Od komunističkog do liberalnog kovanja čovjeka

U Hrvatskoj valja ispitati djelovanje udruga civilnoga društva, ali i liberalno orijentiranih znanstvenika društveno-humanističkoga usmjerenja koji, stvarajući karijeru, korupcionaški slijede zahtjeve svjetskoga liberalnog projekta. Oni su u svom tobožnjem zalaganju za snošljivost potpuno nesnošljivi prema drugim mišljenjima, što je samo jedan novi oblik stare partijnosti

Talijanski marksistički teoretičar Antonio Labriola odavno je ustvrdio da verbalizam skriva smisao problema. Verbalizmu je srodna frazeologija u kojoj su pojmovi pomiješani i stopljeni u communis opinio obrazovanih ljudi. Raspravljajući o pedagogiji, taj teoretičar napomenuo je da ona pretpostavlja opće uvjete ljudske mogućnosti usavršavanja, konstruira apstraktna pravila posredovanjem kojih bi ljudi, koji su u formiranju, postali jaki, odvažni, iskreni, pravedni, dobrodušni itd. po cijeloj širini osnovnih i drugostupanjskih vrlina. No može li, pitao se Labriola, subjektivna pedagogija konstruirati sama po sebi društvenu sredinu u kojoj bi se sve te lijepe stvari imale realizirati? Ako konstruira tu sredinu, zaključuje talijanski marksist, pedagogija stvara utopiju.

III. kongres NOJ-a – Slet na stadionu F.D. Akademičar, snimljeno 12. 5. 1946, Hrvatski državni arhiv / S izložbe Refleksije vremena 1945–1955 u Klovićevim dvorima

Sovjetskoj komunističkoj pedagogiji svrha je bila ostvarivanje idejno-političkog i moralnog odgoja (A. A. Ždanov). Velika se pozornost obraćala formiranju takozvanoga znanstvenog pogleda na svijet, učvršćivanju komunističkog morala i odgoju u duhu moralnoga kodeksa graditelja komunizma te svestranu i skladnu oblikovanju ličnosti. Važno je bilo nadilaženje ostataka kapitalizma u svijesti i postupcima ljudi, napose nadilaženje religioznih predrasuda (A. I. Stražev). Poznati sovjetski pedagog A. S. Makarenko ovako je razmišljao: „Čovjek koga se odgaja ‘produkt’ je pedagoške proizvodnje... Projektiranje ličnosti kao produkta odgoja mora se provoditi na temelju potreba društva.“ Jugoslavenska komunistička pedagogija slijedila je sovjetsku i smjerala prema oblikovanju razvijene, slobodne i razotuđene socijalističke ličnosti i stvaranju novoga socijalističkog jugoslavenskog čovjeka. Važno je bilo razobličavanje imperijalizma, fašizma i crkve (klerofašizma) te isticanje vodeće uloge KPJ, pri čemu su kao vrhunski autoriteti citirani partijski dokumenti i rukovodioci, posebno Josip Broz. Međutim, filozof J. Marinković već je u doba komunizma 1981. ustvrdio da ličnost koja bi se eventualno mogla stvoriti znanstveno određenim postupkom više ne bi bila ličnost. Autor je istaknuo da je odgoj vrijednosan, a znanost to nije te da nema znanstvenoga postupka izgrađivanja ljudi. Marinković je kritizirao idejnost i partijnost (iznošenje „naučnoga“ i političkoga stava), koja se, obvezna za nastavnike, zapravo konkretizirala u autoritativan i poslušnički institucionalan školski odnos. Komunističko pedagoško utopijsko programiranje nije uspjelo i potvrdilo se Labriolino razmišljanje o pedagogiji koja stvara utopiju.

Liberalni model nije jedini model

Sada se ukratko osvrnimo na pedagoška usmjeravanja u demokratskoj Hrvatskoj. Sociologinja B. Baranović (1994) raspravljala je o transformaciji političkoga sustava kao kontekstu obrazovnih promjena uz analizu nastavnih planova prije i poslije 1990. Oslanjajući se na druge autore, sociologinja je zaključila da se u Hrvatskoj kao i u drugim zemljama postsocijalistička transformacija ne temelji na proklamiranom modelu liberalne demokracije, nego na ideji nacionalne države i ideologiji etničkog nacionalizma. Odmah se postavlja pitanje tko je to proklamirao model liberalne demokracije kao jedini model. Što je s drugim a priori isključenim modelima? Je li liberalni model nametnut izvana i znači li on jednoumlje poput komunističkoga samo s drugim predznakom, ali sa sličnim utopijskim usmjerenjem?

GONG (građani organizirano nadgledaju glasanje) i Fakultet političkih znanosti izdali su 2011. knjigu pod naslovom Odgaja li škola dobre građane? Studija o političkoj socijalizaciji hrvatskih srednjoškolaca. Za ovu prigodu ukratko ćemo navesti neke GONG-ove interpretacije istraživanja stajališta mladih u Hrvatskoj. Ispravnost tih stajališta određuje GONG te na taj način isključuje svako drukčije mišljenje. Prema GONG-u: „Djelovanje u okviru demokratskoga političkog poretka pretpostavlja i prihvaćanje temeljnih vrijednosti na kojima se taj poredak zasniva.“ Tko određuje temeljne vrijednosti? Proizlaze li one bespogovorno iz liberalnoga projekta? Što je s tradicionalnim vrijednostima kao temeljima na koje se možemo osloniti? Ovdje je mogućnost prihvaćanja konzervativizma (I. Kristol) i radićevskoga demokratskoga patriotizma isključena. Autori su u svom istraživanju otkrili da kod dijela mladih postoji autoritarna orijentacija (potreba kontrole medija i zabrane nekih medija u Hrvatskoj, davanje slobode vladanja vladajućoj stranci). No takva orijentacija mladih ne treba općenito značiti ništa loše. Zaista, neke medije koji negativno utječu na narod valjalo bi zabraniti. Je li demokratsko pravo mladih tražiti „čiste“ medije? Sloboda vladanja stranke na vlasti mogao bi biti refleks komunizma i današnjega veličanja antifašizma. Valjda je to u mladih pomisao da bi jedna stranka mogla srediti nesređeno stanje u Hrvatskoj. Istraživanje nadalje otkriva kako mladi smatraju da građani ne mogu utjecati na vlast, što je istina. Istraživači su nadalje otkrili da mladi negativno etiketiraju nevladine organizacije u kontekstu ugroze nacionalnih interesa. GONG-ovi istraživači smatraju da je to opasno sredstvo diskvalifikacije, a ne osnova konstruktivne kritike.

Tajnovito djelovanje udruga

Međutim istina je da je danas djelovanje nevladinih udruga u Hrvatskoj tajnovito. Nije sasvim jasno tko ih financira i u čijem interesu djeluju. Razvidno je i sudjelovanje stranih vlada i konzulata u aktivnosti tih udruga, što se može protumačiti kao upletanje u poslove samostalne države. Udrugama se može prigovoriti da se često nastoje postaviti iznad institucija države te da svoj posao pretvaraju u politički biznis. Udruge u Hrvatskoj 2011. imale su 18.667 zaposlenih (s tendencijom porasta), koji imaju plaće iznad državnoga prosjeka. Osim sredstava iz državnog proračuna velike dotacije udruge dobivaju iz europskih fondova. Legitimno je pitanje usklađuju li udruge svoja stajališta i rezultate svojih istraživanja prema narudžbi financijera.

Istraživanje je otkrilo da 41 posto ispitanih traži da se zaustavi progon hrvatskih vojnika zbog zločina u Domovinskom ratu. Ovdje se bez sumnje radi o uvjerenju mladih da je Domovinski rat bio pravedan oslobodilački rat, a to je njihovo uvjerenje potvrdila oslobađajuća presuda Haaškoga suda za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Nadalje, očito je da mladi reagiraju na optužbe koje dolaze iz Srbije (ali i iz Hrvatske) o Domovinskom ratu i, posebno, Oluji kao zločinačkom poduhvatu što je haaškom presudom pobijeno. U ovom kontekstu valja tumačiti traženje mladih da se zaustave progoni branitelja koji se u anketi definiraju kao hrvatski vojnici. Negatorima obrambenog karaktera Domovinskoga rata lako je te vojnike uključiti u „zločinački poduhvat“.

I. fiskulturni slet Hrvatske u Zagrebu, 1945, Hrvatski državni arhiv

Dakako u svemu ovom moguć je i isključivi nacionalizam. Četrdeset i sedam posto ispitanika smatra da je hrvatska tradicija bogatija od tradicije većine drugih naroda. To je, smatraju u GONG-u, podloga na kojoj se gradi isključivi nacionalizam. Ovo se može i treba drukčije protumačiti. Mladi su svjesni bogate hrvatske tradicije, koja je potiskivana od 1918. Zar to nije istina? Istraživači su otkrili visok rezultat na skali isključivoga nacionalizma (35 posto ispitanika) te sugeriraju da se nastavlja reprodukcija isključivoga nacionalizma među novim biračima. Oni pak ne tumače uzroke te pojave. Što je uzrok isključivog nacionalizma? Radi li se tu o nezadovoljstvu mladih zbog njihove besperspektivnosti i zbog udvornosti naših političara prema velikima u Europi? Kako na stajališta mladih utječe strah od živog četništva i ideje o velikoj Srbiji? Još je tu mnogo pitanja koja GONG ne uzima u obzir. Istraživanje otkriva da 57 posto ispitanika smatra da treba kažnjavati isticanje fašističkih simbola (14 posto protiv), dok njih 28 posto smatra da je NDH fašistička tvorevina (27 posto se ne slaže, 45 posto nema definiran stav). GONG smatra da obrazovni sustav nije osigurao ujednačenu percepciju tog dijela hrvatske povijesti. Ta GONG-ova interpretacija izaziva posebnu pozornost.

Zanimljivo je da se od anketiranih ne traži mišljenje o isticanju komunističkih simbola (zvijezda petokraka), a mladi bi trebali imati znanja o svim totalitarizmima. NDH kao fašistička tvorevina vrlo je proizvoljno definirana prema komunističkim shemama. U pojmu tvorevina nedostaje objašnjenje njezina nastanka kao reakcije na stanje u Hrvatskoj u Jugoslaviji. U Ustaškim načelima nema ni traga nacifašizma. Pitanje o NDH govori o tome da su se sastavljači ankete simplificiranjem problema upustili u nešto što im je potpuno nepoznato. U anketi nema nikakva pitanja o komunističkom totalitarizmu, što je zaista nedopustivo. Kao i u slučaju simbola, i tu je očigledno riječ o namjernu ispuštanju pitanja koja bi mogla dati neželjene odgovore u vrijeme kada se žestoko brani komunistički antifašizam, a potrebna revizija povijesti (osobito Drugoga svjetskog rata) naziva se filofašizmom. Istraživanje je otkrilo da oko 46 posto ispitanika smatra da je homoseksualnost neka vrsta bolesti, čime su, tvrdi GONG, iskazana homofobna stajališta. Zaključak je proizvoljan jer se ne uzimaju u obzir drukčija mišljenja o tretiranju homoseksualizma kao političkoj korektnosti bez argumenata (N. Sesardić) niti se uvažava literatura koja tu pojavu drukčije tumači (A. Peruško). Za prikazivanje dijelova filma The Kinsey Sindrome 29. prosinca prošle godine u emisiji Slika Hrvatske u kojoj se negira rodni pristup odgoju najavljuju se „oštre mjere“ protiv autorice emisije Vidović Krišto Karoline i upućuje se isprika gledateljima zbog tobože neprimjerena sadržaja. Reakcija na ovaj boljševički potez u Hrvatskoj je bila vrlo oštra i neočekivana za „gospodare istine“. Preko Facebooka osnovana je grupa potpore novinarki. U grupu se učlanilo preko 20.000 ljudi.

GONG, nadalje u svojoj anketi, očito navijajući za EU, otkriva sve veće distanciranje mladih od nje. Pitamo se: zar mladi nemaju demokratsko pravo drukčije razmišljati o EU? GONG zaključuje: „Zatečeno stanje političkog mišljenja i znanja mladih svakoga treba zabrinuti, a nad njihovom političkom kultiviranošću trebaju bdjeti svi kojima je stalo do njihove i, kako god to uzeli, hrvatske budućnosti.“ Užasava riječ bdjeti koja razotkriva pokušaj neznanstvenoga kovanja razotuđene građanske (prije socijalističke) ličnosti i novoga građanina (prije socijalističkog čovjeka). Nekada su nad mladima bdjeli razni komiteti, a sada tu zadaću u ime globalizacije i svjetskih moćnika preuzimaju GONG i druge organizacije oslanjajući se na zapadnu literaturu koja je korumpirana u interesu liberalnoga projekta (N. Sesardić).

Koliko se liberalni projekt nameće školskom sustavu, svjedoči Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Agencija za odgoj i obrazovanje 2012. Kurikulum se oslanja na Europski referentni okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje. Zanimljivo je da se kao sudionici u razvoju kurikuluma navode predstavnici nevladina sektora, i to četiri iz SAD-a i jedan iz Njemačke, a samo tri iz Hrvatske, što govori koliko smo ovisni o stranim „ekspertima“. U Kurikulumu su navedeni i predlagatelji izmjena i dopuna iz vladina i nevladina sektora, ali među njima nema vjerskih organizacija.

Žestoke reakcije

Cilj novoga predmeta jest osposobljavanje učenika za kompetentno djelovanje u različitim područjima života. Sastavljači Kurikuluma raspravljaju o očekivanim postignućima učenika i izjavljuju da on sinergijski razvija osobine u skladu s demokratskim razvojem RH, Europe i svijeta. Kurikulum se eksperimentalno provodi od 2012, ali zasad nema potrebnih osposobljenih kadrova koji bi ga realizirali. Postavke frazeološki iznosi na četrdeset stranica, a zatim navodi literaturu koja je gotovo cijela liberalno orijentirana. Usto se kao izvori učenja navode moduli koje je objavila Agencija za odgoj i obrazovanje. Među njima je Modul odgoja i obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Modul smjera k uklanjanju spolnih i rodnih stereotipa već od vrtića te predstavlja zapravo sadržaje na koje se danas u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) žestoko reagira.

U Kurikulumu se ne traži od učenika da uz dobre analiziraju i loše strane civilnoga društva. Simptomatično je da među mnogim datumima kojih se učenici trebaju prisjećati nema datuma 23. kolovoza, europskoga dana žrtava totalitarizama (potpisivanje sporazuma Hitler–Staljin). Među mnogim navedenim dokumentima nema europske deklaracije o osudi komunističkih zločina iz 2006, a nema ni Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Nema ni Deklaracije Hrvatskoga sabora iz 1996. kojom se osuđuju komunistički zločini. Je li slučajnost da GONG i Kurikulum izbjegavaju analizu pogubnosti komunizma za Hrvatsku? To nije slučajnost kada se zna da su među recenzentima Kurikuluma i GONG-ove studije bili autori koji su nekada veličali marksizam i samoupravljanje, a danas su promicatelji liberalne demokracije.

Liberalna pedagogija i potrebe društva

Kurikulum ne uzima u obzir hrvatski društveni kontekst i ne promatra školu kao odraz društva. Frazeološki utemeljen i bez mogućnosti da mu se rezultati provjere u praksi, pretvara se u ideologiju (sada liberalnu) i pedagošku utopiju, kako je odavno objasnio Labriola. Uvođenje građanskoga odgoja ideološki je jednostrano jer zastupa samo liberalna stajališta, pri čemu se taji bit komunističkog antifašizma koji je danas lažno uporište legitimnosti socijaldemokratske vlasti u Hrvatskoj. Zato je takav odgoj pedagoško nasilje i ne može mijenjati društvo. Usput valja napomenuti da je pedagoško nasilje i eksperimentalno uvođenje zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole. Kurikulum za taj odgoj bez stručne ocjene i javne rasprave objavljen je 28. rujna 2012, i to, što je pedagoški nedopustivo, nakon početka školske godine. Na mala vrata uvode se tematske jedinice s kojima se ne slaže velik dio roditelja koji po Ustavu RH (čl. 63) imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece. Ovdje je riječ o očitom pokušaju preodgoja djece bez roditelja. Zaboravlja se da su sadržaji neprihvatljivi većini roditelja već uključeni u Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja kroz prije spomenut modul za promicanje ravnopravnosti spolova.

GONG i dva spomenuta kurikuluma zastupaju relativističke, liberalne i sekularne teze, pri čemu se isključuju drukčija mišljenja. Komunistička pedagoška partijnost konkretizirala se u autoritativan institucionalan školski odnos. To se danas događa i s liberalnom pedagogijom, koja svoje pedagoške programe stvara „za potrebe društva“. Te potrebe danas diktira jezivi pojam tržište rada. To će tržište, lako je predvidjeti, stranim i našim socijalno neosjetljivim kapitalistima snižavanjem cijene rada ponuditi jeftinu hrvatsku radnu snagu. Zar pojam tržišta rada ne asocira na stare tržnice robova? Usto valja imati na umu da u postkomunističkim zemljama nije pobijedila demokracija nego kapitalizam (M. Mazower). Stoga: Vae victis (jao pobijeđenima)! Liberalni projekt niti liječi društvo niti ima suvisao plan za budućnost. U okviru toga projekta stvaraju se postmodernističke metodologije koje se primarno temelje na teorijama kojima se prilagođuju empiričke činjenice. S toga stajališta u Hrvatskoj valja ispitati djelovanje udruga civilnoga društva, ali i liberalno orijentiranih znanstvenika društveno-humanističkoga usmjerenja koji, stvarajući karijeru, korupcionaški slijede zahtjeve svjetskoga liberalnog projekta. Oni su u svom tobožnjem zalaganju za snošljivost potpuno nesnošljivi prema drugim mišljenjima koja osporavaju taj projekt. Zbog toga je u Hrvatskoj onemogućena zdrava kritička rasprava.