Nedovoljno za pamćenje

Gangsterski odred redatelja Rubena Fleischera i scenarista Willa Beala nastao je prema književnome radu Paula Liebermana zasnovanu na povijesnoj faktografiji. Nema nikakve dvojbe da se Fleischer i Beal prema predlošku, kao i prema povijesnim činjenicama, odnose sa slobodnom interpretacijom, zanemarujući pritom povijesnu uvjerljivost na račun moguće filmske dojmljivosti. Naime, veći je dio kritičara ovome uratku zamjerio površnost, odnosno neiskorištavanje mogućnosti koje je Gangsterski odred nepobitno nudio.

Zasigurno nije posrijedi vrhunsko filmsko ostvarenje, ali je ipak razmjerno vrijedan doprinos gangsterskome filmu. Taj se film odnosi prema žanrovskoj tradiciji te se istodobno usuglašava sa smjernicama suvremenoga američkoga filma. Pritom ne treba zaboraviti podatak da gangsterski film upravo ove godine bilježi stotu godinu postojanja. U raskošnim odvojcima gangsterskoga filma Fleischerov se uradak tematski smješta u nasljeđe ostvarenja o predstavnicima zakona koji se bore protiv organiziranoga kriminala. Smješten na sam kraj 1940-ih i u okružju Los Angelesa, Gangsterski odred prikazuje sukob organizirane skupine predstavnika zakona i stožernoga gangstera Mickeyja Cohena. No, kako se čini da je čitav grad, kao i predstavnici stožernih institucija, nagrižen korupcijom, ta je mala skupina voljom načelnika stavljena izvan institucionalnih okvira, a njezino djelovanje postaje rekonstrukcijom gerilskoga. Odnos predstavnika te skupine prema nepravilnostima društva utemeljen je na poštovanju zakona, ali i nasljeđu Drugoga svjetskoga rata, koje se obezvređuje djelovanjem gangstera. No zanimljivim se može učiniti da upravo gangster svojim djelovanjem iskrivljava postulate američkoga napretka utemeljene tijekom 19. stoljeća u Manifest Destiny Walta Whitmana. I takvom se iskrivljavanju napretka suprotstavlja arhetipska skupina od šest pojedinaca, sastavljena od predstavnika raznolikih društvenih zasada. Vodeći je u skupini akcijski pojedinac koji u provođenju zakona nastoji očuvati obitelj. Njegova je suprotnost mladi policajac sklon noćnome životu, čime dodiruje sam rub bezakonja, ali ga ne prelazi. Dijelom su skupine i Afroamerikanac i Latinoamerikanac, zatim sredovječni nasljednik tradicije revolveraša Divljega zapada te naposljetku tehnološki stručnjak s obitelji.

Usprkos nedostacima Gangsterski odred donosi dostatnu količinu napetosti

Doista je šteta što se ni Fleischer ni Beal nisu potrudili pomaknuti od zadanih arhetipova, pa su karakteri većine likova plošni, dijalozi često površni, a zaplet prečesto namjenski vrluda. Zbog toga i odnosi vodećih predstavnika skupine sa ženskim likovima ostaju na strukturalnoj razini, iako protagonistice imaju znatna udjela u oblikovanju skupine ili pak pri omogućavanju zakonskoga kažnjavanja gangstera.

Upravo je nedosljednost karakterizacije pridonijela kritičkim opaskama o svođenju Gangsterskoga odreda na razinu šunda ili tzv. B- filmova, kakvi su nastajali u razdoblju klasičnog američkog filma. Nepobitno su primjerene i oštrije tvrdnje da oružani sukobi u ovome uratku ne prelaze vrijednost videoigrica, jer uglavnom ne odražavaju znatnije moralno stanovište, već postaju surogatom spektakularnosti. Zamjetan je ipak i kontekstualni odnos prema filmskom okružju, pa pri početnom, ali i neuspjelom, djelovanju skupine uočavamo niz statista odjevenih u odjeću prigodnu filmskom snimanju. Unutarfilmski odnos fikcijskoga i stvarnoga pokazao se nažalost i utegom koji je filmu odgodio početnu distribuciju najavljenu za rujan prošle godine. Jer građa je Gangsterskoga odreda sadržavala i scenu obračuna u kinodvorani, scenu koja se poklopila sa stvarnim događajem, pa je ta scena izbačena i zamijenjena sekvencom obračuna u kineskoj četvrti.

Uspješnom retro izgledu Gangsterskoga odreda zasigurno je pridonio produkcijski dizajn, a scenografski su i kostimografski dosezi oslikani evokativnim snimateljskim radom Diona Beebeja. Taj snimatelj dojmljivo prekoračuje vremenski raspon od šezdesetak godina, potpomognut i glazbom Stevea Jablonskog i montažom Alana Baumgartena i Jamesa Herberta. Nije teško ustvrditi da upravo sekvence izmjenične montaže oružanih sukoba i glazbenih scena naglašavaju intenzitet akcijskoga i podižu napetost cjeline. Dakako, riječ je o svrhovitom redateljskom postupku Rubena Fleischera, redatelja čiji treći igrani film iskazuje podjednake vrline i nedostatke kao i primjerice Gangsteri znatno glasovitijega Michaela Manna iz 2009. No Mann je ipak znatno iskusniji i nadahnutiji redatelj, promišljenijega svjetonazora i osobnijega stila negoli Fleischer. Upravo zbog toga Mann je u Gangsterima usprkos nedostataka karakterizacije uspjelije iskoristio glumačke osobnosti. Ruben Fleischer u Gangsterskom odredu na arhetipskim karakteristikama likova ipak ne uspijeva nadograditi raskošan glumački potencijal većine glumaca. Tako Josh Brolin više podsjeća na mladoga Nicka Noltea ili pak Johna Garfielda iz klasičnoga holivudskoga filma, Ryan Gosling oslanja se o vlastitu osobnost, dok Emma Stone ne uspijeva pridodati nužnu ambivalentnost liku koji tumači. Čini se da se čak i Sean Penn više oslanjao o glumačku karizmu negoli na karakter stožernoga antagonista, a dobitak je filma svakako tumačenje Mireille Enos u liku žene središnjega lika. Gangsterski odred usprkos navedenim nedostacima donosi dostatnu količinu napetosti i dojmljivih trenutaka, no za istaknutije mjesto u okvirima žanra ili pak suvremenoga filma nema dovoljno snage ni kvalitete.