Problemi umjetnosti u Hrvatskoj

Povijesnoumjetnička literatura u suvremenoj umjetnosti najviše se usmjerava na odnos kulture i moći, odnosno silnice unutar polja u kojem se uspostavlja hijerarhija moći. Zato nas ne čudi da politika, koja je oduvijek bila jedna od glavnih silnica kulturnog polja, i danas uspostavlja hijerarhijske odnose. Razlika između kulturne politike i politike ljudi u odijelima na plakatima lošeg dizajna iščezava pri upravljanjima institucijama. Mnogobrojni prigovori radu i postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu kao i smjena ravnatelja Antuna Maračića u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvaraju u Hrvatskoj prostor za već ponavljano propitivanje komu zapravo pripada kultura.

Podršku Antunu Maračiću (na slici) dali su i hrvatski fotografi koji su odbili izlagati svoja djela u Umjetničkoj galeriji nakon smjene / Snimio Željko Tutnjević

Zašto Dubrovnik, jedan od najvažnijih kulturnih centara u Hrvatskoj, napušta Slaven Tolj, zašto se zatvara kultni kafić Talir i zašto Dubrovčani prodaju kuće u gradskoj jezgri?

Prošlo ljeto, dok sam bila na stipendiji u Francuskoj, dobila sam ponudu američkog kolekcionara Richarda Weismana za postavljanje izložbe izgubljenih te potom pronađenih djela Andyja Warhola u Dubrovniku i Zagrebu. S gospodinom Maračićem dogovarala sam se mailom za postavljanje izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Došavši u Dubrovnik, gospodin Maračić sastao se sa mnom u nedjelju popodne te me proveo po prostorima galerije dajući vrlo zanimljive prijedloge. Oduševio me svojim pristupom jer kada sam mu dala katalog kolekcije gospodina Weismana odmah je prepoznavao radove autora suvremene europske i američke produkcije dajući još neke savjete za izložbu. Počeli smo smišljati marketinške strategije te kako izložbu postaviti u kontekst Dubrovnika.

U Zagrebu sam zapravo imala više poteškoća pronaći prostor, jer službene institucije umjetnosti na moj mail i pozive nisu odgovarale. Nakon što sam osobno odnijela katalog i zamolila zaposlenike da dostave katalog ravnatelju/ravnateljici institucije, odgovor na mail još nije stizao.

Gospodin Maračić nedavno je smijenjen s mjesta ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku iako ga je Stručno vijeće Galerije, a zatim i Kulturno vijeće za muzejsko-galerijsku djelatnost Grada Dubrovnika, predložilo za to mjesto. Na njegovo mjesto izabrana je gospođa Vesna Delić Gozze, bivša ravnateljica Doma Marina Držića. Maračić je naime smijenjen tri godine prije umirovljenja i nakon dvanaest godina uspješna vođenja Galerije u kojoj je pripremio vrijedne izložbe, od domaćih autora: Bukovac, Račić, Babić, Medović, Kožarić; do svjetskih: Picasso, Giacometti, Steve McCurry.

Mediji su događaj popratili političkim diskursom: gospođa Delić Gozze članica je HNS-a, stranke koja je trenutačno na vlasti i koja prema riječima Slavena Tolja preobražava Grad u odredište te dovodi do gubitka njegova identiteta. No na takav izbor možemo gledati i kao na tradiciju Dubrovačke Republike: jedini koji su odlučivali o sudbini grada bilo je plemstvo te je imati plemićko prezime bilo od ključne važnosti.

No iako je gospođa Delić plemićkoga prezimena Gozze (poznatije i kao Gučetić) diplomirana povjesničarka umjetnosti te time ispunjava uvjet za prijavu na mjesto u kulturnoj ustanovi koja se bavi likovnim umjetnostima, njezin se životopis ne može usporediti s Maračićevim, koji je, osim što je i umjetnik, autor brojnih kritika, eseja i knjiga o umjetnosti. Tako da je ovdje riječ o širem problemu koji vlada u hrvatskim institucijama.

Biti kustosom, a pogotovo ravnateljem institucije suvremene umjetnosti, znači biti svaki dan uronjen u događaje na hrvatskoj i svjetskoj sceni. Obavljati funkciju ravnatelja Doma Marina Držića, najpoznatijega hrvatskog renesansnog komediografa rođena 1508, a zatim preskočiti pet stoljeća i baviti se suvremenom umjetnošću i postaviti Andyja Warhola rođena 1928, govori o stupnju profesionalne predanosti radu i nedovoljne specijaliziranosti za posao. Ovdje nije riječ o bilo kakvu poslu: nije isto raditi kao čuvar ili student vodič galerije i prepoznati Picassove kubističke interpretacije svijeta. Ovdje je riječ o poslu ravnatelja galerije, osobe koja je najviše upućena u svoj posao, a svatko tko se našao na višoj poziciji u kulturnim institucijama zna koliki teret mora nositi. Posjetiteljima u muzejima pružaju se narativi i daju im se kategorije u kojima će djela promišljati te ravnatelj i kustosi moraju znati prije svega služiti se jezikom razdoblja koje predstavljaju. Koristeći se terminom periodnog oka britanskoga povjesničara umjetnosti Michaela Baxandalla, specijaliziranosti koja se temelji na uvježbavanju promatranja karakteristika djela određenog razdoblja, može se povući paralela sa znanstvenim pristupom koji traži specijalizaciju za određena područja i svakodnevni rad na tom području.

Diploma povijesti umjetnosti u suvremenoj umjetnosti kada njome upravljaju brojni kolekcionari, biznismeni te novooformljena zanimanja poput kulturnih menadžera, muzeologa, imagologa, kulturologa svakim danom sve više blijedi ukoliko osoba nije svakim danom u neposrednu kontaktu s novim tendencijama. Dodatni čimbenik za poznavanje suvremene umjetnosti poznavanje je nezavisne scene, koja još nije postala kanonom niti se spominje u taksonomskim pregledima umjetnosti. Tu povjesničar umjetnosti igra ulogu koordinatora, prepoznavatelja i filtera brojnih suvremenih tendencija. Da bi se znalo birati događaje, prvo se mora imati uvid u cjelokupan sadržaj i njegove svakidašnje promjene, a ne samo letimičan pogled.

Ili kako bi rekao pučki filozof Pomet: „Ma se trijeba s brjemenom akomodavat, trijeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu.“