Davež i gnjavež

I tropska zmija, Boa constrictor, zove se u hrvatskom, slovenskom, ruskom udav. U ruskom je udav prvotno značio davljenje (rus. udavitü, zadaviti), jer ta zmija svoju žrtvu najprije stisne, zadavi, prije nego što je pojede. Slovenci su, kao pedanti, zapisali i tko je udava uveo u slovenski jezik i kada ga je uveo. Učinio je to F. Erjavec

Već sam u prošlom broju Vijenca otkrila čitateljima svoje simpatije prema skupini imenica koje završavaju na –ež. Drijemež im je samo odškrinuo vrata, no dvjema od njih više od toga nije ni trebalo. Odlučile su maksimalno iskoristiti prostor koji su naslutile da bi im se mogao otvoriti. One se zovu davež i gnjavež. Zvuči nekako poput dva brata blizanca. Shvatile su svu težinu svojega (ne)postojanja i/ili šarolika postojanja u hrvatskoj leksikografiji, pa neće biti naodmet da i vas nakratko upoznam s njihovim položajem u novijim hrvatskim rječnicima. Vidjet će se da se ni davež ni gnjavež nisu pokazali privlačnima, na primjer, sastavljačima Rječnika hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje), što je 2000. godine izašao u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, kao ni mnogo prije njih sastavljačima tzv. Rječnika dviju matica (hrvatske i srpske, Zagreb – Novi Sad, 1967). Potonji je rječnik nastajao na korpusu književnih djela, pa je teško povjerovati da ni u tolikim primjercima lijepe književnosti, koje su mnogi čitali uz dosadu do iščašenja vilica od zijevanja, nije bilo ni jednoga daveža. Za divno čudo, gnjavež se nekako uspio probiti (iz djela Stanislava Šimića Jezik i pjesnik, Zagreb, 1955), pa još i danas sramežljivo i osamljeno čuči u tom nedovršenom rječniku (koji je, znakovito, dogurao do K i potom su svi od svega digli ruke i odustali). U Šonjinu rječniku ni davežu ni gnjavežu nema ni traga ni glasa. Anićev Rječnik hrvatskoga jezika (31998), Novi Liber, ipak nije pokazao krajnji prijezir prema davežu, jer ga je uvrstio u svoj korpus (u značenju gnjavaža, dosađivanje dugim pričama ili predavanjima, nepodnošljivo pripovijedanje – nepodnošljivo iz više razloga). No gnjavež mu je nepodnošljivo lako ispao. Zato, kako sam već u prošlom Vijencu i napisala, Stjepanu Babiću (autoru Tvorbe riječi u hrvatskom književnom jeziku, 21991, HAZU i Globus) nije utekao ni davež ni gnjavež. Brži je Stjepan od njihova bijega! Razumljivo je da će takve riječi, gotovo manjinski diskriminirane, naći zaklon i utočište u mojem prihvatilištu za zaboravljene riječi i/ili za one koje su na najboljem putu da to postanu. A čim ispadnu iz knjiga koje čuvaju naše rječničko blago, vrata u zaborav širom su im otvorena. Još samo jedna mala napomena: moj „prihvatni centar“ za takve riječi nije ograđen bodljikavom žicom, pa će se u njemu osjećati prije kao u sanatoriju nego kao u nekom izbjegličkom logoru.

Ne treba puno pameti da se otkrije kako davež izvire iz glagola daviti, u značenju dušiti, gušiti, potopiti. Taj je još u praslavensko doba značio i stiskati, hvatati za grlo, tlačiti, a njegov još davniji predak, ie. korijen *dhau-, uz navedena značenja, obuhvaćao je i značenje mučiti (što je s tlačiti u najbližem srodstvu). Naravno, od nesvršenoga glagola – što glagol daviti jest – prefiksacijom možemo izvesti ne samo promjenu glagolskog aspekta ili vida – glagol će tim postupkom postati svršen – nego često i onu značenjsku, na primjer, udaviti znači daveći oduzeti komu život, ugušiti koga, a u prenesenom smislu izmučiti, dosaditi pričanjem; podaviti ubiti sve živo daveći, pogubiti, a zadaviti nasilno zaustaviti disanje, usmrtiti, zagušiti, uz preneseno značenje zagnjaviti, dosaditi. Kad sam spomenula da je jedno značenje glagola daviti i hvatati za grlo, zanimljiv je narodni naziv jedne bolesti kad u grlu žlijezde oteknu; ona se od 17. stoljeća zove davnice i javlja se samo u množini.

I tropska zmija, Boa constrictor, zove se u hrvatskom, slovenskom, ruskom udav. U ruskom je udav prvotno značio davljenje (rus. udavitü, zadaviti), jer ta zmija svoju žrtvu najprije stisne, zadavi, prije nego što je pojede. Slovenci su, kao pedanti, zapisali i tko je udava uveo u slovenski jezik i kada ga je uveo. Učinio je to u 19. stoljeću F. Erjavec.

Na planu prenesenih značenja, a već smo i kod glagola daviti, zadaviti, udaviti vidjeli da imaju i neka prenesena, figurativna, značenja – dosaditi, izmučiti koga pričanjem, zagnjaviti i sl. – ustalio se općepoznati razgovorni udav (isto što i davež) – poseban gnjavator i dosadnjaković, jer i on davi svoju (pristojnu) žrtvu dok ova od njegova stiska ne kapne. Zanimljivo je kako me jedan udav nedavno zaskočio s reklamnoga panoa uz cestu. Vozila sam se autobusom, pa sam u prvi mah pomislila da sam krivo vidjela. Jer, ispalo je kao da je ispao iz mojega (ovoga) teksta dok ga još nisam bila dovršila i da me sustiže na svakom koraku. No drugi pano raspršio je sve moje nedoumice. Saznala sam da list 24 sata dodjeljuje nagradu Zlatni udav javnim osobama koje su najviše gnjavile i davile građanstvo u 2012. godini. Natjecanje je izlučno, ima više kategorija (političari, lica s TV-ekrana, pa tako krasno napisana showbizz scena, zatim nezaobilazni celebrityji i drugi iz javnoga života koji su nam „dizali tlak“) i izbornih krugova. No ponijeti i naziv Zlatnoga udava pokazuje da i udav može biti itekako unosan – glavna je nagrada automobil Ford Fiesta Ambiente, a dodjeljuje se – s ljubavlju, dakako – 14. veljače, o Danu zaljubljenih. Vrijedi dosađivati (javnosti).

Vraćam se jezikoslovlju. Za tu zmiju postoji i europeizam. To je piton. On nije dobio ime po procesu davljenja prije konačnog obračuna sa svojom žrtvom. Ime mu je dao grč. Pýthôn, velika zmija kod Delfa, koju je, prema priči, ubio Apolon; odatle mu nadimak pitijski.

Dakle, već i uza sam davež javio se u njegovu objašnjenju gnjavator, a on se izvodi iz glagola gnjaviti. Značenja mu se isprepleću s već spomenutim prethodnim glagolom, pa u objašnjenjima uz gnjaviti u rječnicima stoji: daviti, mučiti, dosađivati. Gnjavaža može izazvati i ljutnju. Ljutnja se, doduše, na prvi pogled u riječima gnjavež i gnjavaža ne vidi, no ona im je ipak u korijenu. Naime, za ljutnju možemo reći i gnjev (prasl. *gnĕv·, gnĕvati, ljutiti). Indoeuropski je korijen *gneu-, stiskati, gnječiti, gnjesti, a *gen, osim stiskati, gnjesti, znači i mijesiti (rukama). Zanimljivo je da je istoga postanja i engl. knife, nož, jer i njime pritišćemo, gnječimo ono što želimo prerezati. U 17. stoljeću glagol gnjaviti značio je i hoditi po glibu, a gnjavaža se zvala zemlja kad je odveć mokra, pa „se hoće kopati“. Nešto od podatnosti takva gaženja sačuvalo se i u današnjim značenjima glagola gnjaviti, koji znači tiskati, nabijati nogama, gaziti, gnječiti, tlačiti, kinjiti, mučiti (i fizički i mentalno) – dosađivati komu dok se u početku pristojna i strpljiva žrtva konačno ne razgnjevi. Glagol može biti i povratan – dosađivati se – a znači ne znati kamo bi se čovjek od dugočasnosti i dosade djeo.

Naravno, ima i drugih izraza koji lijepo pokazuju kako čovjek može drugoga izbaciti iz takta ili kože. Takav „majstor“ pili, što ne znači samo da reže pilom nego i da komu dosađuje istim razgovorima, molbama ili zahtjevima, umarajući ga svojom upornošću. I pilež je kandidat za moj prihvatni centar, jer ga nema čak ni rječnik od kojega bi se to svakako očekivalo – Sabljakov rječnik žargonizama. Ni razgovorni šumpreš (što je dalmatinski lokalni izraz za glačalo) nije našao svoje mjesto u tom rječniku šatrovačkih izraza, ali – za divno čudo – taj rječnik ima izvedenicu šumprešan, izglačan, no uz pogrešno teritorijalno određenje. Naime, piše da je to regionalizam u Istri, a nije, jer Istra nije jedini areal u kojem caruje šumpreš. On se proteže duž cijele naše obale i po otocima. Osim „prave“ (i časne) radnje – glačanja rublja – šumpreš je i osoba dosadna kao uš, jer i za takvu kažemo da nas je udavila ili dobro speglala. Jesam li ovim člankom i ja vas? Ako i jesam, auto, nažalost, neću dobiti.