Nesporazumi sa splitskim temama

Treća ovosezonska dramska premijera dočekana je 31. siječnja na velikoj sceni HNK-a u Splitu. Riječ je o petoj splitskoj izvedbi komedije Amerikanska jahta u splitskoj luci Milana Begovića, koji je nakon petnaest godina trebao pronaći fortunu u radionici dramaturginje Marijane Fumić i redateljice Dore Ruždjak Podolski. U vrlo ambicioznoj kazališnoj knjižici utisnut je začudni uzrok njegove propasti. Iako se navode ocjene Begovićeva komada iz pera Anatolija Kudrjavceva, koji izravno piše kako se Amerikanska jahta u splitskoj luci „dade locirati u bilo koju luku na našoj obali“, kako dramatičar „nije duboko doživio taj grad, a još manje naslutio njegov senzibilitet […] a nije posegnuo za splitskim tipovima, ugođajem, govorom i mentalitetom“, uvršten je u istu knjižicu redateljičin intervju u kojem doslovno izjavljuje: „Amerikanska jahta jedan je od toposa splitskoga mentaliteta, a na taj ga način splitska publika i doživljava i čuva kao svoje blago.“

Ansambl predstave kojim dominira Zoja Odak

I, doista, režijsko ozbiljenje Begovićeve komedije običaja u spalatistički pandan Vojnovićeve Dubrovačke trilogije jednako je sentimentaliziranju ruralnoga krajolika Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja. Stalna i nepodnošljiva infantilizacija genius loci Splita toliko je dozlogrdila da se gledatelj pita kako je uopće moguće da nedaleko od književnoga laboratorija, gdje su biblijske junakinje odsijecale tiranske glave, nedaleko od atelijera gdje su vidovićevski mračni pejzaži i Ujevićevi oproštaji dramaturginja piše tekst u kojem, između ostaloga, publici poručuje: „Ostali će nabiti sunčane naočale na nos a svakodnevno pijuckati espresso na Rivi, a doma će jesti paštete i kruha. Jer neće im dati gušta! Pa neka sav svit pukne od đelozije! […] Ali bojim se, Splite moj, kako ovo nije samo – splitska priča…“ Dok se u drugim hrvatskim sredinama u literaturi i teatru lamentiralo nad starim krovovima, pod starim dubrovačkim potkupljima, dok se uzdisalo u mračnim, predekvinocijskim noćima, ili dok su agramerske portrete analizirale mrkle hamletovske oči, dotle se još i danas persiflaža propasti plemićkih palača Splita predstavlja kao „topos splitskog mentaliteta“, kao razglednica ispraznosti nekog infantiliziranoga vrtuljka dišpeta i gušta.

Pogrešno vjerujući da ima posla sa „spalatinističkim mitom“, s tekstom koji splitska publika „čuva i doživljava kao svoje blago“ redateljica je stvorila neviđeni paradoks: ponudila je Splićanima komediju kao mitsku sliku vlastite prošlosti, a dramaturginja nastojeći od Begovićeve komedije stvoriti univerzalni tekst, kljaštrila je sve scenske podsjećaje i aluzije u kojem je djelo nastajalo (prohibicija u Americi, dixieland, dalmatinsko autonomaštvo, diktatura kralja Aleksandra) i njihove pretke pretvarala u infantilne i sulude karikature. Zbog svega nije čudno što se nisu naglasile, a ni čule, najuvjerljivije Begovićeve rečenice. Upravo je zbog dramaturške potrage za univerzalnim došlo na predstavi do dekonteksualizacije izgovorenog. Jer Kekova melodramatska replika koju je solidno iskazao Mijo Jurišić, zapravo parafraza krležijanske optike o geopolitičkom i kulturnom položaju Hrvatske (Dalmacije), ne može biti razlog da komedija običaja bude poučak za rješavanje složene vanjske politike Republike Hrvatske, kako bi redateljica htjela. Redateljica Dora Ruždjak Podolski, da bi učvrstila površni i uzgredni aktualitet svoje režije, najizravnije u okvir Kekova sna scenski uspostavlja intimni, a zapravo motivacijski ključan dijalog između Amerikanke Phoebe i krojačice Điđete, pri čemu pomaže gledateljima da ga nakratko interpretiraju kao intimnu lezbijsku scenu.

No to je neuspješni kazališni skeč koji je nemotivirano inkorporiran u Intermezzo. I dok su prva dva čina bila režirana u maniri, valjda, praizvedbe iz 1930, Intermezzo i treći čin inauguriraju obilje citata: kontesin san u felinijevskoj maniri, Điđetin san o biserima kao podsjećaj modernijih režija Dunda Maroja, zamorno opetovano iskakanje pokojnoga Francesca iz lažnoga Tizianova portreta... Treba dodati i to da je današnje čitanje Splita kao rive prema klapskom melosu divne splitske noći, otprilike isto kao kada bi Thomas Mann pročitao Veneciju kao gondolu i gondolijersku pjesmu.

Iako je čitav glumački ansambl uložio silnu energiju da u nasilno dijalektiziranu jeziku i stilskim markacijama pseudoamerikanskog akcenta stvori komične karaktere, ovo je bila predstava samo jedne glumice. Zoja Odak, danas najbolja splitska glumica, kretala se ovim tekstom kao jedina dramska osoba koja je prešla rampu i koja ni u jednom trenutku nije podlegla sveopćoj infantilizaciji i ridikulizaciji. Preglumljena infantilizacija Điđete u izvedbi Vande Boban, preglumljena amerikanizacija Phoebe (Anastazije Jankoviski), djelomična infantilizacija Keka, ridikularizacija konta Mome i Ruđe stvorile su marionetski teatar kojim se vješto kretala splitska kontesa, koja kao da je došla iz neke druge predstave. U toj joj se izvedbi približio jedino Trpimir Jurkić kao don Vice i s minimalnom energijom Žarko Radić kao Filip Tudor.

Što se scenografije tiče, ona je ili bila odveć doslovna kad je demonstrirala salon Milesijevih ili je bila uzeta iz neke druge predstave kad je taj salon obrnula. Što se palube Tudorove jahte tiče, ona se scenski teško može opravdati pa je njezina duhovna pustoš i lijepa razglednica u pozadini najbolji kazališni znak predstave koju valja što prije zaboraviti.