Prozni produžeci rock-angažmana

Nakon što je objavio poetske i prozne knjige Leonarda Cohena, Patti Smith, Jima Morrisona, Boba Dylana, Woodyja Guthrieja, Kurta Cobaina, Loua Reeda i Nicka Cavea, Krunoslav Jajetić, urednik u koprivničkoj izdavačkoj kući Šareni dućan, svoju ediciju knjiga ikona rock-, country- i blues-glazbe upravo je nadogradio hrvatskim prijevodima romana Stevea Earlea S ovog svijeta neću nikad otić živ i zbirke priča Rya Coodera Priče iz Los Angelesa.

Prev. Damir Biličić, Šareni dućan, Koprivnica, 2012.

Poznavatelje glazbenih opusa dvojice velikana suvremene rock-glazbe nimalo neće iznenaditi činjenica da su te dvije knjige objavljene istodobno jer im je poznato u kolikoj je mjeri rad te dvojice glazbenika komplementaran i podudaran. Steve Earle i Ry Cooder naime pobornici su tzv. roots-glazbe, južnjačkog country-bluesa, bluegrassa, jazza i američkog folka garnirana utjecajima koji dolaze s druge strane teksaško-meksičke granice. Sve to i više je nego razvidno čitatelju njihovih dviju knjiga jer one za protagoniste imaju glazbenike koji sviraju upravo takvu muziku, a rukopisi su prošarani mnogobrojnim glazbenim referencijama te izravnim i implicitnim posvetama uzorima i idolima autora, od kojih se neki i pojavljuju kao sporedni likovi (npr. Charlie Parker, John Lee Hooker, Hank Williams).

Steve Earle i Ry Cooder nisu nimalo skloni komercijalnoj rock-glazbi koja danas prevladava; riječ je o tradicionalistima, baštinicima rock- i blues-prvoboraca, pa je logično što su radnje Earlova romana i Cooderovih kratkih priča locirane u prošlost. Fabula romana Stevea Earlea odigrava se 1961, nimalo slučajno upravo u doba ubojstva američkoga predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, događaja koji autor drži povijesnom prekretnicom, točkom nakon koje Amerika započinje svoj, Earlu nimalo drag, imperijalistički put, dok je Cooder svojih osam kratkih priča smjestio u još ranije razdoblje, od 1940. do 1958. Njihovi su prozni radovi pritom svojevrstan produžetak njihove glazbene poetike. Steve Earle je naime predstavnik tzv. outlaw, odmetničke estetike, pa njegov roman, baš kao i njegovi kantautorski radovi, za protagoniste ima otpadnike i marginalce – prostitutke, narkomane, dilere, alkoholičare i raznovrsne prijestupnike. Među njima izdvaja se Doc, liječnik kojemu je zbog heroinske ovisnosti oduzeta dozvola za rad i sad preživljava te zarađuje za dop obavljajući ilegalne pobačaje i zbrinjavajući ozljede različitih otpadnika od zakona. No njegov se život mijenja kad u njega ulazi Graciela, mlada Meksikanka s iscjeliteljskim darom...

Prev. Janko Paravić, Šareni dućan, Koprivnica, 2012.

Riječ je o gruboj priči začinjenoj elementima nadrealizma kojima je izvorište u meksičkoj tradiciji i kulturi, na čemu se obilato napaja i Earlova glazba, uz posvetu jednomu od njegovih glazbenih uzora – Hanku Williamsu – čiji se duh Docu javlja za vrijeme njegovih heroinskih seansi i iz čije je pjesmarice Earle posudio naslov svoga romana.

U usporedbi s romanesknim rukopisom Stevea Earlea, kratke priče Rya Coodera bitno su izglačanije, urednije, konvencionalnije i optimističnije, premda ni one nisu bez kritičkoga naboja, uglavnom usmjerena protiv rasizma, socijalne neravnopravnosti i klasnim razlikama raslojenog Los Angelesa četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Ry Cooder ponajprije je etnomuzikolog, a živopisnost i eklektičnost osnovne su karakteristike njegove proze, kao uostalom i njegovih glazbenih radova. Kratke su to proze posvećene danima holivudske nevinosti, vremenu kad su spektakularizacija života i konzumerizam još bili u povojima, i ispunjene su živopisnim, tzv. malim ljudima, koji svoj komadić sreće traže onkraj glamura i slave, i nastoje je dosegnuti služeći se ne posve legalnim načinima, jer „u zemlji tisuću plesova, u dolini deset milijuna ludosti, čovjeku se nikad ne pruži i druga prilika“. Dakle, ne nedostaje ni tu likova s one strane zakona, posebice u trima pričama koncipiranima poput predloška za holivudski film noir, ali upravo vremenska izmještenost u prošlost te proze obavija aurom začudnosti, a njihove različitim, uglavnom sitnim, prijestupima sklone protagoniste čini romantiziranim tragačima za srećom na druge načine od propisanih.

Optimizam, vedrina, joie de vivre i dobrohotnost u Coodera su u prvome planu, za razliku od egzistencijalne tjeskobe kao osnovne ugođajne odrednice Earleova romana S ovog svijeta nikad neću otić živ. Što se vrijednosnih usporedbi tiče, prednost je na strani Stevea Earlea, koji je od Coodera znatno bolji stilist, ali i vještiji u karakterizaciji te u preglednu vođenju radnje. Uglavnom, osjeća se da je Ry Cooder s mnogo manje ambicija prišao pisanju, tek kao kratkotrajnoj zanimaciji i kreativnom okušavanju u drugoj vrsti umjetnosti, dok bi Steve Earle, odluči li se za to, u pisanju mogao dosegnuti visoku razinu, sličnu onoj koju već dulje vrijeme ima u glazbi.