Kazalište glumca

U Splitu od pamtivijeka postoji uzrečica: Daj dite materi. U njezine je tri riječi sadržan naputak za prevladavanje svih naših nevolja, ali od nje već godinama zaziru oni koji ditetu mater nisu, no uporno se i opsesivno, na njegovu štetu, predstavljaju da jesu. Od takve zamjene dugo boluje i važan društveni segment – kazalište. I onda se odjedanput, nakon duga i beznadna očekivanja, u njemu dogodi glumac kao čuvar njegove vrijednosti, svojstva i umjetničke učinkovitosti. Dogodilo se to s Bergmanovom Jesenjom sonatom na Sceni 55 HNK-a u Splitu. Stoga ova izvedba zaslužuje posezanje za odbačenim perom da bi se zabilježilo svjetlo, zasjalo nakon tame nedavnih kazališnih sezona.

Prizor iz predstave

Valja kazati da je redatelj Dario Harjaček sa scenografkinjom Vesnom Režić uspio ostvariti jedinstveni prostor radnje, koji je pomacima kliznih vrata na portalnim otvorima uspio od istoga prostora napraviti nove dramske lokacije. Tako je omogućen presudan kontinuitet zbivanja, a dramskim je osobama osigurano dramaturški primjereno mjesto u vizuri događanja. I, što je zaista neočekivano, dogodila se čarobna promjena prostora Scene 55: novostvoreni otvori pozornice produžili su njezinu dubinu stvarajući dojam raskošne igraće platforme. Malim intervencijama ostvareno je mjesto zbivanja koje mami svaki tekst, svakoga redatelja i glumca.

U Bergmanovu tekstu razmatra se suočavanje osoba s neostvarenom žudnjom za ljubavlju, s njihovim odrastanjem u kojem je prekinuta nužna povezanost s majkom, s njezinom iskrenošću. Bergman se zagleda u majku usredotočenu na samoživo samoostvarivanje. I u njezinu kćer, koja dobiva tek puku formu ljubavi. U toj situaciji i majka i kći imaju svoju istinu, a ne jednu jedinu pa je u tom nesuglasju nemoguće doprijeti do prave istine. Svaka se pojedinačna istina u sljedećem monologu ili sceni premeće u protuistinu. Ta zamka subjektivnog problem vraća na početnu upitnost. Bergman kao da je vjerovao da je na samu ishodištu stvari napravljena praroditeljska greška zbog koje svaki izdanak neprekidno luta za samim sobom. I to je stanje vrlo tužno, a na toj tuzi Bergman ustrajava. U fabulu ubacuje i mentalno bolesnu kćerku majke Charlotte, Evinu sestru, o kojoj skrbi Eva. Tim motivom, koji je koristio i u filmu Fanny i Alexander, on dodatno (i suvišno) pojačava tugu prizora. K tome, uz glavni sukob između Eve (kći) i Charlotte (majka), dodaje i scenu evociranja smrti (nesretni slučaj) Evina četverogodišnjeg sina. A ta je tuga zaista suvišna za komad o antropološko-filozofskoj dvojbi o roditeljskoj samoživosti i njezinim posljedicama. Ona djeluje kao banalno bildanje neke svjetske boli u djelu čija je temeljna dramska kriza dostatna za razložan kazališni čin.

Bruna Bebić u ulozi Charlotte dovinula se daleko iznad interpretatorice teksta. Artikulaciji izgovorenog prethodio je doživljaj i racionalizacija doživljenoga, vazda u skladu sa svojstvima Charlotte i njezinom odlukom da drugima sebe predstavi onakvom kakvom se želi predstaviti. Posebno su vrijedne bile sekvencije u kojima se njezina Charlotte sebično, profesionalno-pijanistički, koristi konfliktom za saznavanje svojstva pojedinoga Chopinova takta, putem pjeva, putem domišljanja, putem lucidna nadilaženja svih muzičkih stereotipa… Bila je to uistinu rijetko viđena gluma.

U svoj toj glumačkoj raskoši mlada Andrea Mladinić u ulozi Eve bila je često i vrlo uspješno na tragu te unutarnje dinamike Brune Bebić, ali se pred visinom standarda koji je postavila starija kolegica katkad utjecala vanjskoj ekspresiji. Zorana Kačić u ulozi Helene bila je vrlo dojmljiva i (vjerojatno) medicinski točna. Trpimir Jurkić u ulozi Viktora, Evina muža, plijenio je, kao i uvijek, prirodnošću izraza. No to je tek prateća uloga (tako je napisana), koja je pomagala vrijednim glumicama da razbude zanimanje gledatelja za kazališni čin i potaknu njihovu nadu u novo sretno poglavlje Drame HNK-a u Splitu.