Uzbudljivo filmsko ostvarenje

Treće redateljsko ostvarenje poznatoga američkoga glumca Bena Afflecka naslovljeno Argo osvrće se spram povijesnoga konteksta, odnosno znamenite talačke krize u Iranu, koja je na samu prijelazu iz 1970-ih u 1980-e bila u žarištu svjetske javnosti. No percepcija je filmske građe usmjerena na segment koji je prvobitno bio skriven, umiješanost djelatnika američke tajne službe u oslobađanje šestero zaposlenika američke ambasade koji su se uspjeli sakriti u kući kanadskoga ambasadora. Upravo činjenica da nisu bili taoci izlagala je njihove živote neprestanoj pogibelji pa su ih stožerni predstavnici američkoga društva nastojali izvući iz takva položaja. Pritom je djelotvorni zaposlenik CIA-e osmislio plan o izbavljenju s pomoću lažnoga snimanja znanstveno- fantastičnoga filma i suvremena rekonstrukcija povijesnog i fikcijskog postala je otponcem razrade filma. Tako već u uvodu Arga uočavamo temeljni kontekst Affleckova uratka, uporabu arhivskih snimaka i primjenu storyboardova nadograđenu faktografskim podacima izvanprizorne naratorice. Pseudodokumentarizam je i dio početnih filmskih segmenata pa kamera iz ruke te snimatelj usred gužve prosvjednika pred ambasadom pridonose jačini gledateljeva doživljaja prizora osvajanja ambasade. Iznimni su to redateljski postupci Bena Afflecka kao predtekst razrade filmske narativnosti, koja ipak u interpretaciji povijesnoga konteksta izvedbu pomiče prema nasljeđu akcijskoga trilera političkoga predznaka i revalorizaciji američkoga društva. Iako gledatelj neprestano ostaje svjestan faktografske pozadine, recepcijom se usuglašava s ostvarenjima nastalim poglavito devedesetih godina dvadesetoga ili početkom 21. stoljeća.

Nema nikakve dvojbe o arhetipskim pojednostavnjivanjima narativne građe Arga, jer suprotstavljenost dobrih i loših odveć je naglašena, pa su dobri dakako predstavnici sjevernoameričke populacije, Amerikanci ili Kanađani, a loši većinom zagovornici iranske revolucije. Strukturalni su opoziti akcijskoga filma također jasni, pa kod stožernih dijelova američkih institucija uočavamo i pojedince koji bespogovorno slijede institucionalne propise, kao i pojedince koji im izmiču upravo zbog činjenice da im je više stalo do očuvanja egzistencije ugroženih negoli do službenih pravilnika i hijerarhijskih postavki. Premda je kontekst istinitih podataka zaleđe, žanrovski klišeji prevladavaju te se individualnost središnjega lika i njemu neposredno nadređenih pokazuje vrednijom negoli postupci stožernika državnih institucija, s iznimkom sama predsjednika. U drugoj krajnosti, predstavnici su iranskoga pučanstva ocrtani tek ovlašno i podijeljeni na manji niz onih koji pokušavaju emigrirati i veći niz pobornika revolucije i protivnika američkih kulturnih zasada. Šteta je što Ben Affleck u nadogradnji scenarističkoga predloška Chrisa Terrija nije obzirnije prišao njihovoj mogućoj karakterizaciji, upravo zbog činjenice da u njezinu nedostatku prosvjednici postaju poput mahnite svjetine, a većina revolucionara i stanovnika tek su egzistencijalna opasnost središnjem liku i skupini koju treba izbaviti iz pogibelji. Kako to naizgled može biti čak i odana kućna pomoćnica kanadskog ambasadora, uočavamo da je oprečnost kulturnoga i civilizacijskoga predznaka s jednostranim stanovištem uteg što onemogućava višeslojnu naraciju filma.

Argo – promišljena filmska cjelina

Argo je s takvim pristupom ostvarenje koje domoljubno potvrđuje američke vrijednosti, što se odražava i u potvrdi individualizma kao bitnoga stupa američkoga društva, zatim u dosljednu funkcioniranju državnih institucija, a naposljetku i u važnosti filmske industrije, prvobitno izložene blagu podsmijehu čak i samih filmaša, a poslije visoko cijenjene jer pomaže spašavanju ugroženih Amerikanaca. Zbog toga nije čudna ni sekvenca junakova povratka u razjedinjenu obiteljsku zajednicu i kadar zagrljaja sa ženom, gdje u pozadini uočavamo američku zastavu. Potvrda obitelji kao društvenoga temelja pod državnom zaštitom bitan je motiv izvornoga amerikanizma pa se i sam film, ali i redatelj, iskazuju presudno tradicionalnim osvrćući se i samim korijenima nastanka Sjedinjenih Država.

U naznačenim postavkama ne čudi ni arhetipsko ocrtavanje niza likova pa i glavnoga junaka i predstavnika šestorice smještene u kući diplomata. Rijetko izmicanje iz plošne karakterizacije pojedinaca koji se moraju predstavljati filmašima ne bi li izbjegli pogibelji otponac je i gotovo mitskoga, ali i posve žanrovskog pročišćenja jednog od članova skupine, katarze zasnovane na povijesnim činjenicama: tu nalazimo i nerazlučivu prožetost realnoga i fikcije.

Naposljetku, začuđuje da je, usprkos navedenim opaskama, Argo vrlo daleko od lošega filma. Dapače, upravo redateljski postupci, snimateljski rad Rodriga Priete i montažerska izvedba Williama Goldberga, uz svrhovita tumačenja većine glumaca, čine film omiljenim među gledateljima. Premda Ben Affleck zasigurno nije „novi Clint Eastwood“, kao što tvrde neki u svjetskom filmskom tisku, očito je vrlo promišljen i samosvojna redateljskog rukopisa. Poznavanje raznorodnih sastavnica filmskoga jezika i filmskoga nasljeđa od samih početaka sedme umjetnosti Afflecku postaju podatna građa uprizorenja dojmljive i uzbudljive filmske cjeline te ne čudi ni pregršt nominacija za ugledne filmske nagrade, i to u vrlo jakoj ovogodišnjoj konkurenciji.