Onemogućiti sramotno trošenje hrvatskoga turističkog prostora

U našoj se praksi pretvaranje prirodnoga prostora u turistički odvija po brzom postupku – jednostavno se preskaču mnoga razvojna pitanja. Stoga umjesto pravoga turističkog razvoja imamo „apartmanizaciju“ i „betonizaciju“ krajolika. Takvim načinom urbanizacije morske obale obezvređuje se najvrednija hrvatska imovina

Turistifikacija pretpostavlja posebnu brigu o očuvanju svih onih prirodnih i umjetničkih elemenata koji znače ili mogu značiti turističku privlačnost. Opći pojam turističkoga mjesta / turističke zone uključuje, dakle, niz elemenata: osobite prirodne ljepote i zanimljivosti, prirodnu pristupačnost, bogatstvo kulturno-povijesnih spomenika, arhitektonske, umjetničke, folklorne i ostale vrijednosti. Tomu treba dodati razvijenost uslužnog sektora, higijenske i sanitarne uvjete, vodoopskrbu, kanalizaciju, parkove, šetališta, zabavu, sport i kompletnu organizaciju turističkoga života. Iz tog općeg pojma izvodi se konkretna kategorizacija turističkih mjesta i područja prema onim prirodnim elementima i ostalim odlikama koje daju pojedinim turističkim odredištima posebnu turističku karakteristiku i privlačnost.

Makarska – primjer „žderanja krajolika“ u Hrvatskoj

Da bi se ostvario što složeniji i kvalitetniji turistički razvoj, nužno je u općim zakonskim propisima za nekoliko graničnih područja turizma propisati posebne odredbe o stilu turističke izgradnje, zaštiti i načinu ekonomske eksploatacije prirodnih izvora. S obzirom da je sve veći broj malih mjesta uključen u turistički promet, onda je nužno njima pružiti zakonsku zaštitu i poseban tretman u pogledu urbanističke izgradnje i određivanja prihvatno-boravišnih uvjeta.

U oblikovanju pojedinih turističkih destinacija ne bi se smjelo dopustiti nekontrolirano iscrpljivanje temeljnih resursa. Kulturna konverzija ne smije dovesti do odumiranja kulturnih specifičnosti i osobitosti života domicilnoga stanovništva. Održivi (odgovorni) turizam imperativ je opstojnosti i razvoja i velikih i malih turističkih mjesta.

Jadran – periferija za uživanje

U našoj se praksi pretvaranje prirodnoga prostora u turistički odvija po brzom postupku – jednostavno se preskaču mnoga razvojna pitanja. Stoga umjesto pravoga turističkog razvoja imamo apartmanizaciju i betonizaciju krajolika. Takvim načinom urbanizacije morske obale obezvređuje se najvrednija hrvatska imovina, čime se potvrđuje pravilo da su odnosi u prostoru odraz odnosa u društvu; turistifikacija o kojoj je riječ narušava integritet pojedinih obalnih i otočnih naselja, potiče pejzažni kaos i degradaciju prirodno-turističkih uvjeta. Posvemašnja ekološka turbulencija remeti odnose i ljepotu sklada gotovo na cjelokupnom obalnom prostoru, koji ide u red najosjetljivijih prirodnih i kulturnih krajolika.

Da je Hrvatska stvarno ozbiljna turistička zemlja, onda u njoj ne bi cvjetao spekulativni urbanizam, koji ne pokazuje razumijevanje prema turističkim sredinama u sociološko-kulturnim i političko-ekonomskim pitanjima. U posljednjih nekoliko desetljeća više je oduzeto vrijednoga slobodnog prirodnog prostora nego u prošlosti u više stoljeća. Zloporaba jadranskoga litoralnog prostora odvija se, nažalost, ubrzanim tempom. Jadranu prijeti dokolica – njegovi se prostorni areali sve više pretvaraju u periferiju za uživanje. Nedvojbeno je da je na djelu rastrošna koncepcija iskorištavanja turističkog prostora, tog ograničenog i relativno neobnovljiva prirodnoga resursa.

Na istočnoj obali Jadrana do 1989. izgrađeno je oko 400.000 nekomercijalnih ležaja, a u prvom desetljeću samostalnosti izgrađeno je novih 400.000 ležajeva. Sada je, dakle, u okviru prirodnoga turističkog fonda instalirano ukupno 800.000 nekomercijalnih smještajnih kapaciteta, uglavnom pobacanih bez odgovarajućeg urbanističkog i fiskalnog reda. Takvim uzurpatorskim ponašanjem izravno se ugrožava koncept održivog turizma te ono postaje osnovno obilježje prostorne politike primorske Hrvatske.

Neobuzdano trošenje turističkog prostora švicarski ekonomist Jost Krippendorf okvalificirao je kao žderanje krajolika. Taj fenomen destrukcije u našoj je jadranskoj okolini očigledno našao plodno tlo. Prihvatne su mogućnosti hrvatskoga Jadrana, prema projekcijama Južni Jadran, Gornji Jadran i Jadran III, bile procijenjene za oko dva milijuna smještajnih jedinica, s godišnjim turističkim prometom od oko 180 milijuna noćenja. Izvjesno je da je sada raspoloživ prihvatni potencijal obalnoga područja osjetno smanjen; dragocjene se prostorne rezerve dobrano prazne, a da pritom ne pridonose povećanju nacionalnoga bogatstva. Danas nemamo pravog uvida o raspoloživosti prihvatnoga kapaciteta u smislu ponude fizičkog prostora s obzirom na gornju granicu izdržljivosti, kao ni o tome koliko je vrijednih dobara od općeg interesa upropašteno zbog parcijalnih interesa.

Uvriježena praksa ignoriranja posljedica rentabilnih destrukcija

Retardiran odnos prema valorizaciji obalnoga prostora podgrijava shvaćanje „da naselja u Hrvatskoj ne posjeduju genius loci, da baština nije bitna i da prostor nije resurs nego prćija“ (Saša Borić Poljanec, 2009). Takvo razmišljanje postaje podloga stajalištu da prostorna supstancija nije bitna, bitno je zemlju pozicionirati kao lifestyle-destinaciju. Praksa ignoriranja posljedica rentabilnih destrukcija potvrda su nedostatka odgovornosti i nesposobnosti usmjeravanja razvoja turizma prema održivim, unosnijim oblicima turizma.

Aktualni prostorni planovi jadranski turistički prostor ne tretiraju na pravi način. Slabost prostornih planova je što ne pridonose sprečavanju spekulacija nekretninama i što razvojnu liniju turizma ostavljaju na prizemnoj horizontali, a trebao bi ići u vertikalu viših razina djelovanja kako bi se osigurali veći prinosi i dodatna vrijednost po jedinici receptivnog potencijala. Strategiju prostornoga planiranja u svakom slučaju valja temeljiti na jasnoj viziji, primjenjujući urbanističku koncepciju koja uključuje ekonomsko i prostorno planiranje te punu suradnju prostornih i turističkih planera. Uz to, ona ne bi smjela biti odveć orijentirana na kratkoročne ciljeve.

Nedavno objavljen Nacrt Glavnog plana i Strategije razvoja turizma RH, kao temeljni strateški razvojni dokument, i dalje najviše pozornosti posvećuje procjenama o fizičkom rastu turističkoga prometa i kumulativnim učincima turizma, a zanemaruje devijantna kretanja i opasnosti koje u kvantitativnom i kvalitativnom smislu ograničavaju optimalni turistički razvoj (neprimjerena turistička urbanizacija, nekontrolirano iscrpljivanje temeljnih resursa, ekspanzija komplementarnih i paraturističkih kapaciteta, dvomjesečni turizam, velik udio uvozne komponente u turističkom proizvodu i drugo) .

Radi razumna opterećivanja turističkog prostora i uspješna nadziranja prirodnog sustava bilo bi prihvatljivo da se u definiranju turističkih zona najprije odrede lokacije na kojima se planira turistička izgradnja u neposrednoj budućnosti (zone spremne za aktiviranje), potom da se rezerviraju zone koje će se u dugoročnoj budućnosti moći aktivirati te naposljetku da se odrede zone za koje vrijedi klauzula nacionalni kapital bez cijene, što znači da na njima ne dolazi u obzir niti se može planirati bilo koja izgradnja osim one koju nalažu opći interesi.

Premda Hrvatska zaštićuje samo ona područja na koja se proteže važnost propisa o upravljanju nacionalnim parkovima, parkovima prirode te općih propisa o čuvanju prirodnih rijetkosti i konzerviranju kulturno-povijesnih spomenika (u nekim slučajevima primjena je tih propisa uslijedila nakon što su već bile pričinjene i utvrđene nastale štete), no kad je i u pitanju iskorištavanje temeljnih turističkih resursa, nužno je uspostaviti više reda i odgovornosti. Samo sređeno stanje u turističkoj receptivi može pogodovati poduzetničkoj i investicijskoj klimi. Kao prioritetnu mjeru sada je nužno najprije drastično ograničiti dalje umnožavanje prihvatnih kapaciteta koji ne doprinose povećanju nacionalnoga bogatstva i koji destabiliziraju cio receptivni sustav na jadranskom, glavnom području hrvatskoga turizma.

Unaprijediti upravljanje turističkom destinacijom

Turizam će na jadranskim povlaštenim rekreativnim područjima biti uspješan jedino ako za potrebe njegova razvoja osiguramo dovoljno specifičnoga, kvalitetnog prostora i ako njegov razvoj u zamisli i u realizaciji počiva na uključivanju i sudjelovanju domaćih ljudi. U planiranju razvoja turizma treba svakako kritički, konstruktivno i aktivno razmišljati o tome što možemo i moramo naučiti od drugih turistički razvijenih dijelova svijeta, što možemo primijeniti kod sebe, što promijeniti i poboljšati, ali pritom ne doći u opasnost da nam drugi nameću svoje shvaćanje turizma i način njegova kreiranja.

Hrvatski turistički uspjeh ne treba tražiti u izmišljanju umjetnih atrakcija, već u vještu usklađivanju kvalitete izvedenih elemenata turističke ponude s kvalitetom danih, izvornih elemenata te ponude. Hrvatskoj sirovinskoj osnovi turizma zaista se nema što prigovoriti. Probleme u razvoju treba, dakle tražiti na strani upravljačkih struktura, u pristupu i kulturi organizacije.

Hrvatska mora pokazati sposobnost cjelovita reguliranja odnosa u području turizma, koji su vrlo brojni i zapleteni. Na tom planu potrebno je raditi na osposobljavanju neposrednih nositelja turističke ponude i nositelja turističke politike, kao i cijelog upravljačkog kapaciteta. Ali težišni je dio u osnovi turizma, odnosno na terenu gdje bi se putem destinacijskog menedžmenta artikuliralo i preliminarno operacionaliziralo znanje nužno potrebno da bi se neponovljivi prirodni i specifični kulturni izvori sačuvali u dugoročnoj budućnosti i vratila snaga stoljetnoga suživota s okolinom u kojoj se nalazimo. Ako želimo jadranskom i cijelom hrvatskom turizmu dobru sadašnjost i budućnost, onda za moguća optimalna dostignuća trebamo razvijati svoje potencijale i kompetencije (stručne i moralne) te sačuvati svoj identitet – smisao svog postojanja, svoje potrebe i mogućnosti i na temelju toga svoje ponašanje, politiku i strategiju.