Oskarovski kandidati iz sjene

Film Seanse je ostvarenje koje uspješno i efektno nadilazi ograničenja i standarde tipičnog oskarovskog filma, dok Zvijeri južnih divljina nude odlično režiranu, vrlo atmosferičnu i efektno snimljenu, ali značenjski pojednostavnjenu priču

Na repertoarima domaćih kina su i dva kakvoćom različita filma koja u očekivanju skore dodjele Oscara figuriraju kao svojevrsni kandidati iz sjene, spavači ili sleeperi, koji posjeduju stanoviti potencijal da u konačnici donekle pomrse planove ostvarenjima s najviše nominacija. Riječ je o biografskoj romantičnoj drami Seanse scenarista i redatelja Bena Lewina, za ulogu u kojoj bi sjajna Helen Hunt Oscar za glavnu žensku ulogu mogla preoteti fantastičnoj Emmanuelle Riva (Ljubav) te precijenjenima Jessici Chestain (Operacija Bin Laden), Jennifer Lawrence (U dobru i u zlu), Naomi Watts (Nemoguće) i devetogodišnjoj Quvenzhané Wallis, protagonistici socijalne egzistencijalne fantasy-drame Zvijeri južnih divljina suscenarista i redatelja Benha Zeitlina. Također znatno precijenjen Zeitlinov dugometražni prvijenac prethodno je nezasluženo zasut nagradama na festivalima diljem svijeta, od Cannesa i Sundancea do Stockholma i Ghenta, a nominiran je i za Oscare u kategorijama najboljega filma, adaptiranoga scenarija i montaže.

Kadar iz filma Seanse

Kad se kaže da su na istinitoj priči temeljene Seanse tipičan oskarovski film, to u konkretnom slučaju ne znači da je riječ o slabu ostvarenju. Dapače. Svakako, riječ je o dijelom proračunatu filmu koncipiranu da u gledatelja izazove i smijeh i suze, baš kao i empatiju i melodramsku katarzu, ali ipak ne i o naslovu koji bi to činio na doslovan, trivijalan i patetičan način. Seanse jesu oskarovski film u smislu da idu niz dlaku članovima američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti koji favoriziraju stvarne ili fiktivne biografske priče o hendikepiranim osobama koje su pronašle načina da nadvladaju svoje nedostatke ili da se barem uspješno nose s njima. No u gotovo svim drugim segmentima, tematskim, idejnim i izvedbenima, posrijedi je ostvarenje koje uspješno i efektno nadilazi ograničenja i standarde tipičnog oskarovskog filma.

Tjelesno hendikepiran protagonist

U tematskom smislu Seanse se nadovezuju na odličnu i Oscarom za najbolji film s neengleskoga govornog područja ovjenčanu biografsku dramu Život je more Alejandra Amenábara te na recentnu humornu biografsku egzistencijalnu dramu Nedodirljivi Oliviera Nakachea i Erica Toledana, kojoj su opravdano izmaknule predviđane oskarovske nominacije. Uz određene ograde i nijanse, u svim trima slučajevima riječ je o tezičnim, nimalo pesimističnim te inicijalno melodramskim storijama o tjelesno drastično hendikepiranim ljudima koji neočekivanom vedrinom i optimizmom, snagom duha te odlučnošću da do posljednjega daha prkose životnim okolnostima, s lakoćom stječu prijateljstvo i ljubav osoba iz svoje okoline, kao i nepodijeljenu naklonost gledatelja. Baš poput kvadriplegičara iz Amenábarova filma te poput tetraplegičara iz Nedodirljivog, i od djetinjstva od poliomijelitisa oduzeti Mark O´Brien (John Hawkes) može pomicati samo vrat i glavu, a sa svijetom izvan doma komunicira složenom aparaturom koja mu omogućuje pisanje i telefoniranje. Godina je 1988, i 38-godišnji Mark, koji svega četiri sata dnevno smije provesti izvan metalnih pluća koja mu osiguravaju preživljavanje, osjeća sve veće nezadovoljstvo potpunim izostankom seksualnog života. Ne samo što nikad nije poljubio neku djevojku, a o nečem intimnijem da se i ne govori, on se nikad nije ni samozadovoljavao, pa čak ni kao odrastao muškarac nikad nije vidio svoje tijelo. Na pitanje vjeruje li u Boga, Mark duhovito odgovara da mora, jer koga bi inače okrivljavao za svoje nepodnošljivo stanje, a kao razmjerno slobodouman vjernik lokalnom svećeniku redovito ispovijeda svoje grijehe poput bludnih misli i neugodnih erekcija koje mu nehotice izazivaju maserke.

Kadar iz filma Zvijeri južnih divljina

Nedavno je službu u njegovoj četvrti preuzeo novi svećenik, sućutni i tolerantni otac Brendan, s kojim će Mark razviti vrlo prisan i otvoren odnos pun razumijevanja i povjerenja. Kad mu čovjek deformirana tijela koji na ispovijedi u crkvu stiže na bolesničkom krevetu otkrije da prije neizbježno preuranjene smrti želi pod svaku cijenu osjetiti ženski dodir i doživjeti seksualno uzbuđenje, otac Brendan isprva se počne snebivati, da bi ubrzo promijenio mišljenje i počeo iskazivati gotovo bezgranično razumijevanje, koje će se naposljetku pretvoriti i u otvoreno savjetovanje. A kad od svećenika dobije dopuštenje da pronađe ženu voljnu s njim spolno općiti za novac, Mark će od brižne mlade njegovateljice Vere doznati da se time u znanstvene svrhe istraživanja seksualnosti hendikepiranih osoba bavi sredovječna Cheryl Cohen Greene, majka tinejdžera Tonyja i supruga prilično tolerantna Josha. Isprva svemu pristupivši strogo racionalno i znanstveno pedantno, detaljno bilježeći promjene Markovih psihofizičkih stanja pri pogledima na njezino golo tijelo i pod njezinim dodirima, Cheryl će se naposljetku i protiv volje zaljubiti u autoironičnog i vrlo senzibilna pjesnika, koji će joj posvetiti i nadahnute stihove. Isto se prije toga dogodilo romantičnoj studentici Amandi, koja će potkraj dijelom i u bijegu od osjećaja prema njemu otići na studij u Njemačku, a Mark će naknadno duhom, jednostavnošću i neposrednošću osvojiti i dobrodušnu Susan, uz koju će dočekati i smrt u 49. godini. Dok će i Cheryl i Amanda grcajući u suzama svoje osjećaje prema Marku u znak alibija lažno opisivati platonskom ljubavlju, blokirane nepisanim društvenim pravilima o zazornosti i neprihvatljivosti veze s praktično posve oduzetim muškarcem, jedino će Susan i izborom zajedničkoga života i na njegovoj sahrani biti iskrena i prema sebi i prema drugima. No valja imati razumijevanja za postupke Cheryl i Amande, jer prvu u poduzimanju radikalnih koraka onemogućava odgovornost prema suprugu i sinu, a druga je djevojka u dvadesetim godinama od koje je zbog mladosti nerealno i očekivati drukčije izbore.

Pretenciozno i trivijalno

U prikazivanju Cherylina bračnog i intimnog života autor ne samo što se planski ustručava naglašenije emotivnosti i prisnosti, već i s nekoliko detalja efektno sugerira možebitne razloge njezina zaljubljivanja u Marka. U objema scenama u kojima je Cheryl u krevetu sa suprugom Joshom, nezaposlenim čovjekom koji prema njezinim riječima „filozofira sam za sebe“, on je gotovo poput Marka nepokretno izvaljen pored nje i već tone u san, dok ona liježe i počinje čitati knjigu. Redatelj time jasno sugerira da je Josh u krevetu barem podjednako ako ne i više nepokretan od Marka, koji se pak intenzivno trudi i zdušno eksperimentira. Dakako, Mark je u smislu ljubavničkog iskustva i angažmana na razini adolescenta, a u tjelesnom je smislu krhak i nezaštićen poput djeteta, pa bi se Cherylini osjećaji prema njemu mogli opisati i kao kombinacija majčinske zaštite i ponovnoga djevojačkog otkrivanja čari seksa koji je u braku zacijelo sveden na rutinu. Poseban šarm i u određenoj mjeri kakvoću filmu daje sjajna uloga Williama H. Macyja, koji s iznimnim uživljavanjem interpretira svećenika koji toliko razumije Markove tako ljudske intimne probleme, da je u svrhu njihova rješavanja spreman i na potpuno odustajanje od nekih Božjih zapovijedi, crkveno propisanih etičkih normi i dogmi. Da nema nepotrebne dramatične sekvence s iznenadnim nestankom struje zbog čega se zamalo kobno isključe Markova metalna pluća te da je u završnici izostavljen optimističan glas preminuloga protagonista u offu, dojmovi o Seansama bili bi još povoljniji.

Pretenciozne, artificijelne i egzistencijalnom new-age filozofijom opterećene Zvijeri južnih divljina nude odlično režiranu, vrlo atmosferičnu, ugođajem sugestivnu i kamerom Bena Richardsona efektno snimljenu, ali i značenjski pojednostavnjenu, u osnovi trivijalnu te u cjelini anakronu i licemjernu priču o šestogodišnjoj Hushpuppy, bistroj i senzibilnoj klinki koja, na otoku Jean Charles zvanom Kada pred obalom Louisiane živeći uz teško bolesnog oca Winka koji i po cijenu smrti odbija liječenje, predosjeća skori dolazak možda opasnih pretpovijesnih zvijeri koje su se zbog globalnog zatopljenja oslobodile iz vječnog leda i krenule u pohod svijetom. Djelo naglašene poetičnosti, elegičnosti i sjete afirmira život u suglasju s prirodom i plemenskom tradicijom, od lovljenja ribe rukom (?!), preko razgovora s pokojnim roditeljima, do umiranja od bolesti koje su možda i izlječive, no to čini na neartikuliran i teško probavljiv način.