Hrvatska plijen neoliberalizma

Prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima izaziva nevjericu i ogorčenje. Iako se poziva na načela transparentnosti i zabrane diskriminacije, Hrvatska vlada žurno želi izložiti državu zazubicama krupnoga kapitala

Pored posljedica ratnoga razaranja, hrvatsko gospodarstvo dugotrajno trpi od popratnih pojava tranzicijskog razdoblja, s jedne strane, i žurnog prilagođavanja europskim zakonskim, financijskim i gospodarskim regulativama, s druge. Unatoč pokušaju da se vrijedne ili strateški važne tvrtke sačuvaju u rukama hrvatske države ili hrvatskih državljana, prvospomenuto je Hrvatskoj široko otvorilo vrata gospodarskoj pljački u stihiji privatizacije, a drugo je donijelo destruktivna restrukturiranja i rigidna ograničenja koja su u startu spriječila osvješćivanje vlastitih potreba i onemogućila osmišljavanje iz hrvatskih potreba proizašle i s nacionalnim potrebama usklađene. Europska strategija proširenja nije uključivala poticanje usvajanja i provedbu nacionalnoga razvojnog programa, nego samo sufinanciranje regionalnih i pojedinačnih razvojnih projekata, rigidno provođenje reformi i apsolutno usklađivanje s europskim normama, „presađenima“ iz društvenih konteksta zemalja koje su prethodnih desetljeća osigurale gospodarsku stabilnost i, s obzirom na vlastite potrebe, uspostavile rast i razvoj. Čitave proizvodne grane, kao i proizvodni potencijali cijelih regija, sustavno su zapuštani i na kraju uništeni, uz popratnu kvantitativnu i kvalitativnu neuravnoteženost između ponude i potražnje radne snage. Pored mjestimične i periodične obnove i izgradnje infrastrukture, do velikih modernizacijskih projekata koji bi u 21. stoljeću spriječili velike štete zbog prirodnih nepogoda (npr. sustavi navodnjavanja ili obrane od poplava) kao da nijednoj vlasti nije zapravo bilo stalo. Procvat tercijarnih djelatnosti – u kojima je, uz neupitnu propulzivnost nekih grana, u određenoj mjeri došlo i do neproprocionalnog bujanja i „pomodne“ ili brza profita željne diversifikacije – nije mogao donijeti ekonomski rast i stabilnost. Prilagođavanjem, kreativnošću i upornošću uspjeh se događa ponajprije na resornoj, lokalnoj ili individualnoj razini zahvaljujući ljudskom entuzijazmu, povoljnim kontigentnim prilikama ili mogućnosti uključivanja u europske projekte.

Unatoč potencijalu svoga geostrateškog položaja, u Hrvatskoj nije postignuto razvojno i ekološki održivo raspolaganje resursima

Mrtvi kapitali

Unatoč iznimnom potencijalu svoga geo­stra­teškog položaja, hrvatska politika nije bila kadra dati važnost vlastitoj zemlji. Problemi izgradnje Pelješkog mosta primjer su štetnosti anacionalne svijesti i nedoraslosti hrvatske politike. Ako načas i stavimo na stranu stratešku važnost te točke za Hrvatsku, njezina položenost na jadransko-jonskoj komunikaciji od sama početka činila ju je europskim projektom. Strateška neiskorištenost riječke luke, kao i dunavskoga plovnog puta za riječni promet zbog neizgradnje riječnih kanala te čekanje na nabavu energenata iz Kaspijske regije i bazena Perzijskog zaljeva dok su druge europske države sklapale bilateralne sporazume s Rusijom (Sjeverni i Južni tok), dokazi su da strateška kompetitivnost nacija traje, dok su hrvatske vlasti uglavnom nesposobni i neosposobljeni, i zato nezainteresirani, promatrači. Kako nije osigurana ni elementarna prehrambena neovisnost, nije ni domišljen plan postizanja hrvatske energetske neovisnosti sustavnom opskrbom i uporabom klasičnih kao i obnovljivih izvora energije.

Nije postignuto uspješno financijsko upravljanje državnom imovinom te razvojno i ekološki održivo raspolaganje prirodnim bogatstvom, nije napravljen izbor strateških privrednih grana ni njihovo osuvremenjivanje, nije započet sustavni razvoj tehnologija i pokrenuta proizvodnja kao rezultat politike poticanja ulaganja. Teško se i rijetko uspostavlja logični lanac koji uključuje izvor financiranja, opskrbu sirovinom, strukturnu i proizvodnu modernizaciju uz radno i stručno osposobljavanje u industriji i poljoprivredi, proizvodnju novih dobara i vrijednosti, komparativno vrednovanje kvalitete te otkup, odnosno plasiranje na domaće i vanjsko tržište. Usustavljeno je zato neracionalno, neproduktivno i nerazvojno korištenje državnih poticaja (a zatim njihovo uskraćivanje). Nabujala je državna administracija koja se i ne pokušava snaći u zbrci starih, novih, izmijenjenih i dopunjenih zakona i propisa, nego djeluje po inerciji (ili izravnoj intervenciji). Mala i srednja poduzeća – koja odgovaraju hrvatskom načinu prakticiranja poduzetništva – opterećuju se novim nametima i njihovo pojavljivanje događa se izvan nacionalnih, regionalnih i lokalnih razvojnih planova. Nedosegnutost europskih kriterija proizvodnje i izostanak strukturnih okrupnjivanja ostavlja manje hrvatske proizvođače bez konstruktivne potpore države. Nezaposlenost i potrošnja nezaustavljivi su, samo idu u suprotnim smjerovima. Grozničavim smišljanjem novih poreza građani svojom imovinom postaju jedini sigurni izvor prihoda države.

Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak odbacuje optužbe da Vladin prijedlog zakona omogućuje rasprodaju nacionalnog bogatstva

Prepisivanje loših projekata

No prije desetak dana neki uzviknuše: Imamo strategiju! I svi smo obratili pažnju na Prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima (PZOSI). Čitajući ga pomiješali su se nevjerica i ogorčenje. I bojazan zbog osobne nezrelosti političara i simbiotske veze između nesposobnosti i slijepe želje za vlašću. I uviđanje da socijaldemokracija u Hrvatskoj bolje razumije potrebe stranog krupnog kapitala od potreba hrvatskih radnika.

Nema sumnje da su se pri pisanju ovoga zakona slijedile smjernice i preuzeli argumenti za „dobru“ investicijsku politiku izneseni u dokumentima međunarodnih organizacija s globalnim djelovanjem, čije članstvo čine najbogatije zemlje (npr. OECD-ov Policy Framework for Investment). No upravo je strašno što se nekompetentno prepisuju i pokušavaju provući prijedlozi koji su prije dvadeset godina, i to u visokorazvijenim zemljama, izazvali žestoke reakcije javnosti, zbog kompromitiranja nacionalnih suvereniteta i nepoštivanja kulturnih različitosti doveli do odbijanja od strane francuske vlade i Europskog parlamenta te su morali biti odbačeni. PZOSI, naime, jako podsjeća na Multilateral Agreement on Investment. Predložen od Velike Britanije 1995, Višestrani sporazum o ulaganjima bio je pokušaj uspostavljanja slobodnog tržišta kako bi stranim ulagačima bila omogućena dostupnost drugih tržišta prelaženjem nacionalnih granica, kako bi se dramatično olakšalo investiranje i maksimalno osigurala zaštita ulaganja. Sindikati i građanske udruge u tajnim su pregovorima prepoznali izbjegavanje društvene rasprave, a u sporazumu uočili prijetnje demokraciji, narodnoj suverenosti, ljudskim i radnim pravima, okolišu te pokušaj eksploatacije nerazvijenih. Po sporazumu omogućivalo se izravno pregovaranje s vladama, čime bi vlade država bile podložne pritiscima te bi, putem državnih vlasti, krupni kapital zadobivao globalnu moć nad narodima.

Negativan dugoročni obračun

Kako je moguće da hrvatskim vladama nije jasno da se u svim državnim poslovima treba polaziti od zaštite nacionalnoga suvereniteta artikulirana nacionalnim ustavom i s ovlastima na nacionalnom teritoriju kojima se osigurava zaštita nacije, javnog dobra i nacionalne kulture?! Nacionalne interese ne mogu identificirati stranci jer im je cilj ne naštetiti svom kapitalu ni ekonomiji vlastitih zemalja. Dužnost je vlade da predvidi mjere zaštite za nacionalna dobra, imovinu i identitet, osigura život i prosperitet narodu. Toliko je mogla naučiti od članica EU-a. Razmatrajući mogućnost transatlantskog tržišta, Europski je parlament u rezoluciji 2007. naglasio da se moraju poštivati europska pravila o zaštiti javnih usluga i kulturne različitosti, kao i standardi postignuti u zaštiti okoliša i zdravstvu. Ali, ne. Iako se poziva na načela transparentnosti i zabrane diskriminacije, Hrvatska vlada žurno želi izložiti Hrvatsku zazubicama krupnoga kapitala. Hrvatska vlada pogoduje i prilagođava se velikim (što uglavnom znači stranim) ulagačima te prihvaća poništavanje niza nacionalnih zakona i regulativa. Upravo Hrvatska vlada predlaže izravne dodjele i pogodbe, čime dobiva apsolutnu moć pri donošenju odluka o izvlašćivanju, prodaji i predaji javnog dobra u privatne i strane ruke. Baš Vlada nametanjem žurnosti i prijedlogom postupka provedbe strateških projekata pokušava izigrati demokraciju i isključiti javnost i lokalne zajednice iz pregovora i planiranja života i razvoja. Ondje gdje je trebalo osmisliti uklanjanje administrativnih prepreka, Vlada se utječe centralizaciji u središnjim tijelima državne uprave. Upravo Vlada na prigovor o arbitrarnosti uvjerava u svoje dobre namjere i čudi se nepovjerenju. Najšokantniji dio Vladina prijedloga kaže da „nekretnine u vlasništvu RH, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro“ Vlada može „u svrhu provedbe strateškog projekta neposrednom pogodbom otuđiti“, na što se nadovezuju i postupci izdvajanja iz gospodarske osnove RH i utvrđivanja prestanka statusa javnog dobra. Svime tim Vlada spremno i svjesno dovodi u pitanje temelje nacionalnog ustava.

Strateška su ulaganja ona koja su na nacionalnoj ili lokalnoj razini od životnog interesa i uklapaju se u nacionalnu razvojnu strategiju. Bez obzira na u Prijedlogu dobro postavljene kriterije vrednovanja ulagačkih projekata, oni se pokušavaju učiniti privlačnima ponajprije s obzirom na parametre kojima se može promidžbeno mahati (npr. financijska težina ulaganja, broj radnih mjesta, nove tehnologije), ali ne mogu nas uvjeriti u Vladinu kompetentnost da prosuđuje nacionalne interese. Nerazumijevanje životnih interesa nacije i nepromišljanje životnih potreba pojedinih regija dovodi do ugroze golog opstanka naroda. Do otvaranja vrata za ulazak onih projekata koji su razvojno – gospodarski ili ekološki – neodrživi. Ili onih koje bismo mogli nazvati nomadskima – koji ulagaču donose brzu zaradu i privremeno mu se uklapaju u poslovanje, dok bi dugoročni obračun mogao biti negativan, a ponekad i – socijalno, ekološki ili kulturološki – destruktivan. Pored svega toga, Vlada za strana ulaganja otvara baš sva gospodarska i društvena područja, uključujući zdravstvo, znanost i visoko obrazovanje i kulturu!

Izlaganje krupnom kapitalu

Vladin prijedlog izazvao je odbijanje hrvatske javnosti. Zazivajući javnu raspravu, najpromišljeniju izjavu dala je Komisija HBK Iustitia et pax uz supotpis Matice hrvatske. Komisija prihvaća mogućnost koncesijskog korištenja javnoga dobra, ali ne bez nacionalne suglasnosti, i to ne samo odlukom predstavničkih tijela nego i izjašnjavanjem na obvezujućem referendumu. Komisija upozorava na izostavljanje mjera zaštite narodnog dobra ili njegove trajne vrijednosti kao i mjera zaštite od špekulativnih ulaganja. No na prvom mjestu Komisija osvješćuje naciju da ovaj Vladin prijedlog ide u smjeru mogućnosti trajnog otuđenja i „rasprodaje gotovo svih preostalih prirodnih bogatstava, nepokretnih kulturnih i drugih javnih dobara“: „zapravo svih dobara kojima raspolaže RH“. Svi hrvatski političari moraju shvatiti da Hrvatska ne može biti ničije sredstvo jer je ona za svoj narod tihi dom i slobodna Domovina.