Debakl i sramota Verdijeve godine

Ne zna se je li vrhunac haračenja intelektualno impotentnih inozemnih opernih redatelja zagrebačkom opernom scenom bio planiran baš za Verdijevu godinu i prvu, vrlo ambicioznu koprodukciju dvaju hrvatskih nacionalnih kazališta, ili je to ispalo slučajno. No obje su varijante jednako pogubne

Kada je najavljeno da će se na repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu uvrstiti Aida, a znajući kakva se estetika u tome kazalištu zagovara i njeguje, kao prvo pitanje nametnula mi se dvojba hoće li se ta Verdijeva junakinja na sceni pojaviti s partvišem ili usisavačem? No u trećoj slici opere ona se pojavila s dvama hamperima za pranje poda. Tako je i u zajedničkoj produkciji toga djela između HNK-a u Zagrebu i Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci eksplicirana ideja o Aidi kao spremačici u nekoj korporativno-militarističkoj organizaciji, kakvih je sve više u svijetu i koje malo-pomalo preuzimaju vlast nad čovječanstvom te ugrožavaju demokraciju, pa, eto, treba na to upozoriti i s operne scene, da se publika ne bi opijala glazbom i uljuljkivala u tamo neke melodije, već ozbiljno razmislila o svjetskim opasnostima koje vrebaju još iz doba drevnoga Egipta.

Kristina Kolar u naslovnoj ulozi Verdijeve Aide / snimio Mirko Cvjetko

Ne zna se je li vrhunac haračenja intelektualno impotentnih inozemnih opernih redatelja, i njihovih suradnika, zagrebačkom opernom scenom bio planiran baš za Verdijevu godinu i prvu (konačno!), štoviše vrlo ambicioznu koprodukciju dvaju hrvatskih nacionalnih kazališta, ili je to ispalo slučajno. Obje su varijante jednako pogubne: naručiti baš takvu predstavu ili ne znati što će oni na sceni napraviti. Trebaju li doista Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Zagrebačka opera – kao mjesto slavne verdijevske tradicije i tradicije velikih imena hrvatske pjevačke umjetnosti – biti mjestom redateljskih iživljavanja i ruganja Giuseppeu Verdiju, i to u prigodi proslave 200. obljetnice njegova rođenja?

Ni glazbena izvedba nije bila na razini prigode. Dirigent Antonello Allemandi, kojeg smo s radošću upamtili kao vrsnoga znalca talijanskog opernog stila u Bellinijevoj Normi i Puccinijevu Triptihu, s orkestrom nije postigao mnogo više od prosječne korektnosti i gromoglasnog orenja ansambla u trijumf-sceni. Čak su limeni puhači ponegdje stršali. Vjerojatno su dirigenta živcirali roza Anubisi koji su skakutali po sceni i plašili Amneris. Solistička podjela nije mu mogla pružiti ni najmanje nadahnuća. Kvalitete verdijevskih glasova i njima sukladno muzikalno fraziranje iskazali su samo bas Luciano Batinić u ulozi Ramfisa i bariton Siniša Hapač u ulozi Amonasra.

Prvakinja Riječke opere, mezzosopranistica Kristina Kolar, nakon Santuzze i Abigaille, nastavlja Aidom put u sopranski repertoar. Pjeva je lijepim glasom i sigurnim visinama, ali ravnom dinamikom. I u tome jest razlika između soprana i mezzosoprana: ne u opsegu, nego u kvalitetama koje glas može postići i izraziti u različitim položajima – mezzosopran punoću i bogatstvo u nižim lagama, a sopran punoću, mekoću i nosivost u visokim lagama te raspon dinamike; za Aidu je potrebna i dodatna slatkoća u glasu, kojom će pridobiti Radamesa da joj oda vojnu tajnu u trećem činu. Bolje je biti vrhunski mezzosopran i strpljivo pjevati svojih pet-šest uloga standardnog repertoara, negoli tanjiti glas kako bi se ispjevala neka sopranska uloga.

Nemuzikalni pjevački debakl ostvario je tenor Efe Kislali kao Radames mukla glasa, prsnih zapjeva, proizvoljna ritma i nepouzdane intonacije. Kako uopće dolazi do angažmana takvih inozemnih pjevača? I redatelja? Glas mezzosopranistice Tee Demurishvili tek je u šestoj slici, u sudnici, počeo pokazivati znakove ujednačenosti, a ona znakove umjetnice sposobne za ozbiljnu opernu dramu. Prije toga su njezina Amneris, a najvećim dijelom i drugi likovi, bili izloženi ridikuloznim situacijama koje onemogućavaju pjevače u mogućnosti za bilo kakvu suvislu glumačku interpretaciju. Tako je, primjerice, Glasnik donio vijest o ratnoj opasnosti u invalidskim kolicima. Valjda je signal bio slab pa, jadan, nije mogao poslati mail. A Svećenica je, nakon molitve u drugoj slici, išla nadgledati pranje poda u Amnerisinoj kupaonici u trećoj slici. Tenor Marko Cvetko i sopranistica Željka Martić korektno su otpjevali te dvije uloge, za razliku od basa Ivice Trubića kojemu svijest o opsegu njegova glasa ne bi smjela dopustiti pojavljivanje u ulozi Kralja.

Kako bi pobjegli što dalje od kazališnog iluzionizma, lažnoga muzejskog prikazivanja Aide, staromodne spektakularnosti, prevladanih konvencija i tko zna kakvih još promašaja i ukorijenjenih opernih zala, uprizoritelji su se, uz već spomenute, dosjetili mudrolija kao što su ritualno klanje debilne žrtve u slavu silnoga boga Fta, sirota, obnažena oronula i ocvala božica rata, nemušto stupanje vojnika jer se, ipak, ide u rat, a iznad i preko svega sprdajući balet. Da bi se postavilo takvo što, doista treba biti zlonamjeran. Scenografija Csabe Antala rotirajuće fragmentarizirane piramide s višestrukim mogućnostima promjena prizora, pa donekle i kostimi Mári Benedek, u nekoj bi suvisloj režijskoj koncepciji mogli funkcionirati kao raskošna oprema za tu veliku operu. Ali zamisli redatelja Balázsa Kovalika i koreografa Józsefa Hámora nisu samo izraz neukusa, već vrijeđaju autora tog umjetničkog djela par exellence Giuseppea Verdija i podcjenjuju zagrebačku (uskoro i riječku) publiku te hrvatsku glazbenu i kulturnu sredinu.

Na premijeri, 25. siječnja, publika je odlazila u stanci, smijala se glupostima na sceni u najozbiljnijim trenucima opere i vikala bu na naklonima. Redovita operna publika beskrajno je blagonaklona i zasigurno neće tako bučno protestirati. Da ne bi bilo nikakve zabune, nije taj protest bio izraz uskogrudnosti ove sredine, koju, eto, treba prodrmati i prosvijetliti za nove kazališne mogućnosti, izazove suvremenoga vremena i druge floskule kojima nas obasipaju. To bi, eventualno, mogli postići ozbiljni, odgovorni i kreativni umjetnici; nikako kvaziumjetnici poput Kovalika i Hámora, koji nemaju elementarne pristojnosti prema djelu i autoru kojim se bave.