Posvećeno Dunji Vejzović

Slavuji nisu ptice selice, ali prigodni naslov koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, Hrvatski slavuji iz Berlina i Züricha, želio je naznačiti da se sopranistica Evelin Novak i bas-bariton Krešimir Stražanac, hrvatski uspješni pjevači mlađe generacije, prigodno sele iz prestižnih i uglednih opernih pozornica u HGZ, u ciklus Molto cantabile KDZ-a. Slavuji su i po svojim pjevačkim sposobnostima i izobrazbi i zato što, premda je njihov potencijal prepoznat i prije, za njegov razvoj tu nije bilo dovoljno mjesta. I, slikovito rečeno, trbuhom za kruhom s već svim dobro znanim materijalnim poteškoćama koje prate takav put oni su se zarana hrabro otisnuli u bijeli svijet nemile konkurencije bilo da je riječ o školovanju, potrazi za stipendijama, audicijama svake vrste. I evo, relativno brzo, stižu solistički angažmani za Evelin Novak u Berlinu i Krešimira Sražanca u Zürichu. Očito je veliki poticaj mladim pjevačima bio i studij u klasi Dunje Vejzović u Stuttgartu pa u iscrpno opremljenoj programskoj knjižici urednika Zlatka Madžara Stražanac zapisuje da je ona svojevrsni Antuntun hrvatske klasične glazbe, koja je uvijek radila na svoj način. Antuntunu je sve išlo naopako, a ovdje je uz neopisivu upornost – obratno, zapisuje Stražanac. Stoga je njihov recital bio posvećen 20. obljetnici pedagoškog djelovanja Dunje Vejzović, kojemu se posvetila nakon velike svjetske karijere. Dva desetljeća upornosti i, nije nevažno spomenuti, dragocjena iskustva svjetskih scena, dirigenata, partnera i snimanja za ugledne tvrtke, koje mijenja perspektivu u pristupu, zacijelo ima svoje dobre ishode.

Evelin Novak i Krešimir Stražanac uz klavirsku pratnju Cornelisa Witthoeffta u HGZ / Snimio Mirko Cvjetko

Prvi dio večeri bio je posvećen popijevci, oglednoj mjeri za glas i klavir za kojim je bio sveznajući i senzibilni pijanist Cornelis Witthoefft i koji je svoje umijeće posvetio upravo pjevačima. U nizu pjesama Richarda Straussa, Hansa Pfitznera, Dore Pejačević, Josipa Hatzea, Luje Šafranek-Kavića i Ivana pl. Zajca, dvoje se umjetnika na smjenu svojski i znalački posvetilo. Teško bi bilo nešto posebno izdvojiti u visokoj razini izvedbe pune razumijevanja za tekst i glazbu i posebnost nijansiranja svake pjesme – od početka Allerseelen Richarda Straussa Evelin Novak ili njezine iznimno intenzivne Vjerujem dragi Dore Pejačević do publici slabo poznatih pjesama Hansa Pfitznera u izvedbi Krešimira Stražanca ili što drugo. Iako ispričan zbog bolesti i visoke temperature, Krešimir Stražanac nije se dao omesti, spreman na ozbiljnost pojedinih pjesama baš kao i na pošalice Malog Radojice Dore Pejačević. Uza zanimljiv uvod iz opusa 1. Arnolda Schönberga, drugi je dio večeri okrenuo sliku: opera i opereta uz klavir. Sancho Panza iz Massenetova Don Quichottea ili Micaële iz Bizetove Carmen, zatim vedrija strana iz opereta Millöckera, Straussa i za kraj duet Bess, You Is My Woman iz Gershwinove Porgy i Bess. Izazovan i raznolik repertoar pokazao je da su pjevačke preobrazbe uz dobru izobrazbu i kontrolu za Evelin Novak i Krešimira Stražanca moguće, što im može osigurati opstanak u sve većoj konkurenciji sve otvorenijega (grozno je reći) tržišta umjetnicima. Hoće li se i kada za njih naći mjesta na repertoarima hrvatskih opernih kuća pitanje je, ali ciklus Molto cantabile s dosad odličnim nastupima Tomislava Mužeka, Luciana Batinića, Martine Zadro te ovoga najnovijega pokazao je da je s razlogom pokrenut. Publika nije toliko blesava kakvom se nastoji prikazati stalnom kupnjom i dobrih i kojekakvih svjetskih zvijezda u okrnjenim programima, pa je dvorana na koncertima u tako skliskoj formi pjevačkog recitala dupkom puna. Djelomično i stoga što su pjevači uspjeli drugdje. Hrvatski sindrom ili nemo propheta...?