Imperativ jezika, optativ stila

Proučivši sve dostupne mjerodavne činjenice, Ivana Mance postavila je Kukuljevićevu povijesnoumjetničku praksu i „ideologiju“ u logičan okvir ilirskih i postilirskih nastojanja, u tendenciju afirmiranja i europskoga identificiranja dotad potiskivane i zapostavljene narodnosti, kojoj je sam pripadao

Povijesnim govorom u Hrvatskom saboru 1843, prvim obraćanjem zastupnicima na materinskom hrvatskom jeziku (umjesto dotad prevladavajućega latinskoga i prijetećega mađarskoga) Ivan Kukuljević Sakcinski ušao je na velika vrata u kroniku i sudbinu svoje domovine, zadužio budućnost da ga pamti i slavi. Premda je u tom trenutku on imao samo dvadeset i sedam godina, iza njega je već bila završena vojnička karijera, relativan uspjeh na kazališnim daskama (drama Juran i Sofija) i razni okušaji na poetskom području. No nakon toga velikog inauguralnoga događaja tek ga je čekala upravo impresivna kulturnopolitička i domoljubno pobudbena agilnost. Kao organizator i samostalni istraživač tijekom preostalih četrdeset i pet godina življenja zaorao je takoreći prve brazde na mnogim poljima, pa se uobičajeno smatra ocem hrvatske bibliografije, povijesti, književne historiografije i povijesti umjetnosti (svih likovnih grana, uz glazbeno stvaralaštvo).

Mnogim aspektima Kukuljevićeva djelovanja odužili su se već naraštaji nasljednika i korisnika njegova znanstvenog prvenstva, a posljednji je u nizu relevantnih priloga opsežan zbornik radova s međunarodnoga Znanstvenog skupa u Varaždinu 2010. Ali impresivnom korpusu nedostajala je upravo povijesnoumjetnička dimenzija njegova rada, a tom se problematikom u međuvremenu intenzivno bavila Ivana Mance, obranivši 2010. disertaciju pod naslovom Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika u Hrvatskoj druge polovice 19. stoljeća. Taj je vrijedni doktorat sad priređen za tisak, primjereno opremljen likovnim prilozima i dodatnim navodima i komentarima te objavljen kao monografija koja popunjava interpretativnu prazninu, a ujedno se legitimira i kao primjer motiviranoga suvremenog odnosa prema tradiciji struke i baštinjenoj umjetničkoj građi.

Prosvijećeni nacionalizam

Da bi ocrtala opseg i značenje Kukuljevićeve inicijacije u povijest umjetnosti, Ivana Mance pregledala je i pročitala vrlo opsežnu građu njegovih pionirskih priloga o pojedinim umjetnicima i spomenicima, ali i nemalu dokumentaciju njegovih izvještaja, putopisa, raznovrsnih govora i zapisnika, dijelom dakako još u rukopisu, u tragovima korespondencije, u bilješkama uz izvore. Ništa manje pažnje morala je posvetiti svim postojećim znanstvenim odjecima i hermeneutičkim pokušajima, ali i odgovarajućemu europskom kontekstu. Tragom Kukuljevićeva paljetkovanja po brojnim inozemnim leksikonima i domaćim povjesnicama i sama je morala zavirivati u potencijalna ishodišta njegove informiranosti, da bi zaključila o bitno sabiralačkoj, eklektičkoj i kumulativnoj naravi njegove znanstvene formacije.

Proučivši sve dostupne mjerodavne činjenice postavila je Kukuljevićevu povijesnoumjetničku praksu i ideologiju u logičan okvir ilirskih i postilirskih nastojanja, u tendenciju afirmiranja i europskoga identificiranja dotad potiskivane i zapostavljene narodnosti, kojoj je sam pripadao. Pritom se autorica morala osvrnuti i na određene političke mijene što su pratile desetljeća Kukuljevićeva djelovanja, kako one potaknute izvanjskim diktatima i motivima, tako i one izazvane nutarnjim sazrijevanjem postavljenoga nacionalnog programa. U svakom slučaju točna je ocjena o „prosvijećenom nacionalizmu“ i o pozitivističkoj orijentaciji istraživača, no isto tako i tvrdnja o određenom pragmatičnom pojednostavnjenju istraživanoga područja i o implicitnom voluntarizmu zanesenoga ljubitelja svih tragova narodne prošlosti. Naime, Kukuljević Sakcinski nije mogao uvijek nadići ograničenja amaterizma i diletantizma (premda te riječi u njegovo doba još nemaju tako snažan pejorativni naglasak kao danas), nije mogao izaći iz pretežno knjiške, muzejske, arhivske ili bedekerske perspektive prema jasnijoj analitičkoj, aksiološkoj ili morfološki utemeljenoj interpretaciji razmatranih fenomena, individualnih prinosa i monumentalnih sklopova.

Ivan Kukuljević Sakcinski, portret Alberta Mosesa, zbirka Matice hrvatske

Jednostavno, želio je po svaku cijenu pokazati kako su naši sunarodnjaci sudjelovali i sudjeluju u univerzalnom stvaralaštvu, a stoga se nije libio čak dokazivati – pučkom etimologijom – neutemeljenu ukorijenjenost nekih umjetnika u domaći nam prostor i rod (primjerice: Carpaccio, Santacroce, Frangipane). Isto tako pohrvatio je mnoga imena tzv. Schiavona (Klovića, Medulića) kako bi pojačao njihovu slavensku vidljivost. Jednom riječju, nakon jezične samosvojnosti bilo mu je, sasvim opravdano, stalo naglasiti i našu participaciju u likovnoj i glazbenoj umjetnosti, koje su u načelu nadnacionalne, no civilizacijski reprezentativne i nužne za dostojnu afirmaciju u širim razmjerima.

Povijesnoumjetnički meritum

Pošto je primjereno ocrtala hrvatske povijesne prilike u Kukuljevićevo doba, Ivana Mance ušla je u povijesnoumjetnički meritum, razmatrajući metode što su pisca vodile prema stvaranju prve hrvatske likovne monografije Život Jurja Julija Kloviza slikara hrvatskog (1852) i potom do svojevrsne summe iskustava i znanja Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (Zagreb, 1858–1860, nedovršeno). Kao idealan model Kukuljevićeve stručne spreme javljaju se Vite (životopisi, napose Vasarijevi) i Guide (vodiči po muzejima i zbirkama, posebno talijanskima i bečkima). Na temelju uporna listanja i hodočašćenja po arhivima i galerijama Kukuljević je došao do kritične mase podataka, pretežno izdvojenih imena umjetnika, što mu je omogućilo sačiniti koliko-toliko uvjerljivu mrežu raspona i kontinuiteta stvaralaštva u domaćem ambijentu i kreativnih gostovanja našijenaca u europskim zemljama. Naravno, dio građe prikupio je iz suvremenih novina i publikacija, dio je iznio iz vlastitih posjeta stvaraocima, a da bi uvećao saldo u razmatranje – uz ine primjere umjetnog obrta – uvodi i djela vezilaštva, tiskarstva, guslarstva. Sa znatnijim opravdanjem osvrće se pozitivno također na prinos raznih stranaca, kada su svojim djelom obilježili neku našu sredinu, smatrajući s razlogom kako obogaćuju lokalni i regionalni repertoar, svjedočeći ujedno razinu autohtonih naručilaca. Ne bez ponosa registrirao je i tada još skroman prinos žena, pretežno slikarica, smatrajući kako plodno dopunjuju emanaciju nacionalnoga duha, premda ih uglavnom tretira kao sklone isključivo intimnim zadaćama ili radu za zabavu i odah.

Neravnodušnost tumačenja

Ivana Mance svjesna je Kukuljevićevih znanstveno-atributivnih i morfološko-deskriptivnih ograničenja te na više mjesta ukazuje na njegove previde i pogreške. Ali ništa manje mora honorirati njegovu – makar i ishitrenu – ambiciju da potraži neki zajednički nazivnik okupljenoga domaćeg stvaralaštva, neki potencijalno slavenski stil. Odgojen na akademizmu i klasičnosti, Kukuljević nastoji i Benkovića, Medulića i Klovića privesti kanonu odmjerenosti i vjernoga prikaza, iako svaki od njih na svoj način svjesno iznevjerava nametnute općenite standarde. S druge strane, baš u kontrastu s antičkim i renesansnim klasicizmom Kukuljević prepoznaje u srednjovjekovnoj dionici neku snažniju autohtonost i originalnost, koju povezuje s komponentom bizantinizma. To je, u umanjenim proporcijama, analogno njemačkom i francuskom otkriću gotike kao nacionalne tradicije u suprotnosti s normativizmom antike, no naš Kukuljević ne uspijeva domaću romaniku dovoljno diferencirati od ranije rimske tradicije.

Teško je, čak nemoguće, ukratko predstaviti sve aspekte ove uzorno komponirane i metodično razvedene monografije, pa ćemo još samo ukazati na neke naslove potpoglavlja kao na uporišta produbljene interpretacije. Primjerice: Fabuliranje stila, Umjetnost između ideala i životne zbilje, Čitanje prostora, Funkcija podrobnog opisa, Eklekticizam kao model stilske homogenizacije spomenika. Ali opsežno završno poglavlje naslovljeno Putovanje: istraživački postupak i epistemološki trop možda najbolje odgovara i nomadskom karakteru pisanja i gotovo pustolovnoj naravi potrage za opusima i autorima koji su bili zčrcalo naroda, odnosno jamci njegova identiteta i digniteta. Na Kukuljevićevu tragu Ivana Mance načinila je dinamičnu i problemski poticajnu knjigu, a upravo je dragocjeno što je kao prokušana pratiteljica i nadahnuti tumač najaktualnijega „postmodernoga“ i (neo)avangardistički usmjerena stvaralaštva energiju i intuiciju usmjerila i prema ishodištima discipline likovnoga praćenja i registriranja. Naime, uz nužnu objektivnost evidentiranja unijela je i živu neravnodušnost tumačenja. Pridodamo li da je izdanje grafički i tehnički vrlo usklađeno (dizajn Mario Aničić i Jele Dominis), da su sve uvrštene reprodukcije vrlo funkcionalne i popraćene primjerenim citatima iz Kukuljevićeva pera (što nas izravno uvode u ključne teme i probleme situiranja predstavljene građe), zaključit ćemo da se i čitava hrvatska povijest umjetnosti na ovaj način lijepo odužila svojemu utemeljitelju, učinivši ga mnogo prisutnijim u svijesti nasljedovatelja negoli je dosad bio.