Mnogo dobre književnosti

Kad govorimo o estetiziranosti knjige ili časopisa, u prvom redu mislimo na njihov sadržaj – na izražajnost riječi i rečenica, motivsko-tematski sloj, tehniku i stil, na svježinu ideja i izvedbe, što rezultira više ili manje vrijednim tekstom. Estetskom tvorbom. No posljednji svezak sisačkih Riječi svjedoči da je časopis ponekad umjetničko djelo već i svojim dizajnom i prijelomom, izborom likovnih priloga i grafičkim oblikovanjem, što je također odraz uredničke koncepcije i stvaralačkih pobuda, kreativni doseg vrijedan pozornosti.

Uspjeli dizajn časopisa Ogranka Matice hrvatske u Sisku potpisuje Julija Kozarić, a već sama naslovnica novoga dvobroja, s uljem na staklu sisačkog akademskog slikara Slave Striegla i pogled na kazalo broja, govore mnogo o njegovoj sadržajnoj i grafičkoj atraktivnosti. Uz pregršt dobre suvremene poezije, proze i esejistike dvobroj pod uredničkom palicom Andrije Tunjića i Đurđice Vuković predstavlja književnika Matka Sršena, zajednicu moliških Hrvata i njihovo književno stvaralaštvo (Antonio Sammartino), Oktavijanovo osvajanje Segeste (prema Dionu Kasiju i Apijanu) o kojem piše urednik u Matici hrvatskoj Luka Vukušić te Zbirku Kraker – posljednje utočište slavnog hrvatskog tenora Andrije Koca (Valentina Badanjak Pintarić). Uz mahom književne teme i književnost samu, broj donosi i osvrt na izložbu radova Ive Šebalja u povodu stote godišnjice slikarova rođenja te prikaz osamnaeste zbirke pjesama Vrijeme punog mjeseca pjesnikinje i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović koji donosi Darija Žilić.

Izd. OMH Sisak, 3-4, 2012.

Broj otvara rubrika Uskličnik s člankom Kontinuitet srpskog velikodržavlja (od Načertanija 1844. do Memoranduma 1986) u kojem o evoluciji više od 160 godina stare ideje piše beogradski odvjetnik Dragoljub Todorović. Iako bi se očekivalo da će o toj prijepornoj problematici pisati domaći povjesničar, činjenica da autor vrlo pregledne kritike velikosrpstva dolazi iz Beograda prilog čini još intrigantnijim.

Pet stoljeća izolirani od svoje drevne domovine, moliški su Hrvati na Apeninskom poluotoku živjeli gotovo u tišini. Tek u posljednjim desetljećima postupno se otkrivaju njihovi korijeni i njihov jezik, štokavska ikavica, koji je u novoj domovini nadograđen kroatiziranim talijanizmima. U temi ovoga broja, članku Pet stoljeća tišine, Antonio Sammartino daje pregled književnosti te manjinske hrvatske zajednice i njezina razvoja, počevši od prijepisa drevnih tekstova, koji su u 16. stoljeće stigli samo u usmenom obliku. Razgovorom i izborom tekstova u rubrici Jedan autor predstavljen je književnik, pripovjedač i filozofski pisac Matko Sršen, autor niza drama pisanih dubrovačkim idiomom, a poetske stranice donose nove pjesme Marija Suška, Dragice Vranjić Golub, Kemala Mujičića Artnama, Petka Vojnića Purčara, Jasne Melvinger, Igora Petrića i Antonije Ugarković. U Esejima Feđa Gavrilović predstavlja Slavu Striegla – veličanstvenog slikara detalja, čijim je radovima ilustriran cijeli broj, Mirna Rudan Lisak donosi Muzički ikonostas slikara Alekseja von Javljenskog, a Max Valdés Avilés raslojava Novi svijet u suvremenom čileanskom romanu (prijevod Željke Lovrenčić). Najveći dio časopisa zauzima proza. Kratke priče i ulomke iz romana za nove Riječi piše čak devetero autora: Milko Valent, Mariusz Szczygil (prijevod Jasmina Novljakovića), Tomislav Šovagović, Rade Jarak, Darija Žilić, Tatjana Bezjak, Josipa Petek, Siniša Matasović i Dinko Kadi.

Novi svezak Riječi nastavlja dobru tradiciji objavljivanja suvremenoga hrvatskog književnog stvaralaštva, ali i književnosti manjinskih hrvatskih zajednica u inozemstvu. Uspješna grafička rješenja, promišljena urednička koncepcija i relevantni suradnici ovim su brojem postavili visoke kriterije u hrvatskoj periodici.