Nova paradigma ženske monodrame

Mladena Gavran velika je glumica. Možda zato nema potrebe praviti skandale i nasilu tjerati reflektore medija da se okrenu prema njoj. Jer se okreću na sceni. Gluma je složeno umijeće, a glumačko prikazivanje otjelovljenje Drugog.

Ali kad se to vidi na sceni tako koncentrirano kao kod Mladene Gavran – stane ti dah

Predstava Hotel Babilon (produkcija Teatar Gavran, režija Aida Bukvić, izvedba Mladena Gavran) reklamira se ovako: 1 glumica, 11 uloga, 100 smjehova. U petak, 1. veljače, odigrana je 201. predstava pa je lako izračunati da je od praizvedbe 28. listopada 2002. Mladena Gavran izmamila 20.100 smjehova širom Hrvatske i izvan nje! Naime, predstava je gostovala u stotinjak hrvatskih gradova te u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Osvojila je i četiri nagrade na festivalima (Festival glumca, Dani satire, Zlatni lav, Festival pod murvom), a nominirana je za Nagradu hrvatskoga glumišta).

Jedan od jedanaest Mladeninih likova iz Hotela Babilon

Može li žena glumiti muškarca?

Dosegnuti tako visoku brojku igranja rijetkost je od osamostaljenja Hrvatske. Prošlo je to bez fancy emisija koje nam govore što je glamour u Hrvatskoj. Zanimljivo je da te emisije uglavnom propagiraju predstave koje ne mogu doprijeti do dvadesete izvedbe. Ali takva su vremena, preživjet ćemo i to. Preživjet će i publika i kazalište, možda upravo zahvaljujući predstavama poput Hotela Babilon.

To je produkcija privatnoga kazališta koje postoji isključivo ako ga netko gleda. Rade s minimumom državnih dotacija i ne mogu si priuštiti luksuz državnih kazališta koja postavljaju spomenute fancy predstave koje izazivaju medijsku buku, ali tjeraju publiku od sebe. Uz to, Gavranovi su kao umjetnici okrenuti kazalištu koje komunicira s publikom, a ne medijima. I u umjetnosti i u životu. Ne rade skandale, ne prizivaju medije pikanterijama, ne govore ružno o drugim ljudima, ne može ih se instrumentalizirati u nekoj političkoj bitci…

No to je sve istina za sve što oni rade u životu. Zato i jesu „slobodnjaci“, bez stalnog angažmana u državnim kazalištima, i imaju vlastiti teatar u kojem mogu raditi ono što vole. Ali ova je predstava posebna, a nakon što sam je odgledala treći put, shvatila sam da je to jednostavno kazališni fenomen. Hotel Babilon doima se kao dobro napisana monokomedija s vještom glumicom. I ona to i jest. Odlično je to napisan tekst o Slovakinji Suzani Kolarovoj, koja se jednoga ljeta zaljubila u Dalmatinca Jakšu, a kako ju je iduće godine zaboravio, iz očaja ga je pokušala ubiti. Ima tu i prepoznavanja likova, i sudbina koje nas diraju, i dobrohotna smijeha, i neke tople tuge. Aida Bukvić predstavu je vrlo vješto režirala. Ali njome dominira glumica.

Priču dobivamo od likova koji su svjedočili događaju, i Mladena Gavran igra spomenutih jedanaest likova – četiri manja (tri kolportera i sutkinju), ali i sedam velikih uloga. Od toga pet žena: Međimurku (koja je došla u Dalmaciju da prouči što je to turizam jer su došla vremena kad se moraju prebaciti na novu proizvodnju), hrvatsku Amerikanku (koja traži svoje korijene), Bosanku (koja odmara dušu na moru), Njemicu (koja dolazi po zabavu) i nesretnu Slovakinju Suzanu. No svjedoče i dva muškarca: spomenuti Jakša i jedan postariji Talijan, koji pronalazi svoju ljubav.

Sve su to različiti likovi koji imaju različite motivacije i poglede na svijet pa i različiti govor (dijalekti i iskrivljeni hrvatski), što pomaže kreiranju lika, ali ih Mladena Gavran igra virtuozno. U desetak sekundi presvlačenja, uz minimalne kostimske izmjene (kaput, šal, naočale, kravata, promjena frizure, perika ili tupe) ona se izrazom lica, držanjem tijela, promjenom govora, pogleda, potpuno transformira i izloži pred nama u novom liku.

Ali nije to samo virtuozno izvedeno, to je fenomen jer je Mladena Gavran s tom predstavom uspostavila novu paradigmu igranja ženske monodrame.

Do te predstave većina je ženskih monodrama bila ili pričanje viceva ili pričanje priče. Nekada davno bile su to komičarke poput Nele Eržišnik, a u posljednje je vrijeme najpoznatija Arijana Čulina. Ona glumi brbljavu Splićanku i iz tog lika priča nama priče o svijetu oko sebe. Bilo je i tužnih verzija, osobito s ratnom temom (Marija Kohn u Bože, čuvaj mi sina na nebesima Zdravka Odorčića, Tatjana Bertok Zupčević u Slikama Marijinim Lydije Scheuermann Hodak i sl.). No to su uvijek bile glumice u ženskom liku koje su muški lik prepričavale ili odigravale iz svog lika. Ne sjećam se da sam gledala samu glumicu na sceni da glumi ne samo toliko likova nego i muške likove! Rijetke su i glumice koje glume muške likove u ansambl-predstavama (što bi trebalo biti lakše). Čitala sam o Sari Bernhardt kao Hamletu, pamtim Nadu Subotić kao tajnika Pitoua u predstavi Sara ili vrisak languste Johna Murrella (Teatar ITD, 1984, red. Vlado Habunek). U zadnje vrijeme ima dosta pomodnih odijevanja žena u mušku odjeću (posljednja Alma Prica u Na tri kralja ili kako hoćete u HNK, 2012), ali to ne računam jer su ti likovi bez spola i mogli su se odjenuti u bilo što. Očito je glumici posebno izazovna zadaća igrati muškarca. „Puno je lakše muškarcu odigrati ženu, a naročito karikaturu žene, nego obratno“, reći će sama Mladena Gavran nakon premijere Hotela Babilon. Ali ona je uspjela. I mislila sam da je to plafon njezina glumačkog umijeća.

A onda je došla Najluđa predstava na svijetu (autor Miro Gavran, teatar Gavran, 2009). Najavljena je opet kao monokomedija s Mladenom Gavran, koja ju je i sama režirala! Moram priznati da sam pomislila: to sam već vidjela u Hotelu Babilon, što bih sad još mogla… I onda me iznenadila.

Istina, krenulo je kao u Babilonu, jedan lik, pa drugi, muškarci i žene… Bilo je opet vješto napisano. Tema je ovaj put bilo kazalište, i to ono pomodno, koje je na dobrohotan, ali istovremeno ubojit i izravan način razotkriveno kao isprazno i smiješno. U kazalištu se postavlja nova predstava uz ravnateljicu koja je sva okrenuta Europi (u kojoj su svi prepoznali Mani Gotovac, čak i moja mama!), glumicu koja slavi obljetnicu, druge dvije glumice koje su joj zavidne, glumac koji se tom ulogom pokušava vratiti na kazališne daske nakon što se „potrošio“ u sapunicama, redatelja Slovenca koji prezire tekst i ima velike koncepte, pa sve do čistačice. Ponovno su znalački iskorišteni dijalekti i iskrivljeni govor državljana drugih zemalja koji se trude govoriti hrvatski (njih je lakše karikirati i dobiti komični efekt, a i pomažu u razlikovanju likova), ali ima mnogo manje rekvizita ili detalja kostima nego u Babilonu. Izgledalo je kao da je glumica postala sigurnija u toj vrsti igre pa joj ne treba mnogo vanjske pomoći, nekako je više razlistala svoju transformaciju, kao da je njezino tijelo „instrument na kojem svira razne likove iz dramske partiture“ (Gluma i identitet) postalo vještije. Nema više okretanja od publike i stavljanja perika da bi se ušlo u lik, sada se može transformirati u drugi lik pred našim očima jednim šalom – ili bez njega. Jednostavno, pokretom glave, treptajem oka.

Tako je sve bilo vještije od Babilona, ali „normalno“, do scene u kojoj se likovi posvade pred premijeru. Mladena Gavran igrala je na sceni šest likova – istovremeno! Tri glumice, ravnateljica, glumac i redatelj pred mojim su se očima svađali i vikali jedan na drugog. Istovremeno, pred mojim očima! Iako smo svi u gledalištu znali da je to samo jedna glumica, ona je istovremeno bila u svim tim likovima – nekako usporedno. Pa ne čudi da je za tih dvanaest odigranih uloga s pravom dobila godišnju nagradu Vladimir Nazor.

I teoretičari i praktičari

Znam ja da je Mladena Gavran velika glumica. Kad sam je prvi put vidjela na sceni (davno, u Teatru ITD), shvatila sam da nekako na sebe privlači svjetlo, kao da je reflektori prate jer su prepoznali nešto vrijedno. Možda zato nema potrebe praviti skandale i nasilu tjerati reflektore medija da se okrenu prema njoj. Jer se okreću na sceni. Znam ja da je gluma složeno umijeće. Glumačko „prikazivanje kao otjelovljenje Drugog“ koje dovodi do „umnažanja duše“ tema je o kojoj je Dubravka Crnojević Carić napisala cijelu knjigu (citiranu: Gluma i identitet, Zagreb, 2008)! Ali kad to vidiš na sceni tako koncentrirano kao kod Mladene Gavran u njezinim ženskim monodramama – stane ti dah!

No, da je njezino igranje monodrame doista glumački fenomen i nova paradigma igranja, shvatila sam kada je jedna studentica u predstavi Samo bez emocija (glumačka klasa Ivica Boban, ADU/Centar za kulturu Trešnjevka, 2012) igrala muški lik i skinula upravo Mladenu Gavran. Lijepo je da kritičari i teoretičari pišu o glumcu, to ostaje za budućnost, ali na papiru. No najveća je pohvala kada glumca kolege skidaju jer tako ostaje živjeti na sceni. I kad ga tamo više nema. Čak i kad više nema ni publike koja ga se sjeća. Naime, kad postane paradigma, doista utka sebe u vlastitu umjetnost.