O ljudima i zmajevima

Dvije skulpture Baziliska izvorno su bile postavljene ispred mauzoleja feldmaršala Lavala Nugenta Mir junaka na Trsatskoj gradini. Nažalost, jedna je raskomadana, a druga već neko vrijeme oštećena. Obje skulpture trebale bi se vratiti na Gradinu već u prvoj polovici ove godine

Zahvaljujući trogodišnjem zalaganju mlade povjesničarke umjetnosti Petre Abramović, dvije metalne skulpture Baziliska, poznatije kao Trsatski zmajevi, nedavno su otpremljene na restauraciju u zagrebačku Ljevaonicu umjetnina Ujević. Djelatnici ljevaonice, pod nadzorom mjerodavnoga konzervatorskog odjela, preuzeli su fragmente i skulpturu s Trsatske gradine u radionicu, gdje će obaviti konzervatorsko-restauracijske, sanacijske i rekonstrukcijske radove. Trsatske je zmajeve 1864. izradio austrijski kipar Anton Dominik von Fernkorn. Dvije skulpture Baziliska izvorno su bile postavljene ispred mauzoleja feldmaršala Lavala Nugenta Mir junaka na Trsatskoj gradini. Nažalost, jedna je raskomadana, a u Muzeju grada Rijeke sačuvali su oko 70 posto njezinih fragmenata. I druga skulptura već je neko vrijeme oštećena. Obje skulpture trebale bi se vratiti na Gradinu u prvoj polovici ove godine, a radove financira Grad Rijeka. Ukratko smo, eto, prenijeli vijest koja većini građana Hrvatske ne znači previše – a trebala bi! I to iz više razloga!

A. D. Fernkorn, Bazilisk, 1864.

Laval Nugent of Westmeath, grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa i rimski princ rodio se u Ballynacoru u Irskoj, 3. studenog 1777, a umro je u svom, nekad frankopanskom, dvorcu u Bosiljevu 22. kolovoza 1862. S posebnom kraljevskom dozvolom 1793. stupa u austrijsku vojsku, gdje je bio štićenik svoga strica, podmaršala Jacoba Roberta Nugenta. (Ovdje se mora napomenuti da je, od trideset portreta najistaknutijih austrijskih zapovjednika u Vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu, čak dvanaest irskoga podrijetla. Bečki Kriegsarchiv na listi časnika svih rangova od 1630. do 1830. navodi čak 1500 Iraca. Ta dva podatka pojašnjavaju nam dolazak Lavala Nugenta u redove austrijske vojske – riječ je o prilično uobičajenu putu za nadobudne Irce.)

Sraz s Napoleonom

Nugent brzo napreduje tijekom Napoleonskih ratova te je 1809. general-bojnik i načelnik stožera nadvojvode Johanna u Italiji. Na mirovnim pregovorima s Napoleonom u Schönbrunnu bio je drugi opunomoćeni austrijski pregovarač – uz ministra vanjskih poslova grofa Metternicha – no odbio je potpisati predložene uvjete kojima je Austrija gubila Hrvatsku južno od Save. Na svoju ruku oslobađa Hrvatsku 1813. krenuvši s brigadom iz Zagreba, preko Bosiljeva, prema Rijeci. Nakon teških borbi oslobodio je Istru od Francuza te ispred crkve Sv. Justa (San Giusto) u Trstu završava operacije postrojivši hrvatske vojnike pod austrijskom zastavom 10. studenog 1813. Nakon što je vratio papu Pija VII. u Rim 1815, dobio je od njega titulu Rimskog princa i dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci). U Napulju, gdje je vratio Burbonce na prijestolje, postaje vrhovni zapovjednik kraljevstva (1815–1819) i ženi se Giovannom Riario-Sforza. Bavio se arheološkim istraživanjima u Minturnu, gdje je iskopao rimske skulpture i starogrčke vaze, što je sve, preko Venecije, prenio u Hrvatsku. Smatrajući se, preko žene, nasljednikom Frankopana, odlučuje otkupiti njihove nekadašnje posjede od Vinodola do sjeverne Hrvatske. Bosiljevo kupuje 1820, Staru Sušicu 1823, Trsat 1824, Dubovac 1837, gradi dvorac Stelnik 1834, kupuje najljepši dvorac u Hrvatskoj, Januševac, 1855. Na vrhuncu moći obitelj Nugent posjedovala je četrnaest dvoraca u Hrvatskoj. Laval Nugent bio je vrhovni vojni zapovjednik Šlezije i Moravske (1839–1840), Hrvatske (1840–1842), Unutrašnje Austrije i Tirola (1848–1849). Trebao je biti hrvatski ban 1840. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom pokretu i zaštitnik Ljudevita Gaja, na kojeg je osobno pazio njegov sin Albert. Utemeljio je na Trsatu Museum Nugent 1843. kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj – s neobičnom i bogatom zbirkom umjetnina.

A. D. Fernkorn, Laval Nugent, 1864.

Arheološki je muzej u Splitu stariji (utemeljen 1820), no Dalmacija je u to vrijeme bila u drugom državnom statusu. Museum Nugent zamislio je Laval Nugent još 1824, a prenošenjem iz Venecije dvadesetak rimskih skulptura i 1500 starogrčkih vaza 1838. u kaštelu na Trsatu postavio je temelje institucije. Ozbiljniji rad započinje 1842, kad na Trsat dolazi Mijat Sabljar kao kustos zbirke. S njim je surađivao Giacomo Paronuzzi, mletački kipar, kao restaurator. Kamena ploča s natpisom Museum Nugent postavljena je 1843. (danas je u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Mijat Sabljar bio je, potom, jedan od utemeljitelja Narodnog muzeja u Zagrebu 1846. Osim skulptura i vaza, zbirka Nugent uključivala je tridesetak poprsja, numizmatiku, brončane skulpture, knjige iz 13. i 14. stoljeća, renesansno i barokno pokućstvo i, najvažnije od svega, više od dvjesto slika preuzetih iz zbirki obitelji d’Este (Ferrara, Modena) i Foscari (Venecija). Najvažnija djela bila su: jedno Leonarda da Vincija, veliki Posljednji sud braće Carracci, veliki Rubensov Bakanal, vrlo rani Tizianov triptih Bogorodica sa Sv. Rokom i Sv. Antom (Sv. Rok je u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci), veliki Sv. Franjo od Ribere, Michelangelova Fortuna, velika stropna Alegorija Paola Veronesea i njegova skica za Svadbu u Kani (u PIPM-u), velika stropna slika Amor i Psiha koju je naslikao Tintoretto, Alegorija Proljeća i Alegorija Jeseni Andrije Medulića (ulje na drvu, jedna danas u Splitu, druga u Opatiji), iznimno Poklonstvo kraljeva kao najvažnija slika koju je Giorgione ikad naslikao (danas u PIPM), više slika Guida Renija, Luce Giordana (dvije su velike slike u zagrebačkom Muzeju Marton), G. B. Tiepola, Palme Mlađeg (veliki je Pokop Kristov u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, Sv. Lucija u PIPM-u), dva Rafaela...

Turobne sudbine skulptura

Nakon ekonomskog sloma obitelji 1881. uslijedio je niz dražbi, a najvažnija je bila 1902. Arheološki je dio zbirke 1894, zahvaljujući Isidoru Kršnjavom, u 86 sanduka prešao u Arheološki muzej u Zagrebu, a od slika je sedamdesetak ostalo do danas sačuvano u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Osim već spomenutih tu su i djela: Bonifacija Veronesea, El Greca, Lorenza Coste, Leandra Bassana, G. B. Piazzette, Gasparea Dizianija, Salvatora Rose, Ribere, Canaletta, Francesca Albanija, Correggia, Giulija Carpionija…

Kao dobar prijatelj nadvojvode Johanna, najsposobnijega Habsburgovca i kratkotrajnog upravitelja Njemačke 1848, postavlja Josipa Jelačića za bana i spašava austrijske interese u sjevernoj Italiji predvodeći veliku vojsku hrvatskih graničara. Potom predvodi pomoćnu vojsku u ratu s Mađarima. Uz Radetzkog i Windischgrätza treći je feldmaršal cijele Monarhije 1849. Smatrao se Hrvatom te su mu sinovi Albert i Artur govorili i hrvatski, dok je to hrvatsko plemstvo uglavnom izbjegavalo, preferirajući latinski, njemački i mađarski.

Laval Nugent kupio je posve ruševan Trsat 1824. i postupno ga obnavljao. Središnji objekt, po njegovoj koncepciji, postao je dorski hram Mir junaka, u kojem je planirao sarkofage za suprugu i sebe. Po njegovoj zamisli ispred hrama podignuta su dva stupa: onaj kojim je Napoleon obilježio svoju veliku pobjedu kod Marenga 1800. te drugi, s njim u paru, kojim je Nugent obilježio svoje pobjede 1813. te završetak operacija u Marengu. U samoj grobnici, koju je gradio umjetnički klesar Scrosoppi, a u kojoj je Niccolo Bregatto dovršio mramorni oltar 1854, bilo je položeno tijelo Giovanne Riario-Sforza, umrle u Parizu 1855. Tijelo feldmaršala Nugenta položeno je u sarkofag obložen mramorom 1862. Na sarkofazima su izvorno stajale mramorne biste supružnika koje je isklesao Antonio Canova, najveći kipar klasicizma, još 1822. No što je s Fernkornovim Zmajevima?

U ozbiljnoj monografiji Fernkorn Hansa Auerenhammera, otisnutoj u Beču 1959, navodi se da su Zmajevi postavljeni ispred Nugentove grobnice 1863/1864. Također se spominje gipsana Nugentova bista koja je tada bila u Arheološkom muzeju u Zagrebu i koja je oprezno datirana u 1862. To zahtijeva da se ponešto kaže o Fernkornu i da se stvari malo preciziraju.

Anton Dominik von Fernkorn (Erfurt, 1813–Beč, 1878) polazio je obrtnu školu u Erfurtu. U Münchenu je od 1835. do 1839. radio u ljevaonici J. B. Stiglmaiera i usporedno studirao antiku na Akademiji za likovne umjetnosti, u atelijeru L. Schwanthalera. U Beč dolazi 1840. i počinje raditi s kiparom J. Preleuchtnerom. Ono što Auerenhammeru nije bilo poznato, za feldmaršala Lavala Nugenta izradio je 1850/1851. prva dva zmaja (vis. 140 cm) za dvorac u Bosiljevu! Zmajevi su bili rađeni istodobno s njegovom velikom skulpturom Sv. Juraj ubija zmaja (1853), čiji je treći odljev već neko vrijeme na trgu pokraj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Bosiljevački zmajevi imali su još turobniju sudbinu od trsatskih. Jednog je Artur Nugent prebacio na prostor ispred obiteljske kuće, odmah do Kamenitih vrata u Zagrebu. Taj je, potom, bio pohranjen u Arheološkom muzeju, zajedno s gipsanom bistom, no tijekom Drugoga svjetskog rata izgubio mu se svaki trag! Drugi je ostao u Bosiljevu i ukraden je prije nekoliko godina! Dakle, feldmaršal Laval Nugent, kao jedan od najmoćnijih ljudi Habsburške Monarhije, bio je u dobrim odnosima s Fernkornom – koji je istoj Monarhiji podario veličanstvene spomenike. Najvažniji su mu radovi u Beču konjanički spomenici nadvojvodi Karlu i princu Eugenu Savojskom na Heldenplatzu, gdje sa svojih 18 metara visine dominiraju prostranim trgom. Za Artura Nugenta izradio je potom još dva zmaja 1863/1864. Dakle, nakon očeve smrti Artur Nugent odlučio je nastaviti njegovo djelo. Naručio je od Fernkorna dva zmaja za trsatsku grobnicu, ali i dvije mramorne biste roditelja. Gipsano poprsje Lavala Nugenta danas je u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, dok je mramorna bista, potpisana i datirana 1864. godinom, u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Prema Arturovoj zamisli u grobnici su postavljene Fernkornove biste umjesto Canovinih, koje su prebačene u obližnju stambenu zgradu (danas su u Pomorskom i povijesnom muzeju). Također je na strop grobnice postavljena velika Tintorettova slika Amor i Psiha.

Povratak zmajeva

Originalno je istočni trsatski zmaj imao kraljevsko žezlo i dekorativnu, metalnu traku s obiteljskim geslom Decrevi (Odlučio sam), dok je zapadni imao štit s većim grbom obitelju Nugent te manjim Riario-Sforza. Grb Nugentovih uključuje hermelinske repiće, simbol kraljevskoga roda. Zmajevi su, u osnovi, dekorativni držači grbova, a po formi vezuju se uz grb slavne obitelji Drake (Drake = Draco = Zmaj), s kojom su se Nugenti davno orodili. Možda nam se kraljevsko žezlo i hermelinski repići mogu učiniti odveć pompoznima za obitelj Nugent, no bilo je u njoj kraljeva i kraljica. Usto, što je nama zanimljivije, treba spomenuti da su u ožujku 1848. Mađari optužili u tisku Alberta Nugenta, poznatog i kao Hrvatski lav, da se želi okruniti za kralja svih južnih Slavena! I Artur Nugent pokušao je doći na mjesto hrvatskoga bana 1871, no to mu nije uspjelo.

Neovisno o Arturovim narudžbama, za Zagreb je Fernkorn 1865. izradio pozlaćeni kip Majke Božje Bezgrešnog Začeća, koji je 1882. postavljen ispred katedrale, dok mu je najpoznatije djelo u Hrvatskoj konjanički spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu, koji je bio svečano otkriven 1866, demontiran 1947. i ponovno postavljen 1990. Taj rad, nažalost, dosta zaostaje za bečkim spomenicima, što se obično pripisuje moždanim udarima koje je pretrpio najveći kipar konjanika 19. stoljeća.

Danas nam, eto, samo preostaje čekati povratak Trsatskih zmajeva, s nadom da će zablistati izvornim sjajem Fernkornova kiparskoga genija i Nugentove političke snage!