Najprevođeniji hrvatski žanr

Ova monografska knjiga svrstava se u sasvim uzak krug vrhunskih hrvatskih djela o radiodramskoj tematici koja nam precizno dijagnosticiraju i samu sudbinu, danas sve ugroženiju, književnosti i radijske kulture, kao i kulture u najširem smislu

Radiodramski žanr hrvatske književnosti, usudio bih se reći, tipično je bošnjakovska knjiga. Ona, naime, i po sadržajnim i po formalno-kompozicijskim obilježjima uvelike evocira neuralgična čvorišta Bošnjakova pisanja. On je, dakle, ponajprije dubinski promišljatelj svijeta, njegove slojevitosti unutar raznih samo relativno autonomnih stvarnosti, ali i njegove sve zlokobnije globalizacijske površnosti, unificiranosti i zapravo antikulturalnosti. Iz svoje primarne, gotovo apriorne spisateljske pozicije Bošnjak tek naknadno „silazi“ u pojedini žanr, iz zapravo genotipske meditativnosti i mudroslovlja zatječe se u fenotipskim njihovim žanrovskim likovima kao što su poezija, kritika, esej, književna studija. I u tim posebnim žanrovima njegova pisanja svagda ostaje mnogo toga od onoga genotipskog misaonog sinkretizma za kojim ti žanrovi još itekako žude. Tako je Bošnjakova poezija stalno sklona zgusnuti se u sažete mudroslovne ili paradoksalne izričaje visoke refleksivnosti ili se izdužiti u mikroeseje koji neprestance iskušavaju rubove poetskoga žanra.

Esejističko-filozofski obzori

Njegova kritika i književno znanstvo nikad pak ne napuštaju snažan autorski udjel koji se očituje u Bošnjakovoj temeljno esejističkoj poziciji. Ta je pak pozicija zasigurno u najtješnjem zajedništvu sa spomenutim prvotnim misaonim sinkretizmom koji se unutar svih žanrova pita o dubinskim razlozima, ustroju i kaotičnosti svijeta i čovjeka, i tako ih zapravo otvara iz njihove žanrovske zatvorenosti i pripadne im čisto estetske ili znanstvene funkcije.

Izd. Altagama, Zagreb, 2012.

Zbog svega toga zapravo nijedna Bošnjakova knjiga nije žanrovski posve čista, ako pod tom čistoćom ne bismo podrazumijevali njihov temeljni, rekao bih, esejistički nagovor koji proizlazi iz sama primarnog misaonog skalpela kaosa. Upravo je tako i s novom Bošnjakovom knjigom Radiodramski žanr hrvatske književnosti, koja također nije žanrovski čisto djelo o jednome žanru. Dapače, to je knjiga koja znatno nadmašuje svoj ponešto književnopovijesni naslov, to je, naime, djelo koje uistinu ne nastoji usko definirati svoj u naslovu naznačen predmet, već izazvati, provocirati najširi mogući misaoni obzor, upravo esejističko-filozofski, u kojem se motri spomenuti žanr. Tek takva perspektiva zapravo i omogućuje istinsko promišljanje radiodramskoga žanra hrvatske književnosti, njegove dijakronijske i sinkronijske osi sa svim povijesno promjenjivim, ali i medijski uvjetovanim karakteristikama toga žanra, kao i njegovih pretapanja sa znatno širim područjima ljudske misaonosti i izražajnosti.

Bošnjak knjigu Radiodramski žanr hrvatske književnosti strukturira kao niz opsežnih eseja koji se nadovezuju jedan na drugi i koji svoj predmet osvjetljuju na različite načine. Autor s jedne strane daje osnovne faktografske podatke o nastanku jednoga žanra – od prve izvedene radiodrame na Radiju Zagreb, Vatra, 1927, preko „zlatnih vremena“ toga žanra šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, sve do najnovijega doba. Također ne propušta navesti brojne međunarodne uspjehe hrvatskih igranih i dokumentarnih radiodrama, koje su taj žanr učinile najuspješnijim dijelom hrvatske književnosti u inozemstvu. No nakon faktografije slijedi znatno zahtjevnije teorijsko promišljanje radiodramskog žanra kao takva, primjerice svih implikacija koje donosi karakter radijskoga medija, radiodramsko oslanjanje samo na auditivne, odnosno verbalne, zvukovne i šumovne čimbenike. Sugestivni su, duboki i nadasve aktualni Bošnjakovi uvidi u to da radiodramski žanr već po svojoj naravi istinski favorizira estetsku i kulturnu funkciju, naspram današnje gotovo nezaustavljive komercijalizacije svih, pa tako i radijskog, medija koji se čak i u svojim imanentnim karakteristikama posve preoblikuju u produženu ruku kapitala i profita. Uistinu, na takvim se mjestima Bošnjakov diskurs prelijeva na znatno šira i dublja područja od sama radiodramskoga žanra i prodorno kartografira sržna krizna mjesta suvremenoga svijeta, njegove posustale misaonosti i duhovnosti te dokraja pervertirana, odljuđena globalnog kapitalizma.

Od Krleže do Bajsića

Zanimljivo je, nadalje, da Bošnjak afirmira neupitno uvrštavanje igrane pa čak i dokumentarne radiodrame u samu književnost, da upozorava na analogno djelovanje književnog i radijskog medija koji se, kako ne raspolažu mogućnošću prijenosa slike, snažno oslanjaju na imaginaciju i njezinu sinestezijsku sposobnost pretvaranja auditivnog u vizualno. No autor podcrtava i zasebne karakteristike radiodrame kao žanra koji je unutar književnosti ipak znatno obilježen i posve specifičnim karakterom radijskoga medija. Upravo tu ističe i presudnu ulogu iznimnih osobnosti, prije svega Zvonimira Bajsića, te nekih drugih dobitnika međunarodnih nagrada, kao onih koji su najsnažnije i medijski najosvještenije profilirali radiodramu kao književni, ali ponajprije radijski žanr.

A nakon općenitih razmatranja o naravi radiodramskog žanra, Bošnjak nastoji deskribirati njegove konkretne moduse pa iscrpno piše o nekim presudnim akterima tog žanra. No tu pokazuje da mu je glavni interes ustanoviti uske poveznice između književnosti i radija, da mu nisu, dakle, u prvome planu neki tehnički aspekti radiodrama, već književne poetike pa i misaoni sustavi njihovih glavnih protagonista koji su ujedno neki od najvažnijih hrvatskih književnika prošloga stoljeća. Tako Bošnjak s izvrsnom teoretskom, a ponekad i osobnom, upućenošću u književnu povijest, ali i povijesni razvoj radiodrame, govori o sjecištima između književnih putova i radiodrame kod autora u rasponu od Krleže, Šegedina, Marinkovića i Šopa, preko Slobodana Novaka, Bajsića, Šoljana, Slamniga i Stamaća, do Ivanca, Brešana i Matišića, o uspješnijem ili manje uspješnom utjelovljivanju njihovih djela u radijski medij, o njihovim međusobno vrlo različitim dramaturgijama koje su svaka na svoj način osvijetlile i inovirale izražajne i medijske mogućnosti radiodrame kao književnog žanra. Posebna zanimljivost tih eseja jest i u tome što se Bošnjak ne libi ni dalekosežnijih misaonih izvoda pojedinih autorskih poetika, odnosno krajnjih konzekvenci njihovih književnih svjetova u filozofskom i svjetonazorskom obzoru. U bliskoj refleksivnoj suigri sa spomenutim svjetovima Bošnjak i sam do kraja izvodi vlastita dubinska umovanja koja propituju temeljne egzistencijalno-duhovne dimenzije. On je, s druge strane, kao dugogodišnji urednik Dramskoga programa Hrvatskog radija, bio najizravnije «upleten» u konkretni razvoj radiodramskog žanra pa, ponekad i anegdotalno, svakako iz prve ruke, donosi životne pojedinosti o specifičnim radiodramskim profilacijama i njihovu nastanku.

Iz svega toga možemo zaključiti da je pred nama knjiga jednog od nezamjenjivih svjedoka razvoja radiodrame kao književnoga žanra, i to iznimno plodna žanra koji godišnje ima više premijera nego sva hrvatska kazališta zajedno, koji je, uz dokumentarnu dramu, kao izvorni proizvod zagrebačke redateljsko-autorske škole, prisutan na svim međunarodnim festivalima radiodramske umjetnosti, i koji je onaj dio naše književnosti po kojem je najpoznatija i najprevođenija u svijetu. U svemu tome sretna je okolnost da su se u Branimiru Bošnjaku kao istaknutoj književnoj i radijskoj osobi slučile sve potrebne kompetencije za temeljno teoretsko i književnopovijesno sondiranje radiodramskog žanra. To ovu monografsku knjigu, svu posvećenu jednome žanru, svrstava u sasvim uzak krug domaćih vrhunskih djela o toj tematici, djela koja nam, na kraju krajeva, putem jednoga žanra precizno dijagnosticiraju i samu sudbinu, danas sve ugroženiju, književnosti i radijske kulture, kao i kulture u najširem smislu.