Čitati život poput knjige

Vila-Matasov antijunak čitanje ne smatra samo užitkom ili djelatnošću, već i načinom bivanja u svijetu, pa svoj život i iskustva neprestano doživljava poput događaja iz nekog romana, a sve što proživljava pod stalnom je lupom analize u kolikoj bi to mjeri bilo uporabljivo kao dio radnje neke pripovjedne cjeline

Naslovnicu romana Dublineska 64-godišnjega španjolskog pisca Enriquea Vila-Matasa krasi grafički prikaz knjige otvorenih stranica na kojima se, umjesto riječi i rečenica, nalaze beskonačni redovi knjigama ispunjenih polica knjižare. Riječ je o izvrsno odabranu rješenju jer je Vila-Matas svoj roman u tolikoj mjeri napučio književnim referencijama, citatima i literarnim asocijacijama da Dublineska gotovo i nema stranice na kojoj nije spomenut neki pisac ili neko književno djelo. Štoviše, čak i naslov roman duguje drugomu piscu – riječ je o pjesmi u kojoj Philip Larkin opisuje pogrebnu povorku, posljednji ispraćaj jedne prostitutke, s kojom glavni junak Dublineske poistovjećuje samu književnost, koja je, prema njemu, pred ekspanzijom digitalnih tehnologija, na izdisaju. Upravo stoga on je naumio, u društvu trojice prijatelja-pisaca, Gutenbergovu dobu pripremiti sprovod, i to na Bloomsday, u Dublinu, jer upravo Joyceov Uliks on drži vrhuncem doba knjige i tiska.

Enrique Vila-Matas već je niz godina najizgledniji španjolski pretendent za Nobelovu nagradu

Glavni je junak romana Samuel Riba, ostarjeli umirovljeni vlasnik propale izdavačke kuće čiji je cijeli život obilježen knjigama, i to toliko da on smatra kako zapravo i nema svoga identiteta, već da ga čini katalog knjiga koje je objavio. Odnosno, kako kaže, „ne poznajem samoga sebe. Čini se da je moj izdavački katalog jednom zauvijek sakrio osobu koja se nalazi iza knjiga koje sam izdavao. Moj životopis je moj katalog. Ali nedostaje čovjek koji je tamo bio prije no što sam odlučio postati izdavač. U konačnici, ja nedostajem.“ I iako nije objavljivao bilo što, već sve same velikane: Austera, Marguerite Duras, Borgesa, Calvina, Emily Dickinson, Nabokova, Pereca…, ni to nije omogućilo opstanak njegovoj izdavačkoj kući, što je znakovit indikator o vremenu u kojemu živimo, a o čemu autor ne propušta kritički progovoriti.

Na samu početku Ribu zatječemo kako lamentira o svome nedavnom boravku u Lyonu, gdje je, umjesto da sudjeluje na književnom simpoziju, nekoliko dana proveo zatvoren u hotelskoj sobi, ljutit što ga nitko od organizatora koji su ga pozvali na simpozij nije dočekao u zračnoj luci. Tako je, umjesto javnoga čitanja referata, u hotelu sastavljao svojevrsnu teoriju romana, s pet elemenata koji mu se čine neizostavnim za roman budućnosti. To su: intertekstualnost, povezanost s visokim pjesništvom, svijest o moralnom krajoliku u ruševinama, lagana nadmoć stila nad radnjom i čin pisanja doživljen poput ure koja napreduje. Naravno, Dublineska je napisana prema tim načelima, i upravo su to elementi koji ovaj roman u najvećoj mjeri obilježavaju.

Od intertekstualnih veza najizraženija je povezanost s već spomenutim Uliksom Jamesa Joycea – Riba je zapravo svojevrsna inačica Joyceova Leopolda Blooma, dok njegovi prijatelji prizivaju tročlanu Bloomovu družbu – Dedalusa, Cunninghama i Powera; njihova pogrebna počast Gutenbergovoj galaksiji na dablinskome groblju Glasnevin preslika je posljednjeg ispraćaja Paddyja Dignama iz šestoga poglavlja Uliksa (čak je i groblje isto, ali danas nosi novo ime), a autor na više mjesta citira i parafrazira mnoge Joyceove rečenice.

Ribino putovanje u Dublin, na Bloomsday (dan na koji štovatelji Uliksa svake godine ceremonijalno obilaze dablinske toponime spomenute u romanu, priređujući javna čitanja ulomaka iz tog remek-djela), 16. lipnja 2008, njegov je pokušaj ostvarenja, kako on to naziva, „engleskoga skoka“, odnosno napuštanje fascinacije francuskom kulturom i književnošću i kreiranje novoga identiteta utemeljenog na anglofiliji. Naposljetku on, toliko zaljubljen u Irsku i krajolike Irskog mora, sebi čak odabire i novo ime, Brendan, premda ne zna ni riječi engleskoga jezika! Inače, to je tek izdvojen detalj koji ukazuje na humornu značajku Vila-Matasova pisma, a u svrhu postizanja čega se autor, uz apsurd kao najčešći sastojak, služi i višekratnim ponavljanjem već izrečenoga, zazivajući tako postupke Thomasa Bernharda. A duhovitost se u pravilnim razmacima izmjenjuje s mudrošću, mudre su svakako protagonistove analize odnosa zbilje i umjetnosti, kao i npr. tematizacija darovitosti čitatelja, dovoljno otvorena da u svome umu dopusti sliku svijesti potpuno različite od njegove, uz sposobnost inteligentna osjećanja, želje za razumijevanjem drugoga te demokratičnosti spram uvjerenja da svijet nije samo onakav kakvim ga on vidi.

Prev. Matija Janeš i Ana Marija Drmić, Edicije Božičević, Zagreb, 2012.

Vila-Matasov antijunak čitanje ne smatra samo užitkom ili djelatnošću, već i načinom bivanja u svijetu, pa svoj život i iskustva neprestano doživljava poput događaja iz nekog romana, a sve što proživljava pod stalnom je lupom analize u kolikoj bi to mjeri bilo uporabljivo kao dio radnje neke pripovjedne cjeline. Riječ je o labirintskom putovanju umom ostarjela bibliofila, romanu ispunjenu mikrodogađajima na razini psihologije, nutrine lika, jer je Riba prepun neuroza, fobija i opsesija. Jedna je od njih primjerice njegovo uživanje u stolcu za njihanje uz pokušaje dosezanja gotovo horizontalna položaja u odnosu na pod, a što je preslika njegova samozavaravanja u uvjerenju kako je bolje biti prezren od svih i na dnu, nego na vrhu, jer u tom slučaju, u položaju najveće udaljenosti od sreće, čovjeku još preostaje nada i nema razloga za strah, za razliku od onoga na vrhu, koji se ima čega bojati, jer ima što izgubiti.

Ustrajan u samozavaravanju, on se smatra mudrim, što je vlastito postojanje u tolikoj mjeri učinio jednoličnim jer tada i najmanji događaj, ako ga se čita na način književnosti, poprima čudesan karakter. Slijedom toga Riba se na kraju, kad ga i supruga napusti (jer je tijekom boravka u Irskoj prekinuo dvogodišnju apstinenciju od alkohola), pretvara u „jednog od onih tipova koji potpuno dominiraju u nekim od najuspjelijih romana koje je objavio: oni siroti očajnici romantičarskog izgleda, uvijek samotni i bez Boga i smjera, mjesečari izgubljenih cesta”, što je ujedno i autorovo napuštanje Joycea uz intertekstualno usmjeravanje još jednome irskom velikanu – Samuelu Beckettu.

Konac romana pak donosi nam još jednu pogrebnu ceremoniju, koja, čitamo li je poput Ribe, „na način književnosti“, znači zapravo metaforizaciju tzv. smrti autora, još jedne od brojnih književnih tema problematiziranih u ovome remek-djelu autora koji je već dulje vrijeme smatran najizglednijim španjolskim pretendentom za Nobelovu nagradu.