Strip-majstor europskih razmjera

Već površan uvid u bogatstvo strip-stvaralaštva Borivoja Dovnikovića svjedoči o njegovu značenju i kvaliteti ne samo u okvirima domaćega okružja. U vrhuncima svoga stvaralaštva taj autor stripa bio je među najvažnijim europskim stripašima

Podatak da je Borivoj Dovniković na nedavnom Salonu stripa u Vinkovcima ovjenčan nagradom za životno djelo tek djelomice može okruniti značenje toga hrvatskoga crtača, koji je uspješno djelovao u stripu, kao i u animiranom filmu. Dovniković je uspješan strip-crtač već punih šezdeset i sedam godina, jer njegovi su prvi stripovi objelodanjeni još 1945, kada je autor napunio tek petnaest godina. Ta su dva stripa, Čika Toša i strašan san te Udarnik Ratko naznačila raskoš Dovnikovićeva talenta, koji je vrhunce dosegnuo tijekom 1950-ih i 1960-ih u nizu kvalitetnih djela. Zasad posljednje ostvarenje Čipko i djed Filip nastavlja bogatu karijeru i premda nije posrijedi toliko glasovit uradak, nema nikakve dvojbe da je posrijedi strip u kojem ne uočavamo ni najmanju ruiniranost stila i izvedbe. Taj se hrvatski autor podjednako uspješno snalazio i u okvirima karikaturalnoga i u okvirima realističkoga stripa, a uvrštavamo ga u tzv. drugu generaciju hrvatskih strip-autora, generaciju čijim su dijelom bili Žarko Beker, Ivica Bednjanec ili Julio Radilović i koja je iznjedrila niz ostvarenja na razini onodobnih dosega europskoga stripa.

Izvorišta Dovnikovićeva stvaralaštva nalazimo u zlatnom dobu američkoga realističkoga stripa 30-ih godina prošloga stoljeća, zatim Disneyjevim stripovima toga razdoblja te radovima začetnika jugoslavenskoga, dakle i hrvatskoga stripa. Dakako, taj se crtač u pedesetak ostvarenja odlikuje osebujnim i vrlo prepoznatljivim stilom. Upravo zbog količine građe, ali i zbog činjenice da je tek manji dio Dovnikovićeva opusa dostupan u ponovno tiskanim strip-albumima, i ovaj osvrt može biti tek sužen segment značajki karijere toga hrvatskoga crtača, pa ću se tek površno osvrnuti barem na recentno dostupne strip-albume hrvatskih nakladnika, uspostavljajući pritom i poveznice s ostvarenjima koja još nisu, a zasigurno bi trebala biti, ponovno objavljena upravo zbog činjenice da su vrijedan prinos hrvatskoj kulturi i poveznica domaćega stripa sa svjetskim težnjama.

Širina stvaralačke imaginacije

Recentna dostupnost stripa Izgubljeni svijet prvi put objavljena 1951. i 1952. na stranicama dječjega lista Pionir urednika Mladena Bjažića predstavlja nam djelo koje je posve u skladu s onodobnim uzletom stripa. Scenarij je prema istoimenom romanu glasovitoga Arthura Conana Doylea osmislio scenarist Marcel Čukli, a uspjeh je stripa bio toliki da je već nakon završetka izlaženja u nastavcima Izgubljeni svijet objelodanjen i u strip svesku – što je u tom razdoblju bila vrlo rijetka pojava. Žanrovski odrediv kao fantastično-pustolovni strip realističkoga predznaka, taj je strip ogledni primjer crtačke raskoši Borivoja Dovnikovića. U tom je uratku hrvatski crtač iskazao povelik raspon stvaralačke imaginacije i pretpovijesne faktografije, ostvarujući izvedbu visokoga stupnja evokativnosti, jer je s lakoćom omogućio čitatelju viši prag uživljavanja u iscrtanu pripovijest. Krećući se u interpretiranju stilova američkoga realističkoga stripa i predratnih jugoslavenskih dostignuća, Dovniković je bez poteškoća iznašao vlastiti crtački rukopis. Rukopis koji se strelovito razvijao već u stripovima nastalim tijekom te 1952. i sljedećih godina, kao što su pustolovni Zlato rijeke Kangaroo ili adaptacija znamenitoga romana Emil i detektivi Ericha Kästnera. Crpeći nadahnuće iz crtačkih iskaza Andrije Maurovića ili Alexa Raymonda, hrvatski je stripaš promišljao postupke strip-režije, uporabu planova, rakursa i oblikovanje kompozicijskoga sklada i unutar samih prizora, kao i unutar čitavih strip-tabloa. Nije upitno ni da su i sljedeći stripovi poput Tragom izgubljenoga krda i Afrička ogrlica iznimni predstavnici pustolovnoga žanra, posve suglasni sa žanrovskim smjernicama ne samo stripa nego i filma, upravo u razdoblju kada se pustolovni predznak prebacio s Azije prema Africi.

Iz Dovnikovićeve nogometne trilogije

U ediciji Klasici hrvatskoga stripa nakladnika Vedis pod izdavačkom paskom Veljka Krulčića objelodanjen je prošle godine strip-album Novi centarfor i drugi nogometni stripovi, koji je domaćem čitateljstvu ponudio tri važne epizode s temom nogometa iz 1961. i 1962, izašle na stranicama zasigurno najvažnijega hrvatskoga strip-magazina, Plavog vjesnika. Iako nije riječ o čitavom serijalu, već o trilogiji, Novi centarfor, Čudesni tim i U zemlji lijepog nogometa sažimaju dvije prijelomne Dovnikovićeve preokupacije, strip i nogomet, a nastali su u samu vrhuncu popularnosti i kvalitete jugoslavenskoga nogometa, uspjesima na Europskom prvenstvu 1960. te pogotovo na Svjetskom prvenstvu 1962. Scenarij je potpisao beogradski sportski novinar Ljubomir Vukadinović, no nije posrijedi i prvi Dovnikovićev izlet u sportski strip, jer je čitavo desetljeće prije nastao znameniti strip Velika utakmica sa stilskim otklonom prema Disneyjevoj crtačkoj školi. No ako je Velika utakmica jedan od vrhunaca domaćega karikaturalnoga stripa 1950-ih, navedeni se stripovi odlikuju realističkim crtežom, tek s blagim stilizacijama. S polustoljetnim odmakom dokazuju oni da njihova čitanost nije bila tek posljedica popularnosti nogometa, već prije svega iznimne Dovnikovićeve crtačke izvedbe i primjerenoga Vukadinovićeva scenarističkoga postupka, koji nije patio od prevelika ideološkog utjecaja. Tematski usmjereni nogometu, ti su stripovi donijeli još niz zanimljivih motiva uklopljenih u građu. I premda opažamo mjestimična narativna sažimanja, eliptične preskoke verbalizirane stripovskim didaskalijama, posve je jasno da nisu posrijedi dramaturški propusti, nego prije svega uvjetovanost periodičnim oblikom stripa. Ako pritom možemo zapaziti mjestimičnu naklonost arhetipskim strukturama u karakterizaciji, određenu i društvenim stanjem, crtež Borivoja Dovnikovića ni s vremenskim odmakom ne gubi na kvaliteti. Raskadriravanje scena i montaža stranice primjerene su građi i nenametljivo vode čitateljev opažajni sklop prema dramaturškim vrhuncima pojedinih epizoda, kao i čitave trilogije. Neprestano gradirajući sportska natjecanja i privatne sudbine nekolicine središnjih likova, autori su uspostavili žanrovsko suglasje sportskoga stripa. Nadam se da neću pretjerati ustvrdim li da su upravo segmenti nogometnih utakmica toliko uspjelo iscrtani da u svojoj dinamici i slikovnosti kompozicija postaju posve ravnopravnima i kvalitetnoj sportskoj fotografiji, jer u stripovskoj izvedbi ne gube ništa od fotografskoga realizma.

Od stripa do animacije

U razdoblju nogometne euforije početka 60-ih godina prošloga stoljeća razvijala se i tek nedavno stasala televizija, a zasigurno je najpopularnija dječja emisija bila serija Mendo i Slavica, koja je 1963. prenesena u strip-izdanje na stranicama Plavoga vjesnika u scenarističkom predlošku Mladena Bjažića i crtačkoj izvedbi Borivoja Dovnikovića. Četrnaest epizoda Mende Mendovića označilo je tiražno najuspješnije razdoblje Plavoga vjesnika, a završetak posljednje u ljeto 1965. i svršetak najplodnijega strip-stvaralaštva Borivoja Dovnikovića i njegovu snažniju usmjerenost animiranom filmu, u kojem je stekao i svjetsku glasovitost. Povjesničari se hrvatskoga stripa, poput Veljka Krulčića, uglavnom slažu da usprkos činjenici da je neka vrst Dovnikovićeva zaštitnoga znaka, Mendo Mendović nije ni najbolji ni najzanimljiviji lik toga strip-crtača, ali je izrazito uspješno prenesen s televizijskih zaslona u strip. Televizijski je izraz Borivoj Dovniković zamijenio stilom sukladnim francusko-belgijskom karikaturalnom stripu, čije izvorište nalazimo u Tintinu znamenitoga autora Hergéa.

Naposljetku ću se osvrnuti na nedavno objavljen strip-album Susreti treće vrste, koji je okupio nastavke humorističko-satiričnoga stripa započeta 1983. u dvotjedniku za kulturu Oko. Borivoj Dovniković kao scenarist i crtač uspješno je percipirao sve veći društveni nesklad socijalističke Jugoslavije, na iznimno duhovit način obrađujući motive samoupravnoga socijalizma u raspadu u koji je pristigao svemirac. Nižući strip-pasice iz broja u broj, Dovniković je zbivanja u stripu prilagodio i društvenim zbivanjima, uspostavljajući zavidnu narativnu cjelovitost i jedinstvo izvedbenoga stila.

Već ovakav površan uvid u bogatstvo strip-stvaralaštva Borivoja Dovnikovića svjedoči o njegovu značenju i kvaliteti i ne samo u okvirima domaćega okružja, zacijelo i zbog činjenice da je u vrhuncima svoga stvaralaštva taj autor stripa, uz hrvatske suvremenike, bio i među najvažnijim europskim stripašima. Mogao bih tek ustanoviti da je šteta što se povijest hrvatskoga stripa revalorizira tek povremeno, uz djelovanje vrijednih pojedinaca, a među njezinim velikanima ime Borivoja Dovnikovića u samu je stožernom dijelu.