Hrvatski jezik i novi unitarizam

Pridruživanjem Hrvatske Europskoj Uniji hrvatski jezik postat će njezinim dvadeset i četvrtim službenim jezikom. To je nedvojbeno najviše međunarodno priznanje našem jeziku. Od rujna 2008. u međunarodnoj bibliotekarskoj klasifikaciji hrvatski je predviđen jedinstvenom oznakom kao zaseban jezik. U svim bibliotekama svijeta hrvatski knjižni fond danas je zato uočljiv i prepoznatljiv. Hrvatski je standardiziran i zaštićen Ustavom, uči se u školama, istražuje na Institutu, Akademiji, kroatističkim i kroatološkim katedrama, ima svoje gramatike, pravopise i rječnike. Reklo bi se dakle da je s položajem hrvatskoga jezika sve u najboljem redu. Zašto onda tematom u novom broju Kola (5–6/2012), predstavljenu 29. siječnja u Matici hrvatskoj, čak desetero akademika, jezikoslovaca, inozemnih i domaćih kroatista, upozorava na krajnje nezadovoljavajući društveni položaj standardnoga hrvatskoga jezika u RH?

Igor Zidić, Ernest Fišer, Mislav Ježić, August Kovačec i Mario Grčević / Snimio Mirko Cvjetko

Potkraj prošle godine bosanskohercegovačka veleposlanstva Austrije, Švicarske i njemački Goethe Institut za Bosnu i Hercegovinu objavili su zbornik sa skupa o jezičnim politikama u BiH. Mirjana Vlajisavljević iz Banje Luke izjavila je u toj prigodi da je skupu u Sarajevu cilj bio „pokušaj stvaranja jednog jezika na prostoru bivše Jugoslavije“, dok srpski jezikoslovac Drago Tešanović članak u zborniku zaključuje tvrdnjom da „u ovom vremenskom intervalu Goethe Institut pokreće nove ideje o zajedničkom jeziku na prostoru gdje je nedavno funkcionisao srpskohrvatski jezik“. Jezikoslovac Mario Grčević s Hrvatskih studija na predstavljanju novoga Kola citirao je upozorenje njemačkoga kroatista Leopolda Auburgera o formiranju novoga BHS unitarizma izvan hrvatske jezične zajednice. Na toj liniji mogu se promatrati i istupi pojedinih europarlamentaraca o racionalizaciji troškova u prevođenju „na jezike koji se međusobno razumiju“, ali i praksa prevodilačkog ureda Haaškog suda, koja poznaje samo tumače za b/h/s jezik. S obzirom na međunarodnu afirmaciju hrvatskoga jezika, takvi će glasovi teško doći do izražaja, no bude li jačih pritisaka, upitno je hoće li hrvatska Vlada imati snage oduprijeti se.

Ono što u ovom trenutku s pravom hrani uznemirenost (dijela) hrvatske jezične zajednice, ističe u Kolu akademik Radoslav Katičić, iskustvo je suočavanja s velikim otporom koji utjecajne domaće snage pružaju konsolidizaciji hrvatskoga standarda. Poznato je naime kako se kao velik problem uporno predstavlja pitanje pravopisa (iako je zapravo riječ o tek nekoliko sitnih razilaženja). Na predstavljanju u Matici više je govornika istaknulo kako je upravo u svrhu rješavanja među ostalima i toga pitanja MZOŠ 2005. ustrojio Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, sastavljeno od demokratski izabranih predstavnika svih relevantnih ustanova. Vijeće je trebalo postati ključnim tijelom koje bi promišljalo i dugoročno utjecalo na državnu strategiju prema hrvatskom jeziku kao službenom. Iako je raspravilo mnoge aktualne pravopisne i gramatičke nedoumice (o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi, o pisanju dugih afrikata, imena i riječi stranoga podrijetla), donijelo niz zaključaka u svezi s daljim normiranjem jezika, potaknulo projekte izrade stručnoga nazivlja (Struna), Vijeće je odlukom ministra Željka Jovanovića od 8. svibnja 2012. bez ikakva objašnjenja raspušteno. Zbog medijske prašine koja se podigla oko državne mature ta odluka nije primjereno odjeknula u javnosti, ali ubrzo se oglasio Razred za filološke znanosti HAZU-a izjavom u kojoj se zaključuje „da je najrazumnije opozvati odluku i popraviti štetu“. Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić na predstavljanju novoga broja Kola podupro je taj stav, ocijenivši ukidanje Vijeća nepromišljenim potezom.

Drugo važno pitanje problematizirano u Matici problem je zakonske regulative o javnoj uporabi hrvatskoga jezika kao službenoga. Na to je osobito upozorio akademik August Kovačec, istaknuvši da takvi zakoni postoje u svim slavenskim i većini zemalja Unije, no zakonski prijedlog koji su uputili Hrvatski laburisti Sabor je odbacio čak dva puta (2010. i 2012. u novom sazivu.) Glavni urednik Kola Ernest Fišer stoga je s pravom postavio pitanje zašto bi Hrvatska bila iznimka kad i mnogo veće zemlje, čije jezike ne ugrožava gospodarska i jezična globalizacija, imaju jezične zakone (Rusija npr. ima čak dva).

Na zabrinutost potiču neka nova hrvatska zakonska rješenja, kao, primjerice, Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti, koja određuju da se danom pristupanja Hrvatske u EU u svim odredbama riječi „na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu“ zamjenjuju riječima „na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na jeziku koji mogu lako razumjeti potrošači i drugi korisnici“. Primjerice srpskima. Zakon u kojem bi se odredila uporaba jezika mogao bi Hrvatskoj biti od višestruke koristi, npr. razriješiti i pitanje transliteriranja tuđica uključujući različita inojezična imena. Takav bi zakon regulirao i problem prodora anglizama u službenu uporabu, a mogao bi zaustaviti i preimenovanja hrvatskih naselja u hrvatskim zakonima (pr. Pula-Pola), rekao je Mario Grčević.

Službeni institucionalni stav prema jeziku i odnos članova jezične zajednice izvješće UNESCO-a navodi jednim od glavnih uzroka ugroženosti jezika. Hrvatska Vlada o tomu bi svakako trebala voditi računa. Na predstavljanju Kola akademik Mislav Ježić uz pravno reguliranje javne uporabe hrvatskoga jezika brigu za razvoj znanstvenoga nazivlja istaknuo je kao najvažnije pitanje hrvatske jezične politike. Naglasio je, što se često zaboravlja, da hrvatski jest standardiziran, ali da taj status nije nepromjenjiv.

Povlačenje odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika i razradba zakona o jezičnoj uporabi u tom su kontekstu na predstavljanju Kola bile stavke oko kojih su se složili svi govornici, smatrajući da su od vitalne važnosti za budućnost hrvatskoga jezika kao glavne odrednice našega identiteta.