Snažna predstava o Hrvatskoj

U produkciji Glumačke družine Histrion i umjetničkoga ravnatelja Zlatka Viteza dramski umjetnik, glumac i profesor scenskoga govora na Akademiji dramske umjetnosti Boris Svrtan u Histrionskom je domu u Zagrebu 18. siječnja premijerno prikazao monodramu Moj slučaj prema tekstovima Vlade Gotovca u izboru Čede Price, u kojoj potpisuje dramatizaciju, režiju i glumu.

Odličan autorski projekt Borisa Svrtana

Boris Svrtan s velikim poštovanjem pristupa proučavanju života i djela Vlade Gotovca. Njegova monodrama znatno je više od kazališnoga čina i kazališne predstave. Polazeći od tekstova iz Moga slučaja, koje modificira umetanjem glasova kćeri i žandara te temeljnih punktova hrvatske književnosti, od Držića do Kranjčevića i Šegedina, Svrtan javnosti prikazuje Gotovčev život od rođenja do pogleda na slobodnu Hrvatsku, koji mlađoj javnosti često nije poznat. Ideologizacija stvarnosti i ideologemi koji se nakupljaju oko Hrvatskoga proljeća i uhićenika zapovjedne torture koja je nastala nakon 1971. i pretvorila vrhunske hrvatske intelektualce u zatvorenike, zarobljenike i robijaše rezultirala je stigmom na osobe i sudbine te život ljudi koji su živjeli za slobodu mišljenja i izražavanja i zbog toga bili uhićeni ili potpuno uklonjeni iz javnoga života. Svrtanova monodrama, suptilno estetski slijedeći Gotovčevu sudbinu, možda će barem odškrinuti vrata u moralno, profesionalno, istinito i pravo proučavanje, revidiranje i revaloriziranje 1971. godine.

Crni prostor pozornice uokviruje dolazak na scenu i ostanak na sceni Vlade Gotovca, njegova glasa, njegovih riječi, njegovih rečenica, njegovih filozofskih, pjesničkih, esejističkih tekstova, polemika, razgovora i govora. Scenu obilježavaju jedna vrata i jedan kovčeg. Vrata djetinjstva i seljenja pretvaraju se u nogometna pa u glumačka vrata, s nikad glumački snažnijim Svrtanom, ocrtavajući vrata zatvora i vrata željena izlaza. Obilježen kredom, prostor pozornice postaje prostor zatvora, s jedinom osobom u središtu pretvarajući diplomu filozofa, ispisane papire iznimnoga hrvatskoga književnika, retoričara i govornika u stranice i prostor hrvatske sudbine.

Prostor zarobljene samice u predstavi se, kao i u Gotovčevu životu, pretvara u prostor duha obilježen bitkom za pojedinca, za humanost, za plemenitost. I dok trpi sudbinu monstruoznoga montirana procesa Gotovac ne posustaje u širenju beskraja mišljenja. I dok živi u zatvoru nakon uhićenja 1972, svojom velikom dušom širi prostore sjećanja na prve objavljene tekstove 1952, na tekstove koje uređuje kao glavni urednik Hrvatskoga tjednika, na tekstove koje je pisao kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Televiziji Zagreb. Boris Svrtan suptilnom gavelijanskom suigrom s publikom, s javnosti, pita: hoće li ovaj Mitspiel s vama, ljudi današnjice, revidirati Gotovčev četverogodišnji zatvor od uhićenja 1972. i tri godine gubitka građanskih prava, prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnoga nastupa? Hoće li osvijestiti što je za Gotovca značilo ući ponovno u zatvor na dvije godine i izgubiti četiri godine građanskih i svih ljudskih prava zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977, nakon izlaska iz zatvora?

Hoće li mladi hrvatski učenici i studenti osvijestiti govor žandara i istražitelja (glas studenta glume Ivana Čuića dočarava svu primitivnost kojoj su bili izloženi robijaši u jugoslavenskim kazamatima)? Hoće li mlada publika shvatiti da smaknuće cijelih redova zbog jedne ljudske refleksivne radnje nije razlog za smijeh nego za promišljanje stvarnosti? U najemotivnijem trenutku u predstavi, kad se oprašta od obitelji, od žene Vlaste i kćeri Ane, mlada Ana u izvrsnoj glasovnoj interpretaciji maturantice Petre Svrtan razgovara s tatom koji odlazi u zatvor – unatoč svemu s bljeskovima radosti. Upravo ova predstava, u kojoj Svrtan pirandelizacijom stvarnosti pokazuje maske grozomornih ideologa i terorista, odgovara na pitanje što je bilo bitno Vladi Gotovcu: samoća zatvorskoga života sa slovima, riječima i mislima pretvorila se u beskraj umjetnosti riječi, svemira i umijeća govora i u beskraj duše koju je Svrtan i kao glumac i kao dramatizator i kao redatelj, uz redateljsku asistenturu Nine Erak-Svrtan, uspio dočarati ovom snažnom predstavom o hrvatskoj sudbini bez lijevih i desnih, bez licemjerja i poltronstva, s hrabrim i istinitim nitima i jednom, golemom ljubavi prema Hrvatskoj.