Materijalnost slike i tijela

U galeriji Događanja na Peščenici otvorena je izložba Blato mlade slikarice Ivane Vulić, koja posjetitelja odvodi dalje od sumorne magle Zagreba. Nadahnuta turistima koji odlaze na tretmane ljekovitim blatom, slikarica pronalazi individualne trenutke likova u trenucima masovnoga turizma. Fenomen se ovdje veže uz prve oblike masovnoga turizma: zdravstveni turizam, kada su ljudi zbog bolesti morali mijenjati okolinu kako bi drukčija kakvoća zraka pozitivno utjecala na njihovo zdravlje. Prostor koje slike prenose prostor je manjih zajednica u specifičnim uvjetima koji su izdvojeni iz svog svakodnevnog konteksta i svedeni na jednu drugu vrstu komunikacije u kojoj su likovi fokusirani na svoje tijelo i ljekovite učinke blata. Suvremena opsjednutost tijelom i njegovim preinakama ovdje je zanemarena kao dio neke druge sadašnjosti. Tjelesni odmor ovdje ujedno znači i duševni odmor, pri čemu likovi nisu opterećeni estetskim karakteristikama svoga tijela: prikazane sredovječne žene i muškarci oni su obični ljudi, daleko od egzibicionističkih likova kakvi vladaju u suvremenom slikarstvu ili pak zanemarenih, a u umjetnosti estetiziranih ljudi s ruba društva.

Djevojke

Ovi likovi nisu ništa od toga te promatraču upravo njihova prosječnost stvara novu estetiku: prosječna neidealizirana tijela, crveni cekeri, stari krojevi kupaćih kostima, kačketi, žuta krema za sunčanje kao ikonografski simboli suvremene nehajnosti za bombastičnu modu koja vrišti sa svakog plakata.

Romantičarske vizije o povratku i zbližavanju s prirodom ovdje gube na egzotičnosti kao fenomenu današnjice koja se, u nastojanju da svemu prida skandaloznu, bombastičnu i ekstravagantnu notu koja bi zainteresirala čitatelja ili promatrača, gubi u labirintima svoje jezične dvosmislenosti. Ivana Vulić pak otkriva male događaje iz povijesti malih ljudi koje nikad neće preuzeti skandalozni naslov u novinama. Likovi su to koji će uvijek ostati mali i uvijek iza svojih maski ljekovitog blata koje velika Povijest ne dira.

Veličanje pokrovitelja, kraljeva i velikih ličnosti iz Povijesti koje obilježavaju povijest umjetnosti slikarstva ostaje nijemo u prikazanoj današnjici koju obilježava brza izmjena ljudi, ideja i ideala. Herojske geste ostavljene su prošlosti, a bezlična sadašnjost pretočena je u puko izležavanje na suncu. Hesseova ironija uhvaćena je u trenucima u maniri fotografije, što ne budi u promatraču osjećaj strahopoštovanja, već otvara prostor propitivanju i djelomičnom strahu od poistovjećivanja s njima. Hesse je upravo uočio nesklad između potreba modernoga društva i htijenja čovjeka koji, od stanja spremnosti na velika djela, patnju i žrtvu, osjeća kako veliki svijet od njega ne očekuje nikakva djela ni žrtve i „kako život nije junačko pjesništvo s ulogama junaka, nego građanska soba u kojoj je s jelom i pićem, kavom i pletenjem čarapa, kartanjem i glazbom preko radija čovjek posve zadovoljan“ (Stepski vuk).

Ljudska prosječnost kao ono sublimno i zazorno 21. stoljeća izbija na površinu kod slika Ivane Vulić u promatranju ljudi i njihovom intimom pretvorenom u slikarsku tvar.

Braća

Govoreći rječnikom talijanskoga kritičara Cesarea Brandija egzistencijalna zbilja tijekom procesa kreativnoga čina u umnom se obliku pojavljuje kao čista zbilja koja biva transponirana u novu materijalnu zbilju: sliku kao historizirani materijal. Materijalnost slike naglašena je impastom, no istovremeno ta se zbilja ne udaljuje od promatrača kao neka tuđa egzistencijalna zbilja, nego on postaje jedan od sudionika na plaži koji promatra ljude.

Ivana Vulić u slikarskoj se obradi koristi metanarativnim načinom prikazujući, uz likove prekrivene blatom, i samu površinu slike prekrivanjem mrljama. Pejzaž u kojem su likovi smješteni ne daje promatraču koordinate vremena i prostora, nego likovi na razdjelnicama neba i zemlje odaju dojam praznine u kojem konverzacija biva svedena na oblike kratkotrajnih jednostavnih dijaloga.

Prostor ostvarene ideje prosječnosti ljudskih figura i slikarstva kao medija u kojem su se ljudske figure veličale kroz takozvanu visoku umjetnost predstavlja paradigmu sadašnjosti u polju umjetnosti bez snažnih mecenatstava. Slikar postaje flâneur u potrazi za motivima, dok suvremeno društvo masovnih turizama i seoba pruža primjere malih ljudi u trenucima kada konverzacija iščezava. Dotičući se tema svakodnevnih ljudi koji se u sve većem omasovljenju fenomena današnjice smanjuju na jedinke bez posebnosti, Vulić u ovim slikama radi etnološke karte suvremenoga stanja.