Zanimljiv autorski eksperiment

Kratki roman Četveroručna sonata nije prvi književni posao u kojem se susreću ruska pjesnikinja Natalija Vorobjova i hrvatski književnik Luko Paljetak. Naš je pisac prije ovog suautorskog pothvata preveo na hrvatski dvije njezine pjesničke zbirke: Proročanski prsti (2006; ruski prvotisak 2003) i U obnaženim zrcalima (2010; na ruskom 2007). Čini se da je upravo to književno upoznavanje dovelo do znatno složenije, zahtjevnije književne suradnje – zajedničkoga pisanja romana. No posebnost toga projekta nije toliko u činjenici da ga potpisuje dvoje pisaca, koliko u tome da ti pisci pripadaju dvjema različitim književnostima, ruskoj i hrvatskoj. Vorobjova je svoju dionicu – sa središnjim ženskim likom, ruskom glumicom i pjesnikinjom – izvorno napisala na materinskom jeziku, pa je tekst preveden na hrvatski (prev. Dubravka Pleše); glavni muški lik, hrvatskog diplomata, književno je oblikovao Paljetak, dakako na hrvatskom. Nije teško zamisliti i rusku inačicu romana, i nije uopće nemoguće da se takvo izdanje pojavi imamo li na umu da su ovi pisci članovi iste književne ustanove – Ruske akademije književnosti.

Izd. VBZ, Zagreb, 2012.

Paljetka našim čitateljima ne treba posebno predstavljati, ali o Nataliji Vorobjovoj manje se zna pa evo nekoliko najnužnijih bio-bibliografskih podataka o njoj. Rođena 1948. u Ukrajini, filmska i kazališna glumica (s diplomom moskovske Državne akademije kazališnih umjetnosti Lunačarski) došla je iz Moskve u Zagreb 1974. s velikim filmskim iskustvom. Glumačku karijeru nastavila je neko vrijeme i u novoj sredini, koju je prihvatila kao svoju novu domovinu, a potom je radila kao konzultantica za ruski jezik u zagrebačkom HNK-u te surađivala s Hrvatskim radiom i Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža. U (ruskoj) književnosti afirmirala se kao pjesnikinja, počevši pisati relativno kasno, u svojim četrdesetima. Prva zbirka tiskana joj je 1998. u Moskvi, a za neke od sedam dosad objavljenih knjiga pjesama dobila je vrijedne ruske nagrade i priznanja. U Moskvi je 2000. objavila zbirku autobiografskih pripovijedaka Nastavak slijedi, a u Zagrebu se iste godine ta knjiga pojavila kao roman pod naslovom Žena u crnom rublju.

Kako su dva pisca postala jedan? Detalji o suautorstvu iz nekih primjera u svjetskoj književnosti (braća Goncourt, Iljf i Petrov) dobro su nam poznati, ali o slučaju Vorobjova – Paljetak znamo vrlo malo. Ali ponešto se od organizacije posla oko Četveroručne sonate ipak dade rekonstruirati. Svako od devet poglavlja (dijelove poglavlja od 1 do 9 pisala je Vorobjova, a od 1Ş do 9Ş Paljetak) „rašomonske ispovijedi o ljubavi ruske glumice i hrvatskog diplomata“ sastavljeno je od ženskoga i muškoga glasa koji opisuju iste detalje veze i komentiraju ih iz svoga rakursa. Budući da ženski glas uvijek prethodi muškom, čini se logičnim da je prvo nastao, ili nastajao, dio romana koji je kreirala spisateljica. Tomu ide u prilog i činjenica da je znatno više obuhvaćen ne samo razvojni put protagonistice nego i njezina obiteljska pozadina, čak daleka porodična povijest i društveni kontekst koji seže u predrevolucionarnu Rusiju. S muškim likom nije tako: zasnovan znatno oskudnije kad je riječ o obiteljskom backgroundu, on se uglavnom svojim razmišljanjima i postupcima referira na događaje koji su opisani u vezi s glavnom junakinjom.

Natalija Vorobjova iznosila je u novinskim intervjuima, u povodu izlaska svojih knjiga, pojedine detalje o vlastitom životnom putu i umjetničkoj karijeri. Čitatelju koji je te intervjue vidio neće promaknuti činjenica da je autorica heroini Četveroručne sonate „posudila“ neke detalje svoje biografije. Tako npr. slučajni susret s redateljem i profesorom A. A. Gončarovom, koji je usmjerio njezin umjetnički put; snimanje brojnih filmova, među kojima posebno mjesto zauzima Dvanaest stolica redatelja Leonida Gajdaja „koji je vidjelo 227 milijuna gledatelja“; nastup na Međunarodnom kongresu pisaca ruske dijaspore; objavljivanje knjige autobiografskih pripovijedaka u Moskvi i sl. To su sve detalji priče koji se u prvi mah čine nevažnima, ali je to dosljedan niz koji će u presudnom trenutku, nakon sloma ljubavne veze i dileme koja joj se nametnula: pisati ili spašavati intimni život, usmjeriti junakinju prema stvaralačkom radu.

S obzirom na dobar udio (vidljivo) autobiografskoga u građi iz koje Vorobjova oblikuje ženski lik, ne iznenađuje da je odabrala pripovjedača u trećem licu jednine, i to takva koji je jednako upućen i u svijet njezine junakinje i u svijet muškoga protagonista romana. Time, kao i pokušajem da svoju priču interpretira u „alegorijskoj formi“, u obliku „bajke za odrasle“, postiže stanovit odmak od izravna čitanja izmišljenoga svijeta romana kao stvarnoga, povijesnoga svijeta. Autori su na kraju knjige, u kratkom tekstu naslovljenu Post scriptum, smatrali potrebnim posebno istaknuti kako bi trebalo shvatiti načelo funkcioniranja paralelnih glasova i relaciju stvarnog i izmišljenog u novostvorenom romanesknom svijetu: „Svaka se stvarnost sastoji od bezbroj čestica bajke, svaka je bajka građena od jedva nazrivih trenutaka stvarnosti.“

Za razliku od protagonistice, glavni muški lik istodobno je i pripovjedač („svoje“ dionice romana) u prvom licu jednine, dakle s ograničenim uvidom u romaneskni svijet. Izbor takve pozicije Paljetku se logično nametnuo: nije bilo potrebe za širenjem priče, ona se trebala koncentrirati na protagonistov doživljaj i komentar odnosa s partnericom. Valjalo je uvesti tek nekoliko detalja koji će motivirati njegov karakter i postupke kojima se on legitimira kao suprotnost glavnoj junakinji: sirotinjsko, radničko podrijetlo (nasuprot njezinu), reduciran emocionalni svijet, mukotrpno probijanje do statusa karijernog diplomata i trajni strah za održanje tog položaja. Strah koji ravna svim njegovim postupcima, pa tako i onima u ljubavnoj vezi s glumicom, što dovodi do konflikata i mučnog razlaza. Pritom svatko od njih ima svoju verziju priče, istinitoj iz perspektive lika koji je zastupa. U tom je smislu ona i rašomonska (prema u egidi, vjerojatno uredničkoj, na naslovnici romana), tj. relativna je i subjektivna. Zato ova „bajka za odrasle“ nema (sretnog) završetka: umjesto jasnoga kraja tu stoje upitnici i točkice. Bajka je razorena. Sutra je, doduše, novi dan, ali dan kad se plaćaju računi.

Ovaj roman ostat će zabilježen kao iznimno zanimljiv autorski eksperiment.