Dva prastara karnevala hvarska

U istraživanju burne prošlosti dalmatinskih gradova stari karnevali zaslužuju posebnu pozornost ne samo zbog slikovitosti nego i zbog nepredvidivih događaja koji su ih često pratili.

Što se, primjerice, događalo pokladnih dana davne hvarske zime 1510. uoči pučkog ustanka Matije Ivanića? Pravu istinu sigurno nikada nećemo saznati. Ipak, pokušat ću rekonstruirati ta neobična zbivanja koja su kulminirala košmarom kolektivne opsjednutosti dovodeći pojedince do potpunoga vjerskog ludila. Poslužio sam se dokumentacijom koju je (1977) objavio Jakov Stipišić.

Dakle, 6. veljače 1510. (bila je srijeda, blagdan Sv. Doroteje) nad Hvarom je bjesnila oluja. Nebo su zastrli tmasti crni oblaci. Kiša je lijevala kao iz kabla. Gromovi udarali, munje sijevale. Sve živo sklonilo se pod krov. Onda oko jednoga sata poslije podne zemlja zaigra tri puta (grmljavina ili potres?) i uruši se pola krova crkve Sv. Marije Anuncijate, s kojom je bila spojena kuća kanonika Matije Lukanića. Istovremeno, unuka zapovjednika luke Vodopije (Bevilaqua) pospremajući sobu opazi na zidu oko prastarog raspela „pauka i paučinu“. Skine raspelo želeći ga obrisati, ali tada zapazi da iz njega kaplje krv! Zaprepaštena djevojka dozove ukućane, a ovi odmah pošalju po spomenutog kanonika Lukanića, inače obiteljskoga prijatelja. On posumnja u „čudo“ i reče:

„Može biti da je to od vlažnog vremena, da nije krv, već da se od prevelike vlage namočila boja.“

Želeći utvrditi istinu, kanonik ponese križ u svoju kuću i pozove slikara meštra Stjepana Vitaljića da bi on dao stručno mišljenje. Meštar izjavi da to nikako nije boja te da bi mogla biti „prava krv“. Kanonik povjeruje slikaru, odnese „čudotvorno“ raspelo u stolnu crkvu i zapovjedi neka zazvone u sva zvona.

Mještani nagrnu sa svih strana na glavni trg. Dojuri i gradski knez sa suprugom, zapovjednici brodova što su se zatekli u luci i ostali strani namjernici. Dvojica Talijana brisali su raspelo tvrdeći da „ispod krune preko nosa i cijelog lica teče svježa prava krv...“ Usred karnevala dogodilo se „čudo“! U gradu zavlada prava panika. Pronesu se glasine da sve to sluti na veliko zlo te da sigurno prijeti propast čitavom otoku.

Iduće nedjelje priređena je svečana misa na glavnom trgu. Mnoštvo Hvarana stiglo je sa svih strana otoka. U pokorničkoj procesiji ljudi su hodali bosi, s omčama oko vrata, a veliki ih je broj nosio svijeće i crne zastave. Kanonik Lukanić „opkoljen satrapima puka“ održi dugi govor o „čudu“. Navodno je na kraju rekao: „Puče, ostavi plemiće u njihovu stanju, ne pokreći protiv njih ništa, pusti ih na miru i prilagodi se svojoj sudbini. Nećete više od mene čuti ni riječi. Zabilježite sve. A vi, plemići, milujte puk i ne miješajte se u crkvene stvari!“

Te riječi izazovu još veće zaprepaštenje. Naime, kanonik Lukanić bio je gorljivi neprijatelj plemića i pričalo se da su se pučki urotnici pred njim i zapovjednikom Vodopijom tajno zakleli baš nad tim raspelom. Nenadani preobražaj kanonika toliko je djelovao na obeshrabrene pučane, da su se počeli svlačiti do gola (!) i javno bičevati po ulicama. Skupine potpuno nagih dječaka, unatoč studeni, bičevale su se nasred trga izgovarajući neobične riječi kao da imaju priviđenja. Obilazili su gradom, a zatim, stalno bičujući se, penjali se onako goli i bosi sve do crkve Sv. Nikole Gornjeg.

Sutradan je kanonik Lukanić stajao na kamenom balkonu iznad vrata Sv. Anuncijate, bičevao se i propovijedao puna tri sata! Okupljeno mnoštvo pobožno ga je slušalo, također bičujući se i čupajući si brade... Kroničar je zapisao: „Krovovi, ulice, prozori, sve je bilo puno žena, muškaraca i djece koji su činili pokoru.“

Sljedećih dana kanonik je odbijao jelo, pak su ga hranili nasilu. Kada su ga došli posjetiti predstavnici vlasti, buncao je i govorio „vrlo ružne i sramotne stvari nadijevajući imena osobama koje su ga pohodile“. Iduće subote poludjeli je kanonik umro, a Hvarani su nastavili činiti pokoru tijekom čitavog karnevala... Očito je bila riječ o podmetanju. Slična „krvarenja“ i „suzenja“ križeva bila su dosta česta pojava u 16. i 17. stoljeću. No teško je razabrati tko je režirao hvarsko „čudo“. Nije li ga možda kanonik Lukanić želio iskoristiti u borbi protiv plemića, a onda pod pritiskom postupio suprotno, ili je „čudo“ namjestio netko iz dijela klera odana plemićima. Sumnjivo je i navodno Lukanićevo ludilo. On je odbijao hranu, a oni su ga nasilu hranili. Nije li baš ta „hrana“ izazvala pomračenje uma i smrt? Bilo kako bilo, neobični događaj u jeku hvarskih poklada 1510. unio je veliku pomutnju među pučane. Bio je to posljednji pokušaj plemića i njima naklonjena dijela klera da spriječe pripremani ustanak, koji će se unatoč „čudu“ ipak razbuktati nakon nekoliko mjeseci.

Po svojoj spektakularnosti zanimljiv je i jedan drugi hvarski karneval. Dva stoljeća nakon opisanih mističnih zbivanja s „čudotvornim“ križem, u hvarskoj je luci – od prosinca 1711. do ožujka 1712. – zimovala venecijanska jadranska flota. Da se zapovjednici brodova i njihova svita ne bi dosađivali, vrhovni zapovjednik Marino Capello organizirao je u vrijeme poklada razne zabave i igre. Hvarani su inače običavali veselo proslavljati dane „u koje zakrabuljena mladež, obilnije se najevši i dublje zavirivši u čašu, obično hoda posvuda puna obijesti i ispunja ulice galamom poput Bakhove družbe...“, ali ovoga puta bile su to doista za Hvar neviđene svečanosti. Možda o svemu tome danas ne bismo ništa znali da se u Hvaru istovremeno nije zatekao i Višanin Antun Matijašević Caramaneo, pisac i znanstvenik, koji je u duhovitom latinski pisanu spjevu opisao dio tih zabava. (Spjev je u hrvatskom prijevodu 1961. objavio Veljko Gortan.)

U bogato rasvijetljenu i prepunom hvarskom kazalištu navečer su se izvodile komedije, drame i pastirske igre namijenjene uglednijoj domaćoj i stranoj publici. U popodnevnim satima, pod dnevnim osvjetljenjem, na glavnom trgu priređivane su pučke zabave i igre. Posred trga bila su podignuta dva visoka jarbola koje su pridržavali konopci pričvršćeni za susjedne zgrade. Na vrhu stupova visjelo je „nekoliko posuda s patkama i isto toliko boca punih pjenušca“. Stupovi su bili namazani mašću, što je natjecateljima uvelike otežavalo penjanje. Onaj tko bi se uspio uzverati do vrha uzimao je jednu od posuda i spuštao se niz pomoćni konopac na tlo. Bila je to u mediteranskim krajevima dobro poznata „igra kukanje“.

Dvije skupine šakača borile su se na improviziranom drvenom mostiću (imitaciji venecijanskih). Da se padajući ne bi ozlijedili, na tlu su bile postavljene „hrpe pokrivača“. Borba je bila žestoka i okrutna. Mnogima su od udaraca „pomodrjeli obrazi“ ili im je od „ubojite šake natekla glava, a nos krvario...“ Posred istog mostića bile su izložene i „pogačice posute sirom“ i začinjene „tustim maslacem“ namijenjene gladnim takmacima. No šake su im jedne i druge ruke bile privezane za vrhove drvene motke koja im se nalazila poprijeko na leđima. Tako vezanim rukama veoma su teško mogli dohvatiti pogačice, a još teže prinijeti ih ustima. Jadnici su štošta izmišljali „da ne bi prazan želudac zavijao i vratio se gladan kad je već ugledao jelo“. Neki su se dovijali na način što su zamamne pogačice dodavali uz veoma groteskne pokrete jedan drugomu u usta...

Ipak, najveću pozornost prisutnih izazvala je akrobatska atrakcija poznata pod nazivom let. Čvrsto uže bilo je nategnuto između gornjih stupića zvonika katedrale i dvaju stupova zabodenih nasred trga. O to uže bio je pričvršćen laki čamac koji se posebnim konopcem i koloturnikom mogao podići do vrha zvonika. U čamcu se nalazio odrasli akrobat i njegov pomoćnik, desetogodišnji dječak. Oni su se tobože veslajući kroza zrak penjali uvis. Kada je čamac stigao na pola puta, dječak se popne na akrobatova ramena i „triput glasno pozdravi poštovanog Capella i zaželi mu dobro zdravlje“. Tada bude ispaljen „svečani vatromet, potpuno sličan strijelama odapetim put neba kad bi one bile vatronosne“. Kada čamac konačno stigne na vrh zvonika, pomoćnici privežu akrobata o glavno uže i on se kližući se na grudima stane spuštati vrtoglavom brzinom mašući na pozdrav zastavom koju je držao u ruci. Da se ne bi razmrskao udarivši o tlo, dočekaju ga brojne ruke i podmetnuti mekani jastuci... Sve je to s terase arsenala-kazališta promatrao zapovjednik flote Marino Capello „okružen skupinom krabulja i sam zakrabuljen“.

Pitam se je li se itko od prisutnih Hvarana sjetio da je taj isti uvaženi Capello bio daleki potomak zlokobnog Vicenza Capella, providura mletačke armade koji je u rujnu 1514. „dao potopiti sve lađe i druge brodove na Hvaru zato da bi uhvatio prognanike i ukrotio onaj puk“, a 16. listopada navečer dao objesiti u ovoj istoj luci na lantini svoje galije dvadesetoricu Hvarana, a desetorici dao odsjeći ruke ili iskopati oči...? Zakrabuljeni Marino sigurno se prisjećao „slavnog podviga“ svog pretka, pa se zato i potrudio što raskošnije izvornim venecijanskim spektaklom proslaviti njemu dugočasne pokladne dane nekoć buntovna otoka.