Imamo li pravo na blasfemiju?

Blasfemiju ne treba isključivo religijski sagledavati jer svaka blasfemija, pogotovo ako je smišljena, pripremljena i organizirana, postavlja ciljeve koji mogu biti političke naravi, u smjeru izazivanja novih podjela ili pak „provokativne namjere“ kako bi se izazvale radikalne reakcije radi što učinkovitijega stigmatiziranja neprijatelja

U zadnje smo vrijeme svjedoci međusobnoga verbalnog vrijeđanja između Crkve i Vlade glede pitanja zdravstvenog odgoja, koje poprima semiološke oblike blasfemije. Za Crkvu, donedavni gay-poljupci ispred katedrale svojevrsni su simbolički čin blasfemije protiv svetosti Crkve i domovine, dok za Vladu dovođenje u pitanje načela laiciteta zvuči kao svetogrđe protiv sekularnoga modela moderne države. Blasfemija postaje visoko medijsko oružje koje šokira, propituje i razdrmava društvo. Oblici i sredstva blasfemije mogu biti ponekad bizarni i neukusni, ali zasigurno su medijski popraćeni i amplificirani poput redovitog ukrajinskog topless-prosvjeda, kao i nedavnoga polugolog prosvjeda feminističke grupe Femen na trgu Svetog Petra u Vatikanu, upravo u trenutku kada je papa Benedikt XVI. izgovarao tradicionalnu nedjeljnu molitvu.

Toples-prosvjed feminističke grupe Femen u Vatikanu, 13. siječnja 2013.

U laičkoj demokraciji pravo na šokiranje i provokaciju – a pogotovo u umjetničkom području u kojem suvremena umjetnost često jeftinim provokacijama prikriva pomanjkanje kreativne dimenzije – kao sredstvo društvene kritike i propitivanja treba postojati. Međutim, razumno je također i legitimno pravo protestiranja protiv neukusnih umjetničkim izvedaba koje vrijeđaju vjersko uvjerenje bilo koje vjerske skupine (manjinske ili većinske). U Hrvatskoj je plakat kazališta Gavella za predstavu Fine mrtve djevojke, koji prikazuje dva zagrljena kipa Blažene Djevice Marije izazvao oštre reakcije kršćanske zajednice i na kraju povlačenje plakata iz javnosti. Takav tip incidenta nije specifikum hrvatskog društva – nedavno je izlaganje reprodukcije poznate slike Fra Angelica Navještenje u National Gallery u Londonu na kojoj su Blažena Djevica i Arhanđeo naslikani potpuno goli, šokiralo katoličku zajednicu. Sjetimo se također i filma Martina Scorcesea Posljednje Kristove iskušenje iz 1988, koji je izazvao u Francuskoj teroristički atentat katoličke fundamentalističke skupine u jednom pariškom kinu i u kojem je stradalo 14 osoba. Naravno, treba također imati na umu da se u suvremenom društvu zabave u kojem su mediji sveprisutni, vješto u marketinške svrhe koriste provokativne i blasfemične slike i poruke, jer svaka reklama je reklama, pa i – antireklama.

U kontekstu partikularnog povijesnog naslijeđa i još uvijek prisutne ideološke bipolarizacije u hrvatskom društvu (komunistički ateistički / katolički svjetonazor), postojeći državni laički ustavni model bi trebao jamčiti jednaku medijsku slobodu svim svojim građanina kao i slobodu izražavanja na svim područjima pod uvjetom da takva sloboda ne legitimira uvredljive i difamatorske poruke koje vrijeđaju bilo koju građansku ili vjersku skupinu. Riječ je o vještoj političkoj i pravnoj alkemiji i ravnoteži snaga u kojoj država treba biti nepristrani arbitar između bilo kakva oblika sekulariziranog fundamentalizma i ateističkog militantizma koji nužno izaziva protureakciju, nekad i u vidu vjerskog fundamentalizma.

Blasfemija opasna po život

Čini se da Bog ne mari za blasfemiju, a nema ni poštovanja prema onima koji prozivaju i osuđuju zbog nje. Blasfemija može biti i spasonosna društvena terapija, vrsta šok-tretmana, kad poziva na legitimni revolt protiv nepravde, zla i gluposti. Sjetimo se proroka Joba koji Boga proziva i pita da položi račune, dok ga prijatelji osuđuju za blasfemiju. Nemojmo zaboraviti kako je Isus kažnjen zbog blasfemije, u prilog čemu ide „čuli smo da izgovara blasfemične riječi protiv Mojsija“.

Značenje blasfemije, dakle, ovisi o povijesnom, vjerskom i ideološkom političkom poretku. Europska tzv. transgresivna književnost i nekonformistička filozofija puna je primjera blasfemičnih dijelova i citata od Marquisa de Sadea, Georgesa Bataillea, L. F. Célinea, Antonina Artauda i ostalih koji su od blasfemije stvorili književni žanr. Filozof Pierre Griparia govori u tom smislu ne samo o nužnosti prava na blasfemiju nego i obvezi blasfemije protiv konformizma i lažnih idola.

Nije ni čudo kako je naslovnica anarhoidnoga francuskog časopisa Charlie-Hebdo s karikaturom Muhameda izazvala toliko reakcija i osuda, kad se upravo uklapa u tu stoljetnu francusku književnu i žurnalističku pamfletsku i blasfemijsku tradiciju. Jasno, upitan je način i svrha takve vrste blasfemije. Primjerice, kod ateista poput Marquisa de Sadea blasfemija je sredstvo za transgresiju sakralnog i mogućnost kultiviranja blasfemije kao egzistencijalnoga načina života koji profanira križ i svete slike. Kod duboko religioznih književnika poput Georgesa Bataillea blasfemija omogućuje uzvišenje sakralnog na imanentnu razinu, a transgresija je sredstvo protiv društvenoga konformizma i laži. Podsjetimo kako je francuski vitez de la Barre ubijen 1766. samo zato što nije skinuo šešir ispred vjerske procesije, dok je japanski prevoditelj Rushdiejevih Sotonskih stihova ubijen 1991.

Iako blasfemija graniči sa svetogrđem, psovkom, apostazom, verbalnim deliktom i govorom mržnje, treba podsjetiti kako se blasfemija ne odnosi ad nominem na vjernike, već na samu religiju, i da u tom smislu ne tvori jednu psovku-uvredu jer nije moguće vrijeđati ni psovati jednu ideju, jedan svjetonazor. I zbog toga se pravno pitanje blasfemije neizbježno odnosi na slobodu izražavanja i pravo na kritiku drugih vjerskih sustava i političkih ideologija. U prozaičnom smislu moglo bi se reći kako je blasfemija ono što vrijeđa nešto sveto ili sakralno. Primjerice, u kontekstu militantnoga republikanizma postoji oblik „sakralnog patriotizma“ i nije čudo da su oni koji su hulili protiv francuske himne Marseljeze (primjerice provokativni francuski šansonijer Serge Gainsbourg, koji je adaptirao Marseljezu u reggae-pjesmu, što je izazvalo niz prosvjeda diljem Francuske osamdesetih) etiketirani kao „heretici“.

Filmska desakralizacija

Također, treba imati na umu da hulitelji nisu tijekom povijesti uvijek bili provokatori ili nužno neskloni religiji. Poznati filozofi poput Giordana Bruna i Barucha de Spinoze, znanstvenici poput Galilea i Darwina, optuženi su za blasfemiju, kad je prvi tvrdio da se Zemlja vrti oko Sunca (a ne obrnuto), dok je drugi tvrdio da žive vrste morfološki evoluiraju prilagođavajući se okolini, dokazavši da takve vrste nisu inicijalno savršene. Galileo je rehabilitiran 1992, dok je darvinistička evolucionistička teza samo jedna hipoteza u moru drugih.

Sve to znači da blasfemijski oblik i značaj neke ideje ili riječi znatno evoluira i ovisi o samu društveno-povijesnom kontekstu. Nedavno je, baš na godišnjicu napada na Blizance u New Yorku, dospio u javnost film Nevinost muslimana, snimljen 2011, u kojem se vulgarno i jeftino vrijeđa muslimanski prorok Muhamed, nažalost, izazivajući proteste i sporadične incidente nasilja diljem islamskoga svijeta, ali istovremeno u pojedinim zemljama Zapada izazivajući val antiislamističkoga prozivanja.

Treba napomenuti da to nije prvi slučaj blasfemije, da su i prije kinematografske produkcije bile izravno blasfemijske i uperene protiv drugih monoteističkih vjera, pa i katoličke, primjerice, slučaj Deset zapovijedi, Posljednjega Kristova iskušenja, Da Vincijeva kôda, u kojima se katolička vjera prikazuje u iskrivljenu i negativnu svjetlu, te Razgovora s Muhamedom, Smutnje, koji nisu izazvali oštre reakcije u kršćanskom svijetu. Svjedoci smo kako u današnjem svijetu nikada nisu bili toliko snažni i razrađeni napadi na sakralnu dimenziju čovječanstva, bila ona kulturna, ljudska ili vjerska. Treba ustanoviti kako je benigni amaterski i huliteljski uradak Nevinost muslimana samo odraz obilježja našega materijalističkoga i antropocentričnoga svijeta u kojem vlada kult novca i tržišno-sekularizirani fundamentalizam kojemu ništa nije sveto.

Također treba imati na umu kako je sakralnost uvijek bila stvaralac i pokretački čimbenik svake kulture i zajednice. U krajnjem slučaju može se reći kako je i sam prosvjetiteljski projekt moderniteta u punom smislu riječi blasfemijski projekt koji nastoji idejno, politički i filozofski desakralizirati čovječanstvo i ljudsko društvo. Neki su filozofi poput Habermasa čak smatrali kako prosvjetiteljski projekt nije dovršen te treba ustrajati u tom procesu desakralizacije, koji je nužno doveo do stanovitoga društvenog nihilizma i Weberova „razočaranja svijeta“. Dakle, kada govorimo o blasfemiji protiv Islama, ne trebamo zaboraviti stalnu agresiju i kulturocid koji se provodi u Europi u ime globalizacije i kulturološkog uniformiranja po receptu Oneworld (neki govore o vesternizaciji, amerikanizaciji ili pak mekdonalizaciji) kao obliku kulturološkoga kolonijalizma i akulturacije.

Blasfemiju tako ne treba isključivo religijski sagledavati jer svaka blasfemija, pogotovo ako je smišljena, pripremljena i organizirana, postavlja određene ciljeve koji mogu biti političke, odnosno geopolitičke naravi, u smjeru izazivanja novih podjela ili pak „provokativne namjere“ kako bi izazvale određene radikalne reakcije (kao što smo vidjeli diljem muslimanskog svijeta) radi što učinkovitijega stigmatiziranja neprijatelja. Blasfemija u tom smjeru služi za konstrukciju figure neprijatelja i njegovu instrumentalizaciju u političke svrhe.

Konstrukcija i proizvodnja figure neprijatelja poznata je, a zapadno-liberalni blok je radi promicanja modela „tržišne demokracije“ i nametanja svoje vizije svijeta često proizvodio raznovrsne slike neprijatelja, od Sovjetskog Saveza, preko demoniziranja fašističko-nacističkog neprijatelja, do danas, a posebice nakon 11. rujna, širenjem određene islamofobije, utjelovljenjem islamskoga fundamentalizma kao „apsolutiziranog zla stoljeća“. Treba imati na umu kako je bilo vrlo politički korektno nekritično i bezuvjetno davati punu potporu romanu Sotonski stihovi i njegovu autoru Salmanu Rushdiju, karikaturama kojima se ismijava i vrijeđa časni poslanik Muhamed, a istodobno prešutjeti spaljivanje Kur’ana koje je počinio drski američki svećenik; podupirati pjevače koji u pjesmama vrijeđaju imame šijitske muslimanske denominacije, a istodobno davati punu potporu Bushovim vojnim pohodima diljem Bliskog istoka. Bez ikakva prikrivenog puritanizma, treba postaviti i epistemološko pitanje u kontekstu poplave američkoga kinematografskog šunda: zašto bi umjetnička, filmska, perspektiva rigidnog antropocentričnog humanizma ili ateizma, u kojima se neprestano profaniraju svete ličnosti, kao i neprestana erotizacija i ekranizacija svakog oblika egzibicionizma, bile superiornije, naprednije ili istinitije od sakralne poruke ili slike?

Dakle, suvremeni svijet nije suočen samo s antiislamizmom, već i s antireligionizmom. Možda su najnoviji huliteljski uradci tek vidljiv dio šireg antireligijskoga društvenog konteksta koji nastoji reinterpretirati povijest promicanjem sumnje, krivotvorina, prikazom iskrivljene slike i širenjem materijalističke vizije čovjeka i svijeta i nijekanja svakog oblika transcendencije. Bi li onda kritika protiv takve modernističke suvremene struje mogla biti stigmatizirana kao blasfemija protiv dominantnog mainstreama, dakle kao politički nekorektna blasfemija? Sankcioniranje i pravno reguliranje blasfemije kako to predlaže UN također postavlja ključno pitanje slobode izražavanja i čak pravo na blasfemiju. Već u svoje doba Immanuel Kant definirajući pravo kazao je: „Pravo je sklad i mirenje među ljudskim slobodama.“ Dakle, ničija sloboda ne smije kršiti prava i slobode drugoga, tamo gdje počinje i gdje se zaustavlja sloboda izražavanja. Ne treba ni zaboraviti da je blasfemija bila institucionalizirana u bivšim totalitarnim komunističkim režimima poput bivšeg jugoslavenskog režima, u kojima je bilo poželjno prozivati i huliti protiv svakog oblika iskazivanja hrvatskoga nacionalnog identiteta, dok je „nacionalistička blasfemija“ protiv „bratstva i jedinstva“ bila oštro zatvorski kažnjavana. I danas postoji određene dogme i tabui „političke korektnosti“ u koje je zabranjeno dirati jer takav se tip blasfemije svodi na reductio ad Hitlerum i etiketira kao „fašistički ispad“.