Kritička znanost ili nastavak jednoumlja?

Znanost mora ostati otvorena kritici i stalnom preispitivanju. Budući da smo u Hrvatskoj naslijedili postkomunističko viđenje znanosti kao ideološke dogme, nije čudo da se danas još uskraćuje pravo glasa nekomu izvan sustava tko osporava određene liberalne dogme, u ovom slučaju u području seksualnosti i zdravstvenog odgoja

U Hrvatskoj i najbenignije predavanje o seksualnom ili zdravstvenom odgoju poprima monumentalne proporcije političkog i društvenog showa u koji je pozvana prilično nepoznata doktorica znanosti iz neokonzervativnih američkih krugova te, nažalost, umjesto konstruktivnog i pristojnog dijaloga doživjela ispade netolerancije i verbalne agresije upravo u ustanovama koje se nazivaju znanstvenim i koje bi trebale po samoj naravi poticati kulturu rasprave, dijaloga i kritičnosti. Još jednom je propuštena prilika za mirno iznošenje argumenata pro i contra. S kritičkog aspekta mogli smo se zapitati zašto je pozvana baš osoba koja koketira s američkim fundamentalističkim evangeličkim krugovima da govori o fenomenu društvene hiperseksualizacije. Također nismo mogli čuti što misli o uzročno-posljedičnoj vezi između američkoga moralnog puritanizma i nastanka seksualne revolucije, niti išta o ulozi kapitalističkog tržišta seksualnosti i snažnoj američkoj pornografskoj industriji u svijetu. S druge pak strane, legitimno je postaviti pitanja kako i zašto su još snažni reaktivni mehanizmi jednoumlja i netolerancije u studenata rođenih u demokraciji prije dvadesetak godina, dakle nakon propasti komunizma.

Vjerojatno je gđa Reisman znala jednostavnost takva odgovora: unatoč tome što se bivši jugoslavenski komunistički sustav urušio u svom ideološkom i institucionalno-državnom represivnom smislu, obrasci ponašanja, kolektivni i mentalni habitus, uvjetovani refleksi nekritičkoga konformizma još su prisutni u psiho-mentalnom obliku i u mlađih generacija. Da stvar bude još apsurdnija, Filozofski fakultet, koji bi trebao biti otvoreni prostor rasprave, zabarakadirao se kao da dolazi, nekoliko stoljeća unatrag, heretički Galileo na inkvizicijski sud. Takva demonstracija „mentalne i ideološke bunkerizacije“ znanstvenih ustanova odražava zabrinjavajući strah od sučeljavanja i različitog mišljenja, simptom regresivnoga dogmatskog društvenog ponašanja.

Demokratska zapuštenost

Meritum tog incidenta jest da je iznova razotkrio razmjere demokratske zapuštenosti i mediokriteta u znanstvenoj zajednici. Medijski linč, pozivanje na zabranu održavanja predavanja (onih istih koji se pozivaju na slobodu medija kada im nešto ne ide na ruku ili nije u skladu s njihovim svjetonazorom) prethodilo je i pripremalo verbalnu agresiju i jeftino diskreditiranje unaprijed osuđivanje predavačice. Uvjeren sam, da je kojim slučajem još na snazi bivši totalitarni sustav, da bi isti novinarski i znanstveni krugovi pozivali represivne organe da uhite jadnu staricu zbog verbalnog delikta. Ono što je zajedničko znanstvenom sloju postkomunističke tranzicijske elite jest njihova podložnost sociološkom fenomenu path dependency, mentalne ovisnosti o društvenom nasljeđu, te njihovo uvjetovanje prethodnim društvenim habitusom. Fenomen path dependency razvidan je u mentalitetu znanstvenih novonastalih elita u postkomunističkim zemljama, gdje je nasljeđe komunističkog habitusa još snažno zbog toga što je u navedenih elita, unatoč demokratskim promjenama, komunizam kao ideologija ostao i dalje snažan strukturalnopsihološki čimbenik konstrukcije zbilje. Taj fenomen objašnjava niz politoloških paradoksa u postkomunističkim zemljama, u elitama gdje nedostaju generacijska obnova i cirkuliranje. U tom pogledu tranzicijski znanstveni ethos u postkomunističkim zemljama opstaje kao mehanizam upravljanja dominantnom doksom.

Gostovanje J. Reisman otkrilo je naslijeđenu netolerancija dijela akademske zajednice

Naime ortodoksni komunizam kao i suvremeni neoliberalizam imaju zajedničkog pretka kao što majmun i prapovijesni homo erectus dijele istu rodnu grupu. Obje su ideologije zapravo netolerantne fundamentalističke ideokracije nastale u prosvjetiteljskom progresističkom idejnom inkubatoru, koji u ime ideološkog mesijanizma polaže pravo na apsolutnu istinu i mijenjanje realnosti u skladu s umjetnim ideološkim postulatima. Odatle proizlazi idejna i sistemska netrpeljivost ta dva sijamska brata, koji nastoje nametnuti svoje ideje i nasilnim sredstvima. To objašnjava lakoću recikliranja bivših komunističkih filozofa, sociologa, politologa u neoliberalne demokratske znanstvene strukture, jer one omogućuju nastavak provedbe srodnih ideološki monolitnih i brutalnih ideala beskonačnog ekonomizma, materijalizma, hedonizma i konzumerizma, koji su u komunizmu, kao i u liberalizmu, glavni stupovi društvenog otuđenja.

Represivna tolerancija

Nastup Reismanove u Hrvatskoj također problematizira legitimitet odgojno-obrazovnih mentalnih uvjeta koji onemogućuju razvoj neovisne i kritičke znanosti. Niz recentnih radova na području sociologije u tom smjeru proučava odnos između znanosti i politike u tranzicijskim postkomunističkim zemljama u svrhu društvene kontrole i mentalnog strukturiranja. Niz sociologa (poput M. Gibbonsa, C. Limoges, H. Nowotny, P. Scotta, M. Trowa) ukazuje na opasnost današnjih neoliberalnih znanstvenih tehnika koje promiču manihejističke i redukcionističke teze u svrhu učinkovita „znanstveno-političkog“ menadžmenta.

Bivši komunistički sustav uvjetovao je i organizirao znanstveni sustav u produktivističke i ideologizirane svrhe, kako bi se selektirale i obnavljale birokratske i politički podobne strukture za provedbu socijalističkih planova i programa. U tom se smislu ističe da su u novonastalim demokratiziranim društvima znanstvene djelatnosti postale potrošačke djelatnosti koje treba nagraditi, te po neoliberalnom ključu poticati liberalni društveno-mentalni mainstream. Treba također podsjetiti kako još danas područje znanosti i školstva boluje od razornih posljedica revolucije ‘68, koja je omogućila rastvaranje temelja tradicionalnog akademskog obrazovanja, rada i autoriteta u ime kontraproduktivne emancipacijske ideologije bratstva i jedinstva uz instaliranje novog jednoumlja političke korektnosti. Jedan od ključnih slogana šezdesetosmaške generacije, „Ni Boga ni Gospodara“, pretvorio se na dulji rok u odgojno-obrazovnu noćnu moru gubitka repera, bezgraničnog hedonizma i institucionaliziranog egoizma. Tzv. sloboda izbora na području znanosti pretvorila se u bastion nove represivne tolerancije (netolerancije u ime poštovanja različitosti) i provedbe inkvizicije u ime individualne slobode.

Kritika neznanstvenosti ili kvaziznanstvenosti gđe Reisman također ne stoji. Koliko znamo dr. Reisman je doktorica znanosti američkog sveučilišta i autorica niza publikacija i knjiga, dok se na domaćoj znanstvenoj sceni može tu i tamo „naletjeti“ na doktorske disertacije iz bivšega sustava s temama poput samoupravljanja i socijalističkoga radničkog pokreta, što u današnjoj svjetskoj znanstvenoj zajednici ništa ne vrijedi, osim kao relikt anakronoga bizarnog traktata. Drugo, znanost po vokaciji i biti razlikuje se od dogmi koje pretendiraju izreći neporecivu i apsolutnu istinu. Prema tome, znanost mora ostati otvorena kritici, a znanstvene stečevine kao i metode trebaju biti neprestano preispitivane i podložne reviziji. Budući da smo u hrvatskom slučaju naslijedili postkomunističko dogmatsko viđenje znanosti kao ideološke dogme (marksizam-lenjinizam impregnirao je sve društvene znanosti, a pogotovo političke nauke, sociologiju i filozofiju), nije čudo da se danas u demokraciji još uskraćuje pravo glasa nekomu izvan sustava tko osporava određene liberalne dogme, u ovom slučaju u području seksualnosti i zdravstvenog odgoja. Razvidno je također kako se postojeća vladajuća „politička korektnost“ liberalnog mainstreama, koja jednosmjerno postavlja valjane kriterije istinitosti i znanstvene valjanosti, upravo podudara sa tehnoznanstvenim dogmama evolucionizma i materijalizma prisutnima u komunističkoj kao i u liberalnim ideološkim matricama.

Potrebno se kritički zapitati treba li današnja znanost imati emancipatorsku funkciju ili se pak održati kao instrument moći i tehnika društvenog menadžmenta. Zanimljivo je također kako isti znanstveni krugovi, iako su im puna usta postmarksističkih floskula Franfurtske škole, očito nisu asimilirali kritičku teoriju znanosti kao instrumenta političke moći, posebice Jacquesa Ellula ili Ivana Illicha. Naime oni kritiziraju ne samo tehnicistički duh u znanosti u kapitalističkom društvu nego i pretvaranje znanosti u puku tehniku održavanja institucionalnog monopola i društveno-političke moći, jer kako drukčije tumačiti snažno politiziranje znanosti u svim segmentima bivšega jugoslavenskog odgojno-obrazovnog sustava negoli u obliku ideološke indoktrinacije?

U tom kontekstu, titoizam i marksizam-lenjinizam, pa i filozofija Praxisa, služili su kao glavne poluge znanstvene materijalističke tehnologije. Na tragu Marcuseove i Weberove kritike instrumentalnoga racionaliteta i tehnoznanosti u kapitalizmu, u postkomunističkim tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, još nisu ostvarene društvene i psihomentalne pretpostavke za sazrijevanje znanosti kao dijaloškog i emancipacijskog čimbenika i prostora, jer naslijeđeni dogmatski um znanstvene elite bivšega totalitarnog sustava još uvijek, u liberalnoj demokraciji, nastoji zadržati monopol nad znanstvenom sferom.

Neke su postkomunističke tranzicijske zemlje poput Poljske rano uvidjele opasnost opstanka tog neokomunističkog dogmatskog mentalnog sklopa u znanstvenoj sferi pa su poljske vlasti od 2006. proširile proces lustracije i na sveučilišne profesore i kadrove koji su u komunističkom sustavu surađivali s tadašnjim državnim službama. Bivši marksističko-lenjinistički instrumentalni razum danas je mutirao u tranzicijskim zemljama u neoliberalni instrumentalni razum koji ne trpi drukčiji pogled na svijet, svjetonazor, kritiku i različite epistemološke vizure.

Također treba zapaziti da se znanstveni krugovi često i farizejski pozivaju na tobožnju „neutralnost“ znanosti. Treba podsjetiti kako je svaka tzv. aksiološka neutralnost i nepristranost znanosti nemoguća, a filozof Dominique Lecourt ističe kako „postoji konstitutivna poveznica između znanosti i postojeće filozofije“, tako da je znanost, ovisno o povijesnom, društvenom i političkom kontekstu, itekako politički obojana. U etimološkom smislu znanost, scientia, usko je vezana uz savjest, a François Rabelais napominje kako je „znanost bez savjesti samo ruševina duše“. Ta rečenica dobro ilustrira stanje znanosti u Hrvatskoj, kojoj očigledno još nedostaje ne samo kulture rasprave i kritičnosti nego i svijesti, etike i dostojanstva.

Pristranost znanstvene sfere snosi veliku odgovornost u onemogućivanju razvoja kritičke svijesti budućih naraštaja, pa nije stoga ni čudo da unatoč demokratskoj institucionalnoj transformaciji u tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, nedostaje zrele mentalne transformacije, što znači da demokratske reforme nisu popraćene znanstvenom revolucijom paradigmi te se može reći kako se, unatoč Bolonjskoj reformi, još odgajaju generacije studenata po modelu kineske kulturne revolucije.

Ideološke preobrazbe

Simptomatično je također sustavno medijsko etiketiranje dr. Reisman kao „kontroverzne“ znanstvenice. Najveća je zasluga dr. Reisman što je razotkrila pseudoznanstvene teze Alfreda Kinseyja, koji je svoja istraživanja o gradaciji spolne orijentacije (tzv. Kinseyjevu ljestvicu) temeljio na iskazima jednog pedofila o tzv. dječjem orgazmu (tko u to ne vjeruje, može jednim klikom na Wikipediju (Alfred Kinsey) verificirati te bolesne teze). Ono što mi se čini kontroverzno jest nepreispitivanje vjerodostojnosti znanstvenoga statusa stečena u bivšem jugoslavenskom sustavu zahvaljujući političkoj podobnosti. Svaki politički poredak ima svoju službenu znanost. Nekoliko godina unatrag razni „puškari“ predavali su općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu i rastavljali puške pred učenicima, kremljolozi, sovjetolozi i kosovci klicali su službenoj totalitarnoj komunističkoj ideologiji, a isti reciklirani ugledni pripadnici akademske zajednice danas u demokraciji nastavljaju služiti „racionalnom autoritetu“ pozivajući se na struku, pokoravajući se konformizmu neoliberalnoga tržišta i mainstreamu političke korektnosti. Riječ je o složenom pitanju konverzije i o iznimnom kapacitetu prilagođavanja znanosti novim društvenim i političkim uvjetima. No takva sposobnost preobrazbe kobna je za integritet i budućnost demokratske zajednice, jer postaje opća norma društvenoga ponašanja i moralno izokrenut način preživljavanja i konstrukcije društvene zbilje.

Nijedan znanstvenik ne može biti posve neutralan ni odvojen od društvene zbilje i okolnosti u kojima djeluje jer onda poslušno prenosi i štiti dominantnu ideologiju, jučer komunističku, danas neoliberalnu. Svaka znanost, da bi bila vjerodostojna, mora biti podvrgnuta kritici i neprestanom preispitivanju, jer inače postaje sredstvo za očuvanje kojekakvih sinekura te stečenih statusa i prava.