Prošlost u sadašnjosti

Sjajan je svaki prilog u knjizi Prosudaba, bogat znanjem iz raznih područja, potkrijepljen podacima, imenima, djelima i pun duševne energije koja se, prema autoru, uistinu može svesti na pulchrum, verum et bonum

Golemi je prinos hrvatskoj književnoj i kulturološkoj sceni Nedjeljka Mihanovića, dostojan naziva „ljudski Vezuv“, koji on u ovoj knjizi prosudbi spominje uz ime Beethovenovo, govoreći o važnosti manuskripta iz kojega se može iščitavati nastanak nekoga djela. Nakon mnogobrojnih prinosa na polju kulture, posebice književnosti, od 1958. do danas, sabralo se toliko mnoštvo važnih analiza, povijesnih i inih traktata u

54 godine rada, da se taj epitet može bez pretjerivanja dodati uz ime autora ove knjige.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Splitu, 2012.

Književne prosudbe spoj su književnosti, povijesti, politike, filozofije, sociologije, psihologije pa i autobiografskih fragmenata, kojih se, kaže, klonio u proteklim vremenima. U 59 poglavlja i pet stotina stranica Nedjeljko Mihanović podijelio je građu na tri kompozicijska poglavlja: Poezija, Proza i Miscellanea. Knjiga je opremljena kazalom imena, po potrebi znanstvenim bilješkama. Opširnost građe, tematski raspon i silna materija ne može se predstaviti u kratkom osvrtu te stoga kanim govoriti o artizmu ovih zapisa, o snazi riječi, bogatstvu i rasponu erudicije. Naravno i o slobodi prosudbi, potragom za istinom i prešućenim književnicima ili drugim osobama koje su političkim razlozima brisane iz javnoga života u Hrvatskoj, a koje su zavrijedile kvalitetom svojih prinosa da ih se uvrsti u povijest kulture. I ova je knjiga nastavak životnoga angažmana Nedjeljka Mihanovića u čijem je središtu ljubav prema istini, domovini, pojedincu, poštovanje osobnih i umjetničkih vrijednosti. Posvetio se više od pola stoljeća čuvanju silnica koje su usmjerene ne samo prema pripadnicima vlastitoga naroda nego i prema usporedbi sa zapadnim kulturološkim dosezima.

Svaki je tekst antologijske namjere i težine, sastavljen od podataka i citata, ali isto tako i prostudiran na način stručnoga kritičarskoga oka erudita i osjetljivoga jezičnoga izričaja koji plijeni bogatstvom sama analitičara jednako koliko i snagom proučenih i proživljenih autora o kojima piše. Autor Nedjeljko Mihanović bavi se u Prosudbama ovim piscima: Antunom Mihanovićem, Vladimirom Nazorom, A. B. Šimićem, Ivanom Petričevićem, Josipom Pupačićem, Milivojem Slavičekom, Ivanom Golubom, Ankom Petričević, Josipom Zvonimirom Čadežom, Antom Stamaćem, Tonkom Maroevićem, Nadom Pomper, Ivanom Šarolićem, Danicom Bartulović, Ivanom Toljem, Draženom Zetićem, Zoranom Jurišićem, Đurđicom Tičinović. Ovo je prvi dio posvećen poeziji. U proznim osvrtima nalazimo: Alberta Fortisa, Alfonsa Pavicha, Ivanu Brlić-Mažuranić, Vladimira Nazora, Mladena Hanzlovskog, Vitomira Lukića, Ivana Aralicu, Zlatka Tomičića, fra Marka Mišerdu, Dubravka Horvatića, Nevenku Nekić i Ivana Ugrina. Poglavlje Miscellanea (u značenju mješovito) analizira: Marijana Matkovića i Zavod za književnost i teatrologiju, Lingvističku stvarnost hrvatskoga književnog jezika te još petnaestak problemski uvrštenih tekstova, među kojima osobito mjesto zauzimaju oni o Poljicima, rodnom kraju Nedjeljka Mihanovića.

Ostaje dojam da se knjiga bavi ne samo velikanima hrvatske književne scene nego i onima koje je svojevremeno Antun Barac uvrstio u svoje djelo Veličina malenih (1947). Ta naslovna sintagma nije samo sažeta ideja djela, kako kaže Dubravko Jelčić, već i temeljni program Barčeva kritičkog i povjesničarskoga istraživanja hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća.

Možda se na toj idejnoj liniji nalazi i ovo najnovije djelo Nedjeljka Mihanovića. On pronalazi u tim malenima izraz našega identiteta, svijesti i emotivnosti, izvornosti i svojevrsne veličine. Bez prinosa tih malenih bila bi hrvatska književna scena daleko siromašnija i, kao što bi rekao Kant, ne bi bilo moguće „vidjeti Boga u svakoj sitnici“.

Sjajna Mihanovićeva rečenica podnosi širine ponekad i čitave stranice teksta, razvedena i okićena primjerenim epitetima, magična i puna njemu dobro poznatih domaćih i svjetskih analogija, prožeta pasatizmom tradicije, u kojoj pronalazi najkvalitetnije primjere, čuvajući dostojanstvo jezika. Odabrani su motivi plastični i dijagnosticirani skalpelom dubinskoga zahvata, prožeti slikarskom dimenzijom imaginacije i ulaženjem u tuđu artificijelnost, sam se zanosi i njeguje parnasovski kult forme vlastita izričaja. Pronalazi piščeve različitosti i originalnosti, kao i onu Vječnost i zajedništvo „samaca u svemiru“ baveći se transcendentalnim kao i nihilističkim, poštujući originalnost i samoću stvaratelja. U kritičkom, ali i rijetkom dodirivanju promašaja, sagledava nepotrebni antropocentrični psihologizam, ali više se bavi skladnošću, jasnoćom, istančanošću, školom reda, harmonije, nadahnućem. Osobito se to osjeća u njegovim analizama pjesnika poniklih na obalama našega mora u čijim djelima pronalazi čudesne fenomene mora i neodoljiv sirenski glas juga.

Rečenični ritam pisca Nedjeljka Mihanovića čvrst je i siguran kao monolitni stupovi romanike među kojima je odrastao na jugu naše Hrvatske, urešen kao renesansne utrobe naših katedrala, oblikovan od alabasternih poliranih ploha, ponegdje zanjihan kao andante juga, gladak kao largo pučine u smiraj dana, ponegdje blistav i uvijek čitak i razumljiv pa ma koliko složenu misao izricao. Iako su jezični oblici puni latinizama, sentenci iz klasičnih djela, trajno zauzimajući općečovječanske prostore, uvijek je oslonac na onom pojedincu i Vječnosti koja se vezuje uz carstvo duha izrasla na osobitom mjestu domaćega mjesta rođenja, vrelo gdje se pojedinac napajao od prve pojave njegove svijesti. Gdje nema toga pojedinca, nema više ni čuda. Za Nedjeljka Mihanovića, ne samo u ovom djelu, pojedinac ili individua (koja riječ znači nedjeljiv), s vlastitim karakteristikama, razlikuje se od osobe koja na neki način pripada carstvu duha. Tako se ovaj koncept osobe oslanja na kršćansku ideju i transcendentalnu dimenziju osobe. Ta se očituje u mogućim darovima koje Mihanović pronalazi u piscima i smatra da se pojedinac, osoba koja se prepušta Vječnosti i biva u samoći, stvara okvir najvećega ovozemaljskoga prostora za Apsolutno.

Možda je najoštriji kritički tekst analiza Fortisova Puta po Dalmaciji (1774). Nekomu se može učiniti da je nepotrebno sadašnje iščitavanje davno objavljena putopisa, o kojem je pisao kritički samo jedan kulturolog, Sinjanin Ivan Lovrić (1754–1777). Mihanović govori o faktografskim i mentalnim pukotinama toga teksta kao i krivotvorinama koje je venecijanski prepotentni pripadnik komercijalno-plutokratskoga kruga i privilegiranoga sloja mondene gospode zapisao i ostavio kao memento na opsesije trajnih teritorijalnih presezanja na našu obalu.

Čitajući taj minuciozni analitički tekst o Albertu Fortisu, koji na hrvatskoj obali Jadrana nalazi samo egzotiku, barbarski mentalitet, izopačenost stanovnika, dijaboličnost njihova života pa čak i „zastrašujući“ krajolik(!), koji naziva grubim, grotesknim i ukletim! Mihanović objašnjava Fortisove motive vrlo jakim argumentima.

Govori Fortis o izljevima nasilja, hajdučije, mračnim putovima nemorala, okrutnosti i strahotama kojima se odlikuju ti Morlaci. (Sjetih se kako je početkom Domovinskoga rata slično govorio Bettino Craxi, talijanski političar , nazivajući nas divljačkim balkanskim plemenima koje treba pustiti da se poubijaju.) Ta zlobna podmetanja proizlaze iz dva razloga: vječne težnje zapadne obale da sebi pripoji našu stranu, a i povijesne nepismenosti. Na samo jednom primjeru možemo naslutiti količinu zlobe kojom u svom viaggiu Fortis prohodi našim uzmorjem: „Od građevina u Šibeniku je vrijedna pažnje stolna crkva, premda potječe iz barbarskih vremena.“ Sic! Iz cijeloga putopisa jasno je da Fortis krivotvori ne samo povijest nego čak i viđeno, dovodeći sve do apsurda i negacije iole uljuđenoga. S tim se taksativno obračunao Mihanović, kojega boli neistina pa ma kako davna bila, a posebno raspamećena i puna mržnje što iz pera Alberta Fortisa ostaje u zapisu o Poljicima: „Postoje staništa ljudi divljih i možda surovih poput medvjeda... to su divljaci svikli na surov život…“

Sjajan je svaki prilog u knjizi Prosudaba, bogat znanjem iz raznih područja, potkrijepljen podacima, imenima, djelima i pun duševne energije koja se, prema autoru, uistinu može svesti na pulchrum, verum et bonum. Tim geslom dočekalo ga je i Splitsko nadbiskupsko sjemenište. Tekstom o Sjemeništu odaje Mihanović počast značenju toga zavoda i Gimnazije koju je sam osam godina pohađao pa sjećajući se toga razdoblja života zapisuje: „Otvaraju se vlastite dubine podsvijesti i destilacije stvarnosti, protkane sugestivnom magijom dragih mladenačkih razglednica i kao emocionalni kompleks progovaraju glasom između poezije i stvarnosti. Prožimaju me vibracije duše koje i danas u meni izazivaju zanosno, čisto raspoloženje, reakcije senzibiliteta i poneku biser-suzu punu intimnog doživljavanja subjektivnih zgoda i nezgoda.“

Mislim da je Vlado Gotovac bio apsolutno u pravu kad je rekao: „Jer mi nismo samo ono što smo činili, već i ono sto smo sanjali.“ Iako Mihanović na početku ove knjige kaže da nikada nije pao u iskušenje da bez posebna povoda piše povijest svoga života, on je to činio u svome radu sve vrijeme – izborom tema, ljudi, načinom kojim se suprotstavljao neistini, pažnjom kako brusi rečenicu, kako njeguje hrvatski jezik, razotkriva podmetanja i zanosi se jednako snovima i stvarnošću. Jednom sam zapisala da nisu uspješni pisci oni koji imaju „ispravan“ stav prema komunističkoj državi i stvarnosti, kako je to duhovito i slično davno rekao Mihail Bulgakov, nego oni koji imaju ispravan stav prema Vječnosti. I tu je moja najsnažnija dodirna točka s mislima u knjizi Književne prosudbe Nedjeljka Mihanovića.