O ljudima nazbilj i nahvao

Lahorka Plejić Poje piše razumljivo i jednostavno. Za mene to je znak da je tekstove temeljito istražila i da zna o čemu govori te nema potrebe sklanjati se iza tuđih mišljenja i opširnih citata

Premda se u hrvatskom književnopovijesnom studiju tvrdilo da su stari Dubrovčani bili čeljad sklona šali i burlanju, premda je u zapisnicima kaznenoga suda ostalo zabilježeno da su mladi noćnici po gradskim ulicama znali „uz dreku pjevati satirične pjesme“, premda u opusima nekih pjesnika satirični sastavci zauzimaju itekako važno mjesto (Pasko Primović, Antun Gleđević), nitko se dosad nije latio popisati i opisati taj korpus, raščlaniti i interpretirati pjesme pa izvesti zaključke o dobu u kojem su nastale, sredini koja ih je proizvela i zadaćama koje su trebale obaviti. Sada je to učinila Lahorka Plejić Poje, docentica na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Iako se bavila različitim temama (historiografski aspekti Cvita razgovora Filipa Grabovca, posveta Judite Marka Marulića, zakasnjeli barok u epiliju Život i pokora svete Marije Egipkinje Nikole Marčija, putovanja u ranonovovjekovnoj književnosti), struka je ponajprije poznaje kao marnu istraživačicu opusa Lukrecije Bogašinović, čije je spjevove Posluh Abrama patrijarke, Život Tobije i Život Jozefa patrijarke, kao i božićnu pastoralu Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova priredila 2007, a zatim kao specijalisticu za ranonovovjekovnu satiru: između 1998. i 2009. objavila je više radova o satiričnim tekstovima Marka Marulića, Šiška Menčetića, Mavra Vetranovića i Antuna Gleđevića. Knjiga Zaman će svaki trud sintetska je reinventarizacija satire pisane hrvatskim jezikom u Dubrovniku od kraja 15. do početka 19. stoljeća, u kojoj se autorica pozabavila mnogobrojnim sastavcima, podjednako autorskim i adespotnima, započevši sa srednjovjekovnim pjesmama Sliši vsaki človik ovo i Svit se konča, a završivši s personalno-literarnom satirom Dum Đuru Feriću, pisaocu ružne Periegesi Marina Zlatarića iz 1803.

Izd. Disput, Zagreb, 2012.

Simbolička narav

Među sastavcima Ranjinina zbornika nalazi se pjesma kojoj je Milan Rešetar dodijelio naslov O dinaru, nagađajući da bi joj autor možda mogao biti Marin Krističević, pjesnik o kojem vrlo malo znamo, a sa sigurnošću mu se pripisuje samo pjesma Isteci, Danice, pogledaj s prozora. Upravo je dio prvoga stiha pjesme o pohlepi za novcem Lahorka Plejić Poje pretvorila u naslov knjige, a imala je za to nekoliko valjanih razloga. Prvo, pjesma Zaman će svaki trud za ljubav prijati pripada u skupinu „najotpornijih i na društvene promjene i na mijene književnih poetika“ mizoginih satira, a u njoj je isprepleteno nekoliko tema i inače podložnih osudi: novac, lakomost, ženska prijetvornost. Drugo, naslovom se sugerira sumnja da satira uopće išta može promijeniti u zbilji; onako kako se moramo naviknuti na loše vrijeme u meteorološkom smislu, tako se moramo naviknuti na kvarne ljude i njihove postupke, koje nijedna satira neće postidjeti niti učiniti boljima. Treće, naslovom se metaforički upire prst u probleme egzaktnoga određenja pojma satira/satiričko: njime se kadšto označava žanr, a kadšto modus iskazivanja sposoban ući u tekstove različite generičke pripadnosti, podjednako stihovane i prozne.

Satir s lulom na tanjuru, 5. stoljeće prije Krista, Etrurija

Dva su, dakle, ključna problema na koja je Lahorka Plejić Poje morala dati valjan odgovor: kako definirati satiru i kako je analizirati. Bez prevelika oklijevanja mogu reći da je oba pitanja uspješno riješila. Ponajprije, oslanjajući se na teorijsku literaturu – koju vrlo dobro poznaje – izdvojila je tri ključna obilježja satire: negativan odnos prema nekomu ili nečemu, referiranje na zbilju te persuazivnost i didaktičnost. Svaku je od tih odrednica podvrgnula preispitivanju, pa ih, na temelju uvida u gradivo dubrovačkih pjesnika, dopunila i korigirala. Najprije je emancipirala govornika od pjesnikove osobe, zauzimajući se za instanciju „satiričkog subjekta“. Nadalje, omekšala je tvrdnju da je satira izravan odgovor na kakav konkretan problem, zastupajući stajalište da je o satiri primjerenije govoriti kao o kvazireferencijalnom tekstu, što opet znači da u satiri vidi literarni, a ne tek tekst dokumentarne vrijednosti. Potom je relativizirala tvrdnju o dubokim promjenama koje satira može izazvati u stvarnosti, priklanjajući se mišljenju da persuazivnost ipak nije njezina differentia specifica te da su učinci satire više simboličke naravi (uznemirivanje, poticanje na razmišljanje i sl.). Konačno, nije tako nedvojbena ni moralna norma koju satira tobože pretpostavlja. Doista, je li onaj tko piše zastupnik čistog ideala, a ono što se napada ili onaj kojega se napada utjelovljenje nemorala? Dakako da odgovor nije jednoznačan, kako se u prvi mah može pomisliti, pa Lahorka Plejić Poje pokazuje da u podlozi satire najčešće stoje društveni konstrukti koji s tobožnjim objektivnim moralom najčešće nemaju veze, dapače, satira kadšto podupire stereotipe koji su itekako podložni etičkoj problematizaciji.

Satirične tekstove nastale u Dubrovniku autorica je podijelila u pet skupina – političke, društvene, mizogine, literarne i osobne satire. Već se iz tipologije vidi koje su teme najčešće oštrile satiričarovo pero: pokvarenost, potkupljivost, lakomost, škrtost, lažni prijatelji, žene, oni koji samo kude, a sami ništa ne čine, različite vrste političkoga, komunalnoga, etničkoga i rodnoga Drugog. Svim je sastavcima pristupila iznutra, što je iznimno razuman izbor. Zašto? Naime, načelno su Lahorki Plejić Poje na raspolaganju stajale dvije mogućnosti: preuzeti koju teoriju satire te je primijeniti na hrvatski korpus ili slijediti gradivo nastalo u specifičnim uvjetima. Odlučila se za drugu mogućnost, čime je izbjegla mnoge opasnosti što se javljaju kad se djela tumače u perspektivi zaključaka izvedenih iz tekstualnoga materijala drugih nacionalnih literatura. Time je postigla dva cilja – posebni i opći. Opisujući tekstove nastale u razmaku od tristo godina, autorica je u velikoj mjeri predočila posebnosti kulture u kojoj su ti tekstovi nastali, njezine autopredodžbe i heteropredodžbe koje su se petrificirale zahvaljujući, među ostalim, i satiričnim sastavcima, a istodobno je upozorila na promjene u dubrovačkoj kulturi, koje su se odrazile u satiri, i kad je o njezinu generičkom statusu riječ i kad je riječ o repertoaru tema i motiva. S druge strane, strpljiva analiza pjesničkih sastavaka omogućila joj je da iznese i neke zaključke o prirodi satire uopće, koji dosadašnja znanja o njoj upotpunjuju, katkad redefiniraju, u svakom slučaju, istraživanja su rezultirala zaključcima koji će se ubuduće morati akceptirati kad je o satiri i satiričnom riječ.

Poetika satire

Premda je mogla i drukčije raspodijeliti gradivo, autorica se odlučila poštovati kronologiju, opisujući teme, topose, zadaće i satiričke strategije sastavaka nastalih u 16. stoljeću, zatim u prvoj polovici 17. stoljeća (do velike trešnje 6. travnja 1667) te u razdoblju od druge polovice 17. do početka 19. stoljeća. Premda nije htjela pošto-poto utvrditi kakav kontinuitet, uspjela je pokazati da postoji generičko pamćenje i poetika satire, a pregledna povijesna perspektiva omogućila joj je da uoči određene zakonitosti: u doba renesanse njeguju se različite satirične vrste, u kojima se afirmiraju univerzalne vrijednosti povezane sa sustavom humanističkih vrlina, a pripadaju visokoj književnosti. U potonjim razdobljima satira prestaje arbitrirati za opće moralne principe, uglavnom je nadahnuta konkretnim izvanjskim poticajima, neki tipovi satiričnoga pjesništva izostaju (društvena satira), ukratko kazano, satira postaje manje literarna, a više prigodna.

Lahorka Plejić Poje piše razumljivo i jednostavno. Osobno, za mene je to znak da je tekstove temeljito istražila i da zna o čemu govori te nema potrebe sklanjati se iza tuđih mišljenja i opširnih citata. Njezina interpretacijska paradigma pokazala se plodonosnom, uspjela je satire nastale u različito doba protresti kroz isto interpretacijsko rešeto, uvijek imajući sluha za posebnosti sastavaka. Posve svjesna da bi netko drugi izabrao drukčiji korpus, proširujući ga ili sužavajući, što je, naravno, povezano s nemogućnošću jednoznačnoga određenja satire, te da knjiga Zaman će svaki trud nije „povijest satire u Dubrovniku“, autorica je načinila prvi i najvažniji korak: registrirala je predloške, razvrstala ih i analitički opisala. Suprotno naslovu, njezin trud nije bio uzaludan: rezultirao je vrijednim prilogom poznavanju jednoga segmenta dubrovačke ranonovovjekovne književne kulture.