Ukratko i udugo

Krimić su izmislili Britanci, a u njemu su i danas glavni Skandinavci. Kad se krimić pojavi i na Sredozemlju, iznimka potvrđuje pravilo: u Italiji se on ne piše na urbanome sjeveru nego na ruralnome jugu, gdje su i u zbilji ubojstva mnogo češća

Žali mi se jedan mladi pisac kako ne uspijeva realizirati svoje književne planove. Namjerio je, kaže, napisati krimić i smjestiti njegovu radnju u Dalmaciju: zimsko doba, jugovina, malo mjesto pod Biokovom, vlaga, prazne noći i komplicirani međuljudski odnosi, i sad se tu dogodi ubojstvo. Ali, nije, veli, još napisao ni slova. Pitam ga zašto, kad je atmosfera zanimljiva, a krajolik jedva dotaknut u modernoj književnosti. Nevolja je, kaže mladi pisac, što je on i sam podrijetlom iz te regije, pa je vrlo dobro poznaje, te tako znade i nešto što potpuno blokira svako njegovo nastojanje: u tome kraju ubojstva se naprosto ne događaju, pa se ne pamti da ih je u mirnodopskim okolnostima uopće ikada bilo. I kako onda da on smjesti radnju krimića u takvu sredinu, a da ta radnja ipak djeluje uvjerljivo?

To mi je dalo misliti, jer sam se prisjetio da i sam znam za slične podatke: na mnogim manjim otocima uopće ne postoji policijska postaja, jer za njom nema potrebe, a čak i u znatno većim naseljima – poput npr. Šibenika – ubojstva se pamte stotinama godina, toliko su rijetka.

Na kontinentu je pak posve drukčije: ondje se ubojstva događaju od vremena do vremena i u manjim mjestima, i nisu nikakvo čudo. Onome mladom piscu vjerojatno je ideju za krimić i dao neki stvarni događaj koji se odigrao negdje u unutrašnjosti, pa je on namislio da sličnu priču smjesti u svoj kraj. I tu je zapeo, jer računao je da krimić mora biti istinit te pripovijedati nešto što je u određenoj sredini moguće i vjerojatno.

Tu sam mu dao za pravo i još sam malko razvio njegovu polazišnu tezu: ustvrdio sam kako je krimić redovito – koliko god da je inače čista konstrukcija, gotovo fantastika – vjerna slika shvaćanja svijeta i života kakvo vlada u nekoj zajednici.

I nastavio sam: vjerojatno je riječ o tome da cijena života nije jednaka na sjeveru i na jugu. Na sjeveru život vrijedi mnogo manje jer je ugrožen sa svih strana, ili je barem bio onda kad su se stvarali mentaliteti i običaji. Ondje je klima surova, ondje ima i opasnih divljih zvijeri, a zbog svih onih močvara i nezdrava zraka česte su i bolesti svake vrste. K tome, na sjeveru je važna privredna grana stočarstvo, a glavna hrana domaće životinje, te se zato kolju janjci i pilići i guske, a čovjek susreće krv otkako se rodi. Dakako, obavljanje takvih poslova – ili samo njihovo promatranje – proizvodi u ljudi i mnogo ležerniji odnos prema ubijanju nego što ga ima netko tko tek tu i tamo usmrti kakvu ribu ili lignju.

Ukratko, za sjevernjake je nasilna smrt nešto s čime se suočavaju na svakom koraku, dok južnjaci imaju takvih iskustava mnogo manje. A ono s čime se čovjek suočava, o tome i pripovijeda, pa su zato krimići – povijesno gledajući – proizvod sjevera i na sjeveru su i danas češći. To vrijedi manje za Hrvatsku, a više za Europu: krimić su izmislili Britanci, a u njemu su i danas glavni Skandinavci. Kad se pak krimić ipak pojavi i na Sredozemlju, onda ta iznimka samo potvrđuje pravilo: u Italiji se, recimo, on ne piše na urbanome sjeveru, kao što bi se moglo očekivati, nego na ruralnome jugu, gdje postoji organizirani kriminal i gdje su i u zbilji ubojstva mnogo češća.

A na društveno stanje nadovezuje se i način na koji ljudi objašnjavaju sebe i svoje mjesto u svijetu, te koncipiraju pojam grijeha i pojam kazne. Jer, čini se da južnjaci, koji žive lagodnije, mnogo jače uzimaju k srcu ono čemu nas vjera uči, pa drže da to vrijedi i za ponašanje u svakodnevnom životu: ako Božja zapovijed kaže Ne ubij, onda se toga treba i držati. Nasuprot tome, sjevernjaci, koji su izloženi mnogo većim iskušenjima, skloni su pomišljati kako je ono što vjera propovijeda doduše lijepo i plemenito, ali kako je to ipak samo teorija, dok je životna zbilja nešto sasvim drugo. Zato oni zapovijed Ne ubij tumače na svoj način, dodajući joj fusnote: Ne ubij ako baš ne moraš, Ne ubijaj često, Ne ubijaj svoga. I, naravno, onda mnogo lakše ubiju nego južnjaci.

Tako sam nekako rekao onome zabrinutom potencijalnom piscu. Mladić je saslušao moje izlaganje kimajući glavom, a onda je uzvratio kako se uglavnom slaže sa mnom, ali kako ipak misli da ja njegov zavičaj vidim u ponešto previše ružičastom svjetlu. Jer, rekao mi je, nije da se ondje ljudi baš ne ubijaju: čine oni to itekako, samo što se ne služe nožem i pištoljem, nego riječima i gestama. Jer na jugu je uobičajeno da se čovjek dugo i slijepo mrzi sa svojim susjedima, da ne govori s rođenom braćom i sestrama, da prekine s prijateljima i postane im najgori dušmanin. A ne možeš nekoga ne trpjeti i pritom po cijeli dan gledati kako ti se podlo smijucka, ne možeš misliti da neki vinograd po pravdi pripada tebi, a ne tvome bratu, i u isto vrijeme svaki dan kraj toga vinograda prolaziti. To čovjeka naprosto poždere i krajnji rezultat je smrt, samo što ona dođe nakon duga mučenja.

Ja sam bio impresioniran tim opisom međuljudskih odnosa na jugu, pa sam savjetovao mladom piscu neka onda pripovijeda o tome: neka opiše tu trajnu mržnju i to polagano umiranje. A on mi je sav zdvojan odgovorio da se od toga ne može napraviti krimić.

S tim sam se morao složiti, ali sam mu rekao neka zbog toga ne tuguje, jer time ne gubi, nego možda i dobiva. Jer iz okolnosti koje je upravo opisao rađa se ozbiljna literatura, o čemu svjedoče knjige što su ih napisali Marinković, Novak ili Šegedin. Pa sam dodao kako je on osobno možda pozvan da piše upravo tako, a ne da se gnjavi s krimićima. Dapače, stavio sam mu na dušu da svakako pokuša.

Tako smo se rastali, obojica zamišljeni. On zato što je shvatio da su pred njim ozbiljni književni poslovi, a ja zato što sam uvidio da sam potratio život pišući uglavnom krimiće.