Iznimno uspješan kazališni ravnatelj

Dragi naši gledatelji i gledateljice, dragi posjetitelji naše internetske stranice,

evo nas u novom ruhu!

Zagrebačko kazalište lutaka najstarija je i središnja lutkarska kuća u Hrvatskoj, koja već više od šezdeset godina na svoju pozornicu dovodi vrhunske lutkare, domaće i strane dramatičare, cijenjene redatelje. Naša dvorana prvi je korak malenoga gledatelja u svijet kazališta i svoju ulogu ozbiljno shvaćamo. Nije ona samo umjetnička, već i odgojna. Neobično je važno upoznati dijete već od malih nogu s različitim umjetničkim izražajnim sredstvima, kako ga ne bi ponijela bujica površnih atrakcija kojima ga svakodnevno obasipa internet i televizija. Odlazak u kazalište bio je i ostao obred za cijelu obitelj koja odlučuje da neće samo pasivno sjediti pred televizorom i gledati što joj se servira, već se zajednički zaputiti u središte Zagreba, na prekrasnu, zelenu Lenucijevu potkovu, na šetnju, kavu i － predstavu. Broj djece i odraslih koji godiÜnje pro­u kroz naÜe gledaliÜte (neki i viÜe puta) ohrabruje nas u uvjerenju da taj stari, dobri obiÞaj ima dra× i za suvremenu, u×urbanu obitelj.

Radujemo se (ponovnom) susretu s vama!

Nikola Ćubela, prof.

ravnatelj

Posljednje internetsko obraćanje vjernoj publici ravnatelja Zagrebačkoga kazališta lutaka, profesora Nikole Ćubele, pokazuje svu toplinu, ljubav i sreću koju je dijelio s ljudima, ali i veliko znanje koje je ugrađivao u svaku novu predstavu, u svaki novi susret sa stvaraocima, s ljudima od teatra. Dogodilo se da nas je napustio, kao i mnogi veliki kazališni stvaraoci, na sam dan premijere u svom kazalištu, 29. siječnja, zbog čega je, u velikoj tuzi, Pepeljuga i odgođena.

Nikola Ćubela, rođen 6. prosinca 1946. u mjestu Potkraj, u općini Livno, nakon završena studija sociologije i filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, započinje raditi u Muzičkoj omladini Hrvatske kao tajnik, rukovoditelj i direktor Kulturnog centra međunarodne federacije muzičke omladine u Grožnjanu.

Od 1984. do 1988. obnaša dužnost ravnatelja Zagrebačkoga kazališta mladih u kojem, osim mnogobrojnih predstava i projekata, inicira i okončava adaptaciju koncertne dvorane Istra, jedne od najljepših, najvećih i najfunkcionalnijih kazališnih dvorana u Hrvatskoj. Godine 1988. postaje ravnateljem Zagrebačkog kazališta lutaka u kojemu osim brojnih predstava i događanja pokreće i adaptaciju i rekonstrukciju kazališne zgrade; na mjestu ravnatelja na Lenucijevoj potkovi ostao je u više mandata, dvadeset i pet godina, sve do smrti. S trideset i četiri godine ravnateljskog staža najdugovječniji je ravnatelj u zagrebačkim gradskim kazalištima.

Nikola Čubela bio je sav posvećen radu u kazalištu i stvaranju novih izazova. Uvijek iza scene i oko pozornice, skrbio je o svakoj predstavi, o svakom čovjeku, s velikom pažnjom i radošću. Osvajao je suradnike u ZKM-u i ZKL-u, dramske i kazališne pedagoge, publiku u matičnim kućama i na hrvatskim i međunarodnim festivalima, na kojima su njegova kazališta osvajala mnogobrojene nagrade, iznimnom osobnošću, suradljivošću i rijetko viđenom širokogrudnošću.

Bez imalo rezerve srdačno je otvorio vrata našim predstavama sa studentima i s učenicima, motrio u portalu na svaki detalj predstave, sjedio u prvom redu u premijernom gledalištu kako bi nam pomogao svojom ljubavi u ostvarenju naših nagrađenih predstava, čestitao svakom izvođaču i suradniku. Nakon dviju naših predstava prije nekoliko mjeseci razgovarali smo s profesorom Ćubelom u kafiću Zagrebačkoga kazališta lutaka, kad je oduševljeno, u ugodnu razgovoru, izgovorio maestralnu filozofsko-sociološku skicu kazališne umjetnosti od početaka civilizacije do danas, pokazujući otvorenost prema svim poetikama, stilovima, društvenim i ljudskim angažmanima. S velikom je ljubavi pripovijedao kako je s kazališnim arhitektima vodio računa o preciznom ali ugodnom razmaku između gledateljskih redova i usporedio demokratsko gledalište u ZKL-u s gledalištem u antičkoj Grčkoj. Kad su prestali funkcionirati tegovi dan prije naših premijera, pozvao je majstore iz Češke i mirno i staloženo riješio problem, bez imalo panike. U telefonskom razgovoru u prosincu obećao nam je da će se vratiti u punom intenzitetu na svoje radno mjesto u ZKL u veljači, i da ćemo nastaviti surađivati, ali da sve dotad možemo riješiti telefonski, osobno s njim, pohvalivi svoje suradnike koji rade u kazalištu punom parom iako on sam nije tjelesno nazočan.

Nažalost, nakon kraće borbe sa zloćudnom bolesti neočekivano brzo napušta ovaj naš svijet u 67. godini života, listovi Pepeljuge pretvaraju se u Knjigu žalosti, Pepeljugina sreća u zapaljene svijeće, a kazališna kutija čarolije i radosti u crnu kutiju beskrajne tuge u prepunom prostoru komemoracije.

Ljubav i poštovanje iztražavaju djelatnici i zaposlenici Zagrebačkoga kazališta lutaka:

„Suradnici i prijatelji pamtit će ga kao neumorna zaljubljenika u kazalište, čovjeka velikih planova i neiscrpne energije, ravnatelja kojemu je dobrobit suradnika uvijek bila na prvome mjestu, na čemu smo mu kao kolege duboko zahvalni. Omogućio nam je rad i život u pravednim i sigurnim uvjetima, otvarajući vrata kazališta ne samo iskusnim umjetnicima nego i onima koji se tek moraju okušati u lutkarskome umijeću, ozbiljan kada je to bilo potrebno i ležeran kada je to bilo moguće. Mnogo je njegovih planova ostalo neostvareno, a njegov nagli odlazak u kazalištu će se još dugo bolno osjećati.”

Nikola Ćubela, i sam dio velike tople vlastite obitelji, ostavlja neizbrisiv trag u hrvatskim kazališnim i gledateljskim obiteljima, u hrvatskom kazalištu, posebno onom za djecu i mlade, koje je toliko volio, a prekrasne dvorane i pozornice ZKM-a i ZKL-a, koje odzrcaljuju negov široki duh, velikodušnost i širokogrudnost, ostaju trajno dužne za trenutke sreće, radosti stvaranja i život s beskrajem profesoru Nikoli Ćubeli. Hrvatska umjetnost i kultura ostaju bez karizmatične osobnosti i svoga dobroga duha, ozbiljnoga profesionalca, izvrsnoga organizatora, velikoga zaljubljenika u kazalište, kojemu se posvećivao u svakom trenutku, bez ostatka, vedroga poticatelja stvaralaštva svih naraštaja i poetika. Jedan od snova koji mi je povjerio bilo je uvođenje klasične glazbe na velika vrata u predstave Zagrebačkoga kazališta lutaka. Nadam se da su stvaraoci i lutke koje je oživio sa svojim suradnicima spremne i na tu pustolovinu i na niz drugih zamisli o kojima je Nikola Ćubela snivao i na kojima je intenzivno s veseljem, pouzdanošću i radošću, s velikom ljubavi radio i stvarao.