pisce. A upravo u tom kontekstu moram reći da sam Heleni Sablić Tomić veoma zahvalna što sam iz njezina eseja saznala i nešto što mi otprije nije bilo poznato, a to je Donatova zaokupljenost stvaralaštvom ekspresionističkoga pisca iz Požege Ivana Mesnera, kojega je, kao književni kritičar, dovodio u suodnos s Jankom Polićem Kamovom. Helena Sablić Tomić sve je to otkrila tijekom suradnje s Donatom, na prikupljanju Mesnerove neobjelodanjene ostavštine te na sređivanju fotodokumentacije o Mesnerovoj obitelji, a u doba kada je Donat priređivao za tisak knjigu Prerano odrastanje, koja sadrži cjelokupna Mesnerova djela.

Osjećam se ponukanom reći, napose kao nekadanja urednica novosadskoga književnog časopisa Polja, koji je, još potkraj pedesetih, a i poslije, objelodanjivao Donatove tekstove, u doba kada ih on u Hrvatskoj nije mogao tiskati, kako je taj izvrsni književnik veoma cijenio Novi Sad, kao grad s bogatom kulturnom tradicijom, i kako je, ne samo Slavoniju nego i Vojvodinu volio te često sudjelovao na vojvođanskim književnim manifestacijama, ili dolazio u privatne posjete prijateljima.

Elementi putopisnoga žanra

Naslov trećega dijela knjige Helene Sablić Tomić glasi Bilješke o dokolici, što ne iznenađuje kad se zna da autorica pod dokolicom podrazumijeva jedan od mogućih oblika samoće i definira je kao namjernu hedonističku izolaciju te kao statusni simbol. U ovaj dio knjige svrstano je više tematski povezanih eseja koji se odnose na razne aspekte fenomena dokolice u suvremenoj hrvatskoj prozi – u pripovijetkama Ranka Marinkovića, u dnevničkoj prozi Irene Vrkljan, u dramatičnim svjedočenjima o osječkoj ratnoj svakodnevici Bogdana Mesingera, u romanu Simurg Branka Andrića te u djelima brojnih drugih autora afirmiranih u novije vrijeme.

Putopisna proza bogato je zastupljena u hrvatskom književnom nasljeđu, od romantizma naovamo. Autorica upozorava na prinos žanru koji su dali brojni istaknuti hrvatski književnici, među kojima su i Matoš, i Krleža, i Matko Pejić. No Helena Sablić Tomić ne piše o njihovim djelima, nego poseže dublje u prošlost, za historiografskim podacima o odredištima i boravištima davnašnjih velikih putnika, Janusa Pannoniusa, rođena u okolici Osijeka, te Šibenčanina Antuna Vrančića, čiji su itinerari ostali upisani u političku i kulturnu mapu nekadanje Europe.

Otkrivajući u suvremenoj hrvatskoj polidiskurzivnoj prozi i esejistici elemente putopisnoga žanra, Helena Sablić Tomić razmišlja o raz­nim tipovima putopisnoga subjekta, o tipu hodočasnika, skitnice, igrača, ili pak turista. Pritom memoarski svjedoči i o vlastitom doživljaju putovanja. Značenje pojma dokolica, koji ne treba poistovjećivati s pojmom besposlica, brižljivo je provjerila u svim leksikografskim relevantnim hrvatskim rječnicima, a zatim, intertekstualnim sagledavanjem regionalno uvjetovanih konotacija tih pojmova, pridonijela tumačenju imaginacije prostora – u odnosu na geografske, povijesnokulturne te sociološke specifičnosti ruralnih i urbanih ambijenata te mjesta pogodnih za odmor u prirodi, primjerice, u tišini uz obale panonskih rijeka.

I kako se da zaključiti, Helena Sablić Tomić u svojoj knjizi O strasti, čitanju, dokolici, određujući se i u odnosu na aktualne ideje vodećih domaćih i svjetskih filozofa, teoretičara umjetnosti, kulturologa te sociologa, na književnoznanstveno relevantan način ukazala je na heterogene polidiskurzivne elemente u suvremenoj hrvatskoj prozi i esejistici, a istodobno je i sama dala itekako vrijedan prinos inovativnim žanrovskim tendencijama te umjetničkoj literarnoj izražajnosti postmodernoga hrvatskog eseja.