Isprazne fraze stare dame

Dok se još može raspravljati o važnosti bilance ciparskog predsjedavanja, mnogo su vruća pitanja koliko je rasprava o europskom proračunu podijelila članice, koliko ozbiljno Velika Britanija prijeti izlaskom iz Unije, koliko se još mora pronaći rješenja koja opet neće ništa riješiti oko krize eura i na koncu pitanje bankovne unije, koja je tek u povojima

Posljednje šestomjesečno predsjedavanje Europskom Unijom prije ulaska Hrvatske u europski klub ima Irska. Prije samo jednog desetljeća Irska je bila poznata kao keltski tigar i bilježila velike uspjehe, no u posljednih nekoliko godina Irska se našla u krugu velikih dužnika. Ipak, cilj je te zemlje da se kao prva izvuče iz okrilja i skupine onih koje dobivaju financijsku pomoć iz europskih fondova za spašavanje posrnulih zemalja eurozone. Bio bi to znak da strategija spašavanja eura funkcionira. No istodobno Irska je već neko vrijeme povod za žestoke rasprave o tradicionalno niskim porezima za poduzeća. Vodi se sve intenzivnija rasprava o mogućem usklađivanju poreza širom Europe. No je li to izvedivo i može li se na Europu proširiti francuski primjer i slučaj, gdje je vlada u Parizu odlučila oporezivati milijunaše porezom od 75 posto? Isto tako pitanje je koliko su veliki izgledi da se unutar Unije postigne dogovor oko srednjoročnog i višegodišnjeg proračuna za razdoblje od 2014. do 2020?

Pitanje nad pitanjima ne samo za građane Hrvatske nego i za pola milijarde građana Europske Unije glasi: Hoće li 2013. biti samo prijelazna godina ili će pasti odluke? Prognoze da će euro propasti nisu se obistinile. Stoga su prognoze za 2013. nešto opreznije. Ako Angela Merkel ostane kancelarka najmoćnije zemlje EU, nastavit će svoju politiku štednje kako u Njemačkoj tako i u Europi, a upravo zbog toga Merkelova uživa veliku popularnost među biračima. No njemačkoj kancelarki potrebna je i stabilnost, a tomu bi mogla pogodovati interventna politika koju vodi Europska središnja banka kada je u pitanju dužnička kriza. I premda vlada u Berlinu i njemačka savezna banka nisu oduševljene takvom politikom, činjenica je da je upravo takva politika uspjela smiriti tržišta te je istodobno Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, najvažnijim ali oslabljenim njemačkim partnerima, pružila predah.

Oblaci nad Unijom – Zbog krize ulazak Hrvatske u drugom planu

Kada smo već kod Italije, vrlo važnim i velikim hrvatskim partnerom i susjedom, tamo su 24. i 25. veljače građani pozvani na izbore nove vlade odnosno parlamenta. Pitanje glasi: može li tehnokrat Mario Monti i dalje voditi zemlju, a da sam nije izabran, samo uz potporu koalicije stranaka koje se nalaze u političkom centru? Je li za ponovno pokretanje neke zemlje i njezina gospodarstva dovoljna politika štednje kako glase predodžbe financijskih tržišta i partnerskih zemalja? Može li tehnokratska vlada na kraju uskladiti gospodarske i demokratske zahtjeve društva?

U međuvremenu će Britanci i još mnogi Europljani razmišljati i dalje o svojem mjestu i poziciji unutar Unije. Unatoč velikim i oštrim zahtjevima euroskeptičnoga krila svoje stranke, britanski premijer David Cameron trebao bi izbjeći povijesno važnu odgovornost propitivanja pripadnosti njegove zemlje Uniji. Takav model razmišljanja mogao bi imati posljedice i u pregovorima za srednjoročni proračun Unije koji počinje 2014. i traje punih sedam godina. Posljedice bi se mogle pojaviti i oko svladavanja krize i razmišljanja o institucionalnoj budućnosti Unije. Zbog toga bi Cameron trebao održavati, a ne prekidati odnose s Kontinentom, jer se Velika Britanija velikim koracima približava predviđenom referendumu o neovisnosti Škotske. Damoklov mač odcjepljenja visi i iznad Belgije, gdje flamanski nacionalisti pripremaju izbore za 2014. Slično se priprema i u Španjolskoj, gdje će Katalonija pokušati stvoriti najbolje uvjete za organiziranje referenduma za neovisnost. Kako ta regija financira španjolsku državu, to pojačava ranjivost Španjolske. Sa stopom nezaposlenosti od 25 posto i uvelike oslabljenim bankovnim sektorom, Španjolska ostaje najslabija karika Europe (ako izuzmemo ekstremni slučaj Grčke). Koje god odluke da se donosile u Bruxellesu ili Frankfurtu, kako god se razvijale krivulje na burzama ili makroekonomska klima, budućnost EU stvara se također i prije svega u tvornicama, uredima i bolnicama. Ali i na ulicama, na kojima se nalazi sve više žrtava krize.

Što može učiniti Irska?

Irska je već sedam puta predsjedavala Europskom Unijom, vrlo je iskusna u tome, pa ipak, ponovno se javlja pitanje čemu predsjedavanje Unijom? Svakih šest mjeseci neka zemlja članica preuzima predsjedavanje. No otkako već nekoliko godina traje teška kriza, predsjedavanje je postalo isprazno. Svakih šest mjeseci uvijek ista pjesma, jedna se zemlja oprašta od predsjedavanja s čestitkama, a drugu svi pozdravljaju želeći joj uspjeh. Tako je i ovoga puta irski premijer Enda Kenny najavio da će dati „svoj doprinos u kvalitetnom napretku u smjeru europske integracije“. Gotovo iste riječi na kraju godine izgovorio je Andreas Mavroyiannis, ciparski visoki državni službenik zadužen za europska pitanja. Irska je pak najavila da će za vrijeme predsjedavanja poticati gospodarski rast i tržište rada.

Sve to miriše na propagandu u starom stilu i isprazne fraze, što Europa savršeno zna koristiti. Stvarnost je pak drukčija. Dok se još može raspravljati o važnosti bilance ciparskog predsjedavanja, mnogo su vruća pitanja koliko je rasprava o europskom proračunu podijelila članice, koliko ozbiljno Velika Britanija prijeti izlaskom iz Unije, koliko se još mora pronaći rješenja koja opet neće ništa riješiti oko krize eura i na koncu pitanje bankovne unije, koja je u povojima.

Irski premijer Enda Kenny

Pravi problem leži u tome što ciparsko predsjedavanje tu ništa ne može promijeniti, jer bilanca ciparskoga predsjedavanja zapravo nije njihova, jer im ne pripada. Nikozija se ne propituje ništa više nego Kopenhagen ili Varšava, jer što može sam Cipar, mala zemlja sa svojih 800.000 stanovnika, koja predsjedava Unijom, a s istom tom Unijom pregovara o uvjetima za svoju financijsku pomoć? Što su mogle učiniti Poljska i Danska, zemlje koje ne pripadaju eurozoni, da se oporavi Unija, koja boluje od slabe eurozone? I što može Irska, koja trenutno s Unijom i Europskom središnjom bankom pregovara o oprostu od oko 60 milijarda eura bankovnih dugova, ponuditi ostalim članicama?

Predsjedavanje je čista formalnost

Niz pitanja mogao bi se nastaviti u nedogled. U najtežoj krizi svaka je članica zbog krize eura blokirana. Riječ je o krizi u kojoj onaj tko najviše plaća ima glavnu riječ, a to je Njemačka. Velik dio europske politike danas se odlučuje u Berlinu jer bez Njemačke u Europi više ne ide ništa. Prema Njemačkoj mogu se postaviti i s Berlinom nositi samo još velike zemlje ili institucije kao što su Komisija ili Europska središnja banka. Francuska i Španjolska su doduše mogle nametnuti Njemačkoj bankovnu uniju, ali Berlin je odredio uvjete, a to je ritam provedbe i razmjer pogođenih banaka. Velika Britanija najavama da će napustiti Uniju ostavlja Njemačku u iščekivanju. Ipak, britanska je protuteža ograničena. Komisijin projekt da se poveća europski proračun kako bi se uspješnije borilo protiv krize odbačen je zbog njemačkoga protivljenja, a francuski pokušaji da se provuče rast kao dnevni red bili su kratka daha. Stoga je vrlo teško zamisliti da bi Nikozija ili Dublin njemačkom poreznom obvezniku mogli nametnuti svoj pogled na Europu ili barem pokušati od njemačke vlade dobiti pristanak na kompromis. Europska politika danas je prije svega politika između Berlina i Bruxellesa.

Predsjedavanje je čista formalnost. Od 2009. i stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, uveden je predsjednik Europskog vijeća, a to je Herman Van Rompuy, belgijski ljubitelj haiku-poezije. Njegove ovlasti mogu se usporediti s onim rotirajućeg predsjedništva, ali on može ponuditi stanovitu stalnost i koherentnost u pripremama europskih poslova. On vodi odjele u Vijeću koji orkestriraju sve skupove. O aktivnostima Vijeća zaista se odlučuje u Bruxellesu, rijetko još u nekoj zemlji članici koja predvodi predsjedništvo. Od 2004. sastanci na vrhu Unije održavaju se samo u Bruxellesu. Predstavnici predsjedništva Unije postali su tako neka vrst povlaštenih gledatelja. Prema pravilu imaju prednost, no podsjećaju na bizantinske visoke dužnosnike koji su na dvoru morali biti poštovani, ali nisu imali nikakve moći.

Na koncu, rotirajuće predsjedavanje postalo je neka vrsta izloga, koji zemljama omogućava da se bolje predstave. Ono nudi prigodu za predstavljanje lijepih internetskih stranica, koje hvale zasluge i dostignuća nacije (stranica irskog predsjedavanja sadrži vrlo opširnu kuharicu s irskim receptima) ili turističke prednosti zemlje (kao što je to učinio Cipar). Lijepo i dobro, ako to privuče još nekoliko turista. No za tako nešto postoje druge institucije, primjerice europski gradovi kulture. Nije li možda u ovim kriznim i teškim vremenima vrijeme da se odustane od jedne suvišne institucije?